CroExpress
Često razmišljam o mojim bivšim prijateljima, znanicima, kolegama. Pitam se, što je s njima, gdje žive, što rade? Često mi na pamet padne moj ‘cimer’ Zejnil. Kao da je jučer bilo. Ulazi on u sobu i kaže: ‘Ja sam V. Zejnil iz Kravice kod Srebrenice.’ Ustajem, pružim mu ruku i predstavim se. Već nas je trojica u sobi. Dobili smo novog Cimera, eto sad smo kompletni.
Tako je počeo naš dvogodišnji, zajednički život u Studentskom domu u Tuzli. Zejnil je studirao na PA, smijer biologija – kemija. Bio je jedan od boljih studenata. Pošto su na njegovoj grupi većinom bile djevojke, zezali smo ga da mu je lijepo ko u Haremu. Međutim, on je bio ozbiljan, imao je djevojku u Kravici i bio joj je izuzetno vjeran. Uvijek je na naše zezanje odgovarao: ‘Ja već imam djevojku, ostavite me na miru’. On je bio nekako drukčiji od nas. Na njega se moglo uvijek osloniti, bio je čovjek od riječi. Imao je svoj cilj. Želio je u što kraćem roku diplomirati i svojim radom olakšati život roditeljima i ostalim članovima svoje obitelji.
Bio je ponosan na svoj kraj, svoju Srebrenicu, Kravicu. Često mi je pričao o običajima koji tamo vladaju. Znao je reći: ‘Nije to kao kod vas, kod nas još postoji “pendžeranje”, još uvijek se u kolu djevojka drži za maramicu’. I onda mi je objašnjavao šta je to “pendžeranje” i što je najzanimljivije, ja sam u sve to povjerovao.
Nisam volio kemiju, ali sam uz njega naučio mnoge biokemijske formule. Bio je neumoran u učenju. Davao je ispit za ispitom, i to sve u roku. Uvijek je govorio: ‘Tko ide prema cilju, makar padao i kasnio, ako bude ustao i išao naprijed, prije ili kasnije doći će na cilj. Idi uvijek malim koracima naprijed. Svaki položeni ispit je jedan korak do cilja’.
Sjećam se. U drugoj godini, predložimo Zejnila u komisiju za dodjelu studentskih stanova, u nadi da ćemo preko njega moći ubaciti neke naše poznanike u dom. Međutim, tu smo se grdno prevarili. Zejnil je imao velike moralne kvalitete, bio je pravedan, i na tako nešto nije pristao. Kod njega je važila ona deviza: ‘ni po babi ni po stričevima’. Pravednost nije kod njega bila nikakvo stanje, nego životna zadaća. Ona se daruje onima koji se trude i započima prihvaćanjem zaduženja koja nam se nude.
Hranili smo se u studentskoj menzi. Vrlo često smo uplaćivali jedan bon i onda uzimali “repetu”, odnosno drugu porciju, kako bi i onaj drugi mogao jesti. Ponekad smo sami pravili ručak. Takav ručak se sastojao najčešće od graha s goveđim gulašom. Za doručak smo jeli marmeladu, koju je moja mama pravila od različitog voća. Zejnil je znao reći: Nikad bolje marmelade nisam jeo’.
Prošla su ta vremena. Prije nekoliko dana u razgovoru sa Sejom, pade mi i Zejnil na pamet. Pitam Seada zna li što o Zejnilu, da li se izvukao iz Srebrenice, gdje živi!? Na to će on: ‘Koliko ja znam, Zejnil je ostao u Srebrenici’.
Uđem u internet i nađem listu poginulih i nestalih iz Srebrenice. Na listi 8106 osobe. Sve se nadam da njega neću naći na tom dugačkom popisu. Međutim pri dnu, pod brojem 7987, i njegovo ime. Ne vjerujem očima. Tješim sam sebe da je to ipak samo popis koji predstavlja i nestale osobe, što znači da možda i nije poginuo. Tražim dalje i gle, opet njegovo ime. Ovaj put piše ‘indentificiran 2002.godine’.
Gledam u to ime i misli mi same idu k njemu: E moj Zejnile, od tebe sam naučio da je ponekad sve što trebamo samo nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje, da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu. Ti si govorio da je život tvrd i zahtjevan, ali da smo mi žilaviji i izdržljiviji.
Danas sam molio za tebe, za tvoju dušu, zaželio ti sve najbolje, zamolio nebo da te blagoslovi. Molio sam da ti nebo potvrdi da si vrlo poseban i da ti bude laka crna zemlja.
Na kraju mi uvijek ostane isto pitanje koje sam sebi uvijek nanovo postavim. Zašto, zašto? Međutim, na to pitanje ne nalazim odgovor. Zašto baš ti, zašto uvijek dobri ljudi? Ne mogu se pomiriti s onom misli i uzrečicom ‘Bog uzima samo dobre’. Ostat ćeš zauvijek u mom srcu.
P.S. Zejnila sam zadnji put vidio 1983. godine na kraju studija u Tuzli.
Sinoć, par minuta iza ponoći, točno na moj rođendan, 12. veljače, javio mi se Zejnilov sin. Nisam znao da je imao djecu. Damir Velić, Zejnilov sin, kratko iza ponoći poslao mi je poruku da su sestra i mama uspjeli preživjeti rat. Sestra je završila medicinu, a on je pri kraju studija prava.
Drago mi je da se kroz njih nastavlja ono nešto dobro, što je imao i Zejnil. Skoro sve moje stare fotografije su izgubljene u ratu, tako da mi je sinoć Damir ovim fotografijama dao najljepši mogući poklon. Hvala mu i nadam se da ćemo se naći kako bi mogli pričati o Zejnilu, o osobi o kojoj sigurno nitko nikada neće izgovoriti nijednu lošu riječ.
Datum objave: 12.02.2020.
