CroExpress/Hina
Zastane svaki put kad se sjeti sina Refika koji nije pronađen ni 25 godina od masakra.
‘Mislim da je živ negdje. Kad se molim za njega ruke mi se tresu, ne znam što bih’, rekla je 75-godišnja udovica za AFP.
Njezini voljeni su među 8.000 ubijenih muslimanskih muškaraca i dječaka. Ubile su ih srbijanske snage u istočnoj enklavi pred kraj rata u Bosni i Hercegovini koji se vodio od 1992. do 1995., u zločinu koji su međunarodni sudovi prozvali genocidom.
Suprug i dvojica sinova Fatime Mujić, čiji su ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, pokopani su prije 10 godina u memorijalnom centru s još više od 6.600 žrtava.
Još njih 237 pokopano je na drugim mjestima.
Više od 1.000 ljudi nikada nije pronađeno, što i danas boli preživjele.
Mujić, koja živi u selu blizu Sarajevu, kaže da ‘živi za poziv’ da su iskopani Refikovi ostaci.
No, prošlo je desetljeće od pronalaska posljednje od 84 masovne grobnice.
‘Od srpnja 2019. pronađeni su ostaci samo 13 žrtava’, rekla je Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale. Manjak novih informacija i svjedoka ometaju potragu, kaže Fazlić.
‘Ne ostavljaj me’
Uoči 25. obljetnice maskara u subotu, Mujić se prisjeća posljednjeg susreta s djecom.
Nalazila se među tisućama žena, djece i starijih koji su se okupili ispred UN-ove baze izvan Srebrenice nakon što su srbijanski vojnici potjerali nizozemske vojnike koji su štitili muslimansku enklavu, koja se u to vrijeme smatrala “sigurnim utočištem”.
Pod zapovjedništvom vojnog lidera bosanskih Srba Ratka Mladića, muškarci i dječaci su odvedeni i ubijeni po kratkom postupku.
Mujić se prisjetila kako je njezin najmlađi sin, 16-godišnji Nufik, nije puštao.
‘Mama, ne ostavljaj me’, govorio joj je.
‘Pomilovala sam ga po njegovoj kovrčavoj kosi i rekla mu da ga neću ostaviti’, govori Mujić.
‘Odveli su ga, a ja sam ih pratila. Ne sjećam se jesu li me udarili, ne sjećam se ničega’, rekla je.
Njezin suprug i još dvojica sinova pokušali su pobjeći u šumu, ali su uhvaćeni.
‘Crna zemlja’
Još jedna udovica, 71-godišnja Mejra Đogaz odlučila je provesti svoje posljednje dane u mjestu gdje je njezin život ‘stao’.
Živi blizu memorijalnog centra u Srebrenici, koja se nalazi u dijelu Bosne kojim dominiraju Srbi i nasljeđe je etničkog čišćenja tijekom rata koje je trajno podijelilo Srbe, Bošnjake i Hrvate.
Svako jutro, kada polijeva cvijeće u svom dvorištu, vidi redove tisuće bijelih grobova na zelenom travnjaku.
Njezina dvojica sinova Omer i Munib počivaju ondje. Imali su 19 i 21 godinu.
‘Više nemam razloga živjeti. Brinem se za cvijeće da ne poludim, ali moji cvjetovi su u crnoj zemlji’, rekla je Mejra.
Njezin treći sin, 20-godišnji Zuhdija i suprug Mustafa ubijeni su ranije u ratu za vrijeme okupacije Srebrenice 1992.
‘Moji sinovi nikoga nisu povrijedili, ne bi ni mrava zgazili. Pitam se samo zašto su mi ubili djecu?’, kaže Đogaz.
‘Prekrasno dijete’
Ramiza Gurdić (67) također razmišlja o muškarcima koji su ubili njezine sinove i supruga. ‘Imaju li oni djecu?’
Sinovi Mehrudin i Mustafa imali su 17 i 20 godina kada su ubijeni.
Prije nego što je s ocem pobjegao u šumu, najstariji je zapalio cigaretu i smotao još jednu.
‘Majko, nikada te više neću vidjeti’, rekao joj je.
‘Najmlađi ništa nije rekao’, dodaje Gurdić.
Pronađeni su posmrtni ostaci obojice, ali samo ‘polovica Mehrudina’. Još uvijek se nada da će jednog dana pronaći i njegovu drugu polovicu.
‘Njegova ga majka nije donijela na svijet bez glave i ruku. Bio je prekrasno dijete’, rekla je.
Četvrt stoljeća kasnije, Gurdić ne želi zlo muškarcima koji su joj oduzeli sinove.
‘Bog će im dati ono što zaslužuju’, rekla je za AFP. ‘Nema mržnje, nema zlobe, ali ni pomirenja’, dodala je.
Datum objave: 10.07.2020.
