Autor: Stjepan Starčević
Niko Janković, mladi i ambiciozni 13-godišnjak, igrač je njemačkog nogometnog kluba VFB Stuttgart. U redove njemačkog kluba došao je iz zagrebačkog Dinama, a već sada mu mnogi stručnjaci prognoziraju vrhunsku svjetsku karijeru te ga uspoređuju s našim kapetanom Zvonimirom Bobanom.
Skromni, jednostavni dječak polako izrasta u mladića, ali svojim razmišljanjima i zrelošću me oduševljava u podužem telefonskom razgovoru. Na pitanja odgovara vedro i brzo, ne skriva djetinju sreću ali i sjetu i čežnju za domom.
– Tata Boris i ja živimo u Stuttgartu, mama i sestra nam često dolaze u posjet iz Zagreba. Na ovom području djeluje Hrvatska katolička misija koju vodi fra Zvonko Tolić, i u njoj se osjećamo kao kod kuće – kaže Niko.
Niko, jesi li se snašao u Stuttgartu?
– U Stuttgartu sam nešto manje od dvije godine. Uz nogomet u klubu, pohađam školu koja je u kooperaciji s VFB Stuttgart. Takav raspored mi omogućuje jutarnje treninge, ali i obvezuje na popodnevno učenje u internatu. Već u 7 ujutro odlazim iz stana i vraćam se oko 19.30, nakon popodnevnog treninga. Otac je zaposlenik VFB-a i svaki se dan susrećemo u kubu. Igram za momčad U14, trenutno zauzimamo četvrto mjesto na tablici, što je lijep uspjeh, jer ipak igramo protiv godinu dana starijih kolega. U momčadi imam poziciju središnjeg veznog igrača. Igram i za reprezentaciju Baden-Württemberga na poziciji lijevog bočnog. Na početku je bilo jako teško, njemački jezik mi je bio velika prepreka. Sada je sve došlo na svoje i jako sam sretan.
Što radiš u slobodno vrijeme?
– Skoro da ga i nemam. Vikendi su određeni za turnire i utakmice. Kad uhvatim vremena, opuštam se s prijateljima, vozim bicikl. S prijateljem Noom otiđem u kino ili šetnju gradom. Ostatak slobodnog vremena provedem u Hrvatskoj katoličkoj misiji. Tamo uvijek bude zanimljivih događanja, zahvaljujući fra Zvonku i fra Miji.
Imaš li simpatiju?
– Još je rano za zaljubljenost. Bit će vremena i za to. Trenutno sam zaljubljen samo u nogomet.
Koji je tvoj nogometni san?
– Želim zaigrati nogomet u vrhunskim klubovima, a prioritet će mi biti moj VFB. Također sanjam da jednog dana, barem jednu sezonu, zaigram za Hajduk i doživim atmosferu koju doživljavam na tribinama, kad s prijateljima odem na Poljud. Najdraže mi je bilo kad sam dao gol Barceloni prošle godine, i Hajduku u posljednjoj minuti, taj gol je bio odlučujući za osvajanje prvog mjesta na jednom velikom turniru.
Zagreb je tvoj grad.
– Da, u Zagrebu sam se rodio. Na Trnju sam odrastao i to je moj kvart. U Zagrebu žive mama i sestra. Tamo su mi svi prijatelji iz djetinjstva: Štef, Fila, Dajča, Žuti i Piža. U Dinamu sam počeo prve nogometne korake. To je moj klub, kojem sam jako zahvalan za sve što sam postigao. Sada mi život piše jednu novu priču.
Nogometni uzor?
– Uzor mi je Bastian Schweinsteiger i njegov stil igre. Želio bih jednog dana igrati poput njega i imati njegovu borbenost i žar za igrom.
A trener?
– Sadašnji trener Frederick Gludink je najbolji i moj najdraži trener.
Ako želiš još nešto dodati…
– Hvala teti Ivanki na tome što mi kuha najbolju hranu, hvala barba Mariju, Marku, Josipu, tetama Marjetki, Ivani, Kristini i svima što se ovdje osjećam kao kod kuće.
Datum objave: 23.01.2015.
