U potrazi za njegovim izvorima pronašao sam Wikipedijin popis genocida nad raznim narodima, a među te zločine anonimni autor smjestio je i ustaški genocid nad Srbima, što se može označiti potpuno neznanstvenim jer je na području NDH trajao građanski rat od 1941. do 1945. u kojemu su sve zaraćene strane, domaće i inozemne, počinile zločine genocida, pa su žrtve redovito bile i počinitelji, što se potpuno razlikuje od genocida nad nekim afričkim narodima, Židovima, Romima i Sintima, Armencima, Bošnjacima u Srebrenici i Jezidima u Iraku itd. koji uglavnom nisu bili počinitelji zločina u svojim domovinama nego isključivo žrtve.
Malo koji pojam se u politici i pravosuđu toliko zloupotrebljavao kao genocid. Za njim posežu mnogi koji su i sami počinili zločin genocida. Brojni ga tumače na vlastiti način. Sudovi o njemu donose nerijetko proturječne presude.
Glavna skupština Ujedinjenih Naroda odobrila je 9. prosinca 1948. Konvenciju o suprostavljanju genocidu i kažnjavanju onih koji ga počine. U članku II. toga dokumenta piše: U ovoj Konvenciji genocid znače oni postupci koji su namjerno počinjeni da jednu nacionalnu, etničku ili vjersku skupinu kao takovu unište potpuno ili djelomično: 1. Ubijanjem članova te skupine, 2. izazivanjem teških tjelesnih ili duševnih šteta nad članovima te skupine, 3. namjernim postavljanjem takvih životnih uvjeta za skupinu koji su podesni da dovedi do njezina potpunog ili djelomičnog uništenja, 4. uspostavljanjem mjera koje bi dovele do spreječavanje porađanja u toj skupini, 5. nasilnim prebacivanjem djece jedne u drugu skupinu.
U članku III. Konvencije piše: Sljedeći postupci bivaju kažnjavani: 1. genocid, 2. zavjera u svrhu počinjenja genocida, 3. neposredno i javno potsticanje genocida, 4. pokušaj počinjenja genocida, 5. sudjelovanje u genocidu.
Njemački povjesničari ipak točno ocjenjuju (ne)prilike u NDH
Na prvi pogled izgleda sve jasno ali u tumačenju ovih odredbi putem presuda često dolazi do nezadovoljstva jedne ili druge strane u sudskim postupcima kao što se dogodilo Hrvatskoj kad je optužila Srbiju pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, i obratno Srbiji protiv Hrvatske, kao i Bosni i Hercegovini protiv Srbije. Sudovi su priznali samo djelomično počinjeni genocid u nekim slučajevima, primjerice u Srebrenici.
Što se tiče ustaškog genocida protiv Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj njemački povjesničar Aleksandar Korb jasno kaže u svojoj knjizi Im Schatten des Weltkriegs… da ustaški režim nije imao Masterplan za uništenje Srba kao cjeline, da najveće zločine nisu počinile redovne ustaške postrojbe nego tzv. divlje ustaše koje su tadašnje hrvatske vlasti radi toga kažnjavale, neke čak i smrtnom kaznom, da je pojam klerofašizam potpuno neumjesan u NDH, da prema ustaškoj ideologiji u NDH i nije bilo mnogo pravih Srba, nego da su to bili hrvatski pravoslavci, odnosno prema knjizi Mladena Lorkovića Narod i zemlja Hrvata, Zagreb, 1939. da su jedna trećina Srba bili potomci izbjeglica pred Turcima, jedna trećina pravoslavni balkanski Vlasi, a jedna trećina bivši katolici koji su silom prilika prešli na pravoslavlje.
Prema procjeni prof. Krunoslava Draganovića, samo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije prešlo je s katolištva na pravoslavlje čak 200.000 Hrvata.
Službeno su Srbi u NDH bili nazivani, prema austrougarskoj terminologiji, grkoistočnjacima. Kako je ustvrdila prof. Marie-Janine Calic u svojoj knjizi Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhunderts, naklada Beck, München, 2010, što se tiče zločina u Drugom svjetskom ratu nije bilo razlika između ustaša i četnika.
Njemački povjesničar Holm Sundhausen, poznat i kao veliki jugonostalgičar, citira u svojoj knjizi Geschichte Jugioslawiens, naklada Kohlhammer, Stuttgart, 1982. američki izvor s nürnberškog procesa nacističkim glavešinama da su posljednju riječ u svim kaznenim akcijama na području NDH imali njemački generali.
Jednom sam napisao kako nije moguće da su hrvatski šegrti u Drugom svjetskom ratu bili opakiji od svojih njemačkih majstora.
Suvremeni Nijemci to ne bi nikad trebali zaboraviti!
A kad se već govori o genocidu na području komunističke Jugoslavije treba spomenuti i komunistički genocid nad Hrvatima od Bleiburga pa sve do ostalih stratišta duboko u Srbiji, i to prema izreci Milovana Đilasa: Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela. A tu je riječ o kolektivnom ubijanju pripadnika jednoga naroda samo zato što bili te nacionalnosti, što se potpuno poklapa s pojmom genocida.
Autor: CroExpress, Gojko Borić, Köln Datum objave: 28.02.2020.
