Autor: Ivan Ugrin
Na stranicama Wikipedije stoje ovi najvažniji podaci o njegovu životu: Dr. Frane Franić (Kaštel Kambelovac, 29. prosinca 1912. – Split, 17. ožujka 2007.), hrvatski svećenik, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, aktivni sudionik Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) i član službenih saborskih komisija… Za svećenika je zaređen na sami Božić 25. prosinca 1936. u Splitu… Posvećen je za pomoćnog biskupa 17. prosinca 1950… Jedino se u vječnost preselio prije pet godina nekoliko dana uoči svetkovine Uskrsa. Početkom prosinca, u povodu navedenih Franićevih obljetnica, Splitsko-makarska nadbiskupija, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu i Grad Kaštela priredili su znanstveni simpozij o njegovu životu i radu, a u rodnom mu Kaštel Kambelovcu istom prigodom postavljena je bista nadbiskupa Frane Franića, rad akademske kiparice Dijane Ive Sesartić.
Zeleno svjetlo za karizmatike, neokatekumene
S nadbiskupom Franom dugo sam se družio, pa bih na ovome mjestu napisao neke svoje uspomene na tog velikog čovjeka koji je svojim životom i djelom zadužio ne samo svoje rodno mjesto, splitsku nadbiskupiju, već i cijelu Crkvu u Hrvata i naš hrvatski narod. Spomenimo samo kako je bio jedan od najzaslužnijih ljudi za veliki projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, koji je počeo na njegovu inicijativu nakon sloma Hrvatskoga proljeća najprije slavljem u Solinu 1976., a potom kulminirao Nacionalnim euharistijskim kongresom u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984. godine.
Okupilo se tom prilikom više od petsto tisuća Hrvata i bio je to uvod u stvaranje slobodne domovine. Aktivno je sudjelovao na zasjedanjima Drugog vatikanskog sabora, a svoje intervente objavio je u znamenitom djelu “Crkva, stup istine“. Više je godina vodio splitsko-makarsku Crkvu za koju je izborio metropolijski status, organizirao je sinodu, osnivao nove župe u Splitu i diljem biskupije, podnio je i mučeništvo u obranu vjernosti rimskoj Crkvi na čelu s Papom, na tragu blaženoga Alojzija Stepinca i zapravo svih godina svoje biskupske službe bio jedan od najprogonjenijih hrvatskih pastira jer je i početkom osamdesetih mudro i hrabro onemogućio razvoj TDKS-a, kao komunističkog trojanskog konja u redovima hrvatskoga klera. Zbog njegove odlučnosti, Komunistička ga partija nije voljela, a smetao je mnogima i u crkvenim krugovima osobito zbog toga što je od početka, proročanski, stao u obranu Gospinih ukazanja u Međugorju s početka osamdesetih. Prijateljstvo s Franićem veže me upravo zahvaljujući Međugorju.
Kad je nas nekoliko, u ono vrijeme mladih vjernika, na poticaj međugorskih zbivanja, odlučilo malo se više angažirati u crkvenom životu, obratili smo se upravo njemu kako bi nam providio svećenika i prostor gdje bismo se okupljali. I on je to učinio bez imalo okolišanja, imao je razumijevanja za sve inicijative. Tako smo oživili u to vrijeme zamrlu akademsku crkvu sv. Filipa preko puta splitske katedrale. Kod njega su zeleno svjetlo dobili i karizmatici, i fokolarini, i neokatekumeni. Bio je uistinu čovjek široka duha i kulture, živio je u skladu s evanđeoskim siromaštvom, zalagao se za to i među svojim klerom, iako, istini za volju, nije u tome dočekan s velikim oduševljenjem. Ali je zato i te kako imao razumijevanja za konkretnu Crkvu kojoj se do kraja darivao. I nije se nikad uznosio visoko iznad naroda Božjeg koji mu je bio povjeren.
Bio je svima otac, brat i prijatelj
Sjećam se kako smo se u ljeto 1982. godine, na blagdan sv. Jakova apostola, 25. srpnja, našli na Čiovu, ispred samostana Svetog Križa, gdje se Franić često ljeti odmarao. S ondašnjim biskupima Bezmalinovićem i Gugićem spremao se u Šibenik. Mi smo imali ideju pokrenuti pokorničko hodočašće mladih od Gospe od Otoka do Svetišta Gospe Sinjske. Htjeli smo zatražiti blagoslov za tu inicijativu od nadbiskupa Franića. Neki su nas svećenici od toga odgovarali, govorili su nam da Franić neće htjeti pristati. A on je odmah iz prve prihvatio tu ideju, i sam se kao organizator izložio, osnovao i Nadbiskupijsko vijeće za pastoral mladih koje i danas djeluje, a hodočašće mladih traje već dvadeset godina neprekidno, i svake je godine tisuće i tisuće mladih koji u njemu sudjeluju.
