Piše: Stjepan Starčević
Iva se još od ranog djetinjstva bavi sportom, kao i njezin stariji brat Boris. Visoka je 187 cm i prvo je trenirala košarku, a zadnjih pet godina trenira odbojku. Igra za ATSC ‘Wildcats’ iz Klagenfurta. Iva je sa svojom ekipom četiri puta bila prvak Austrije, a trinaest puta s raznim uzrastima i prvakinja pokrajine Kärnten. Ova uspješna sportašica rado je pristala na razgovor za njezine omiljene novine.
Kako često imaš treninge?
Treniram 4 puta tjedno odbojku u dvorani, a dodatno imam treninge i u teretani. Svaki vikend imamo utakmicu. Na treninzima treniramo tehniku i skok, a sve više vremena posvećujemo i taktici.
Kako uskladiš obveze u školi i sportu?
U školi dobro pazim za vrijeme predavanja, pa mi je potrebno malo vremena za učenje, tako da mogu više vremena posvetiti treninzima. U školi moramo imati dobre ocjene jer treneri vode računa da smo dobri učenici. Ako neko ima loše ocjene ne može trenirati niti igrati utakmice. U školi dajem sate pomoći iz matematike za mlađe razrede. Volim matematiku, ona mi je najdraži predmet. Volim i slikati, pa kad uhvatim vremena naslikam i po neku sliku.
Već dvije godine igraš za mladu reprezentaciju Austrije, kako su te prihvatili u reprezentaciji?
U reprezentaciji Austrije igraju još dvije Hrvatice. Inače, iz škole koju pohađam igraju tri djevojke za reprezentaciju, što naša škola do sada nije nikad imala. Inače s reprezentacijom sam igrala na turniru u Mariboru, i kvalifikacije za EM u Ukrajini.
Kako izlaziš na kraj s povredama?
Odbojka je sport gdje se često povređuje. Do sada sam imala puno povreda. Pošto puno skačemo najčešće stradaju odskočni zglobovi. Kod mene je ove godine pukao ligament i na lijevom i na desnom odskočnom zglobu.Nedavno mi je pukao križni ligament, pa trenutno ne treniram. Ovo su „normalne“ povrede kod odbojkaša, pa se nadam da ću uskoro opet zaigrati.
Igrala si protiv Hrvatske. Kako si se osjećala?
Malo je čudan osjećaj kad igraš protiv svojih. I pored toga, sve dajem od sebe za pobjedu moje ekipe.
Tvoj se brat također bavi sportom?
Boris trenira Thai box. To je najgrublji borilački sport. Dugo godina bavio se boksom, ali privukao ga je Thai box jer može u tom sportu koristiti i noge.
Što kažu roditelji o sportu kojim se baviš?
Jako sam zadovoljna podrškom roditelja. Tata me vozi na treninge i utakmice. Imam osjećaj da su roditelji naklonjeni sportovima kojima se bavimo. Stariji brat je samostalniji, te mu nije potrebna roditeljska pratnja kao meni. Tata je optimističan, dok se mama više plaši da se ne bi povrijedili. Svjesna sam da se od odbojke ne može živjeti, jer to je sport koji ne privlači mnogo sponzora, pa se zbog toga moram jače posvetiti i osobnoj naobrazbi. Planiram studirati medicinu u Grazu, a ako ne uspijem da se upišem, onda ću matematiku u Pragu. Sportom se želim i dalje baviti uz učenje, kao i do sada. Škola mi je ipak na prvom mjestu, jer znam da jedan pogrešan skok može značiti kraj karijere.
Datum objave: 22.06.2014.