Branio nas je kad su nas zbog toga napadali iz redova splitskog klera, od kojih je jedan danas u mirovini i aktivno se bavi politikom, a štitio nas je i kad su nas ondašnje komunističke političke strukture proganjale i zatvarale. U najtežim trenucima grlio nas je i ljubio kao što to čini pravi otac. Bio nam je svima uistinu i otac, i brat, i prijatelj. Poseban odnos s Franićem imao sam otkad sam počeo raditi kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji. U nekoliko navrata radio sam s njim intervjue te pisao prigodno o njegovu životu i djelu. Te sam tekstove uvrštavao i u svoje knjige koje sam objavio proteklih godina. On je sve to redovito pratio, jer je do pred sam kraj svoga života čitao i naše novine i drugu literaturu. Više puta osobno mi je zahvalio, i to pismeno, i ta pisma čuvam kao dragu uspomenu na velikog čovjeka.
Neka mi Bog dade bezbolnu starost
Ovdje bih naveo dva pisma. Prvo je datirano 22. kolovoza 2003. U njemu piše: ‘Dragi brate u Kristu Ugrine, hvala Vam na lijepom članku o mojem papinu blagoslovu koji ste članak unijeli u Slobodnu Dalmaciju. Preko Vas zahvaljujem i Uredništvu Slobodne Dalmacije koje je primilo Vaš članak i objedanilo u našoj Slobodnoj. Molimo se jedni za druge, a za mene da mi Bog dade bezbolnu starost i bezbolnu smrt što mi je draga Gospe obećala preko nekih splitskih vidjelica i to najviše što sam podržao Njezina ukazanja i Njezine poruke u Međugorju. Stvarno sam hodočastio u Međugorje 65 puta jer me je Gospa tamo privlačila. Srdačan pozdrav! Vaš u Kristu i Kraljici Mira, msgr. Frane Franić.’
Drugo Franićevo pismo pisano je u Splitu 17. lipnja 2005. Piše ovako: ‘Dragi Ivane, primio sam Vašu knjigu ‘Hrvati to znaju’ u kojoj vrlo lijepo i istinito govorite o mojoj majci Ivanici, rođenoj Krokar, a i o samom meni. Velika Vam hvala za tako lijepe riječi i priznanje, osobito za one riječi moje majke kojima je ona mene sokolila da ne ‘popustim komunistima, radije neka me ubiju’. (Radi pojašnjenja čitateljima, bilo je to u vrijeme kad je Franić kao mladi biskup poslije rata bio proganjan kao Stepinčev nasljednik u borbi protiv staleških svećeničkih udruženja. Majka Ivanica sokolila ga je da ne izda svetu vjeru. Ona je od boli ubrzo preminula, a Franić je zbog bolesti završio u bolnici i jedva se izvukao, a posljedice je osjećao do kraja života.) Nisu uspjeli ubiti mene u ono vrijeme, neka se sad nalazim, kako mi se čini, pred svojim ovozemnim svršetkom, tilo je u sutonu svakom čovjeku pa očekujem svaki dan i noć POZIV OCA NEBESKOG. Molimo jedni za druge! Srdačan pozdrav! U Kristu odani Frane Franić.’
Posljednje pismo koje je iza sebe u životu ostavio nadbiskup Franić bila je njegova oporuka koju je na pokopu u splitskoj konkatedrali svetog Petra izrekao današnji splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. “Molim svoje svećenike, redovnike, redovnice i vjernike i sve ljude i žene drugih vjera da mi oproste ako sam nekoga možda i nesvjesno povrijedio. Ja opraštam svima sve i molim sve da mi oproste sve”, Franićeva je duhovna oporuka, čime je potvrdio veličinu čovjeka i svetačke kvalitete. O tome mi je tijekom sprovodne mise govorila i časna sestra Emanuela Milanović, iz reda Služavki Malog Isusa. Ona je godinama bdjela uz nadbiskupa dok je u miru provodio dane u konkatedrali i molila zajedno s njim. Bila je uz njega i u trenutku smrti. Cijele je noći molio i govorio joj kako ide svojoj kući, u zagrljaj svoga Boga i Majke nebeske. ‘Bio je svetac’, posvjedočila mi je časna Emanuela. Pridružujem se njezinim riječima i s ovog mjesta pozivam i one koji su za to ovlašteni da promisle i o pokretanju kauze za nadbiskupa Franu Franića. Zaslužio je da bude uzdignut na čast oltara, a ne bi bilo zgorega da u Splitu nazovu jednu ulicu ili trg njegovim imenom.
Datum objave: 22.06.2014.
