Autor: Gojko Borić (Köln)
U drugoj i odlučujućoj rundi hrvatskih predsjednilčkih izbora uvjerljivo je pobijedio kandidat Socijaldemokratske partije i još nekih stranaka, Zoran Milanović, bivši predsjednik vlade s ne baš uspješnim rezultatima na toj dužnosti, dok je stvarni gubitnik sadašnji premijer Andrej Plenković premda se nije natjecao za državnog poglavara, što samo djelomično umanjuje izrazit poraz nositeljice te funkcije Kolinde Grabar-Kitarović.
Milanović je dobio više glasova od Kolinde i u prvoj rundi izbora, a to je značilo da dosadašnja predsjednica Republike nije iskoristila svoj predsjednički bonus. Analitičari će se još trebati vremena i truda da objasne uspjeh Zokija i neuspjeh Kolinde, ali po našem mišljenju glavni je gubitnik sadašnji premijer Milanović jer je bio najveći promotor gotovo cijele predizborne kampanje predsjednice Republike u kojoj ipak nije uspio uvjeriti brojne birače da glasaju za nju.
Krivnju za poraz gospođe predsjednice Republike snosi i treći po redu natjecatelj za tu dužnost, Miroslav Škoro, jer je preporučio svojim biračima da praktično ponište glasačke listiće ispisujući na njima br. 3 i narod. Ovo je njegov prvi veliki poraz u mogućoj političkoj karijeri. Kakvo je to nepoznavanje državničke taktike koju primjenjuju svi zapadni kandidati za najviše nacionalne dužnosti kad žele spriječiti da pobjede njihovi suparnici, premda se u mnogo čemu s njima ne slažu. Tako su protivnici francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pozvali svoje birače da u drugoj rundi izbora glasaju za njega, a ne za populističku političarku Marine Le Pen, jer nisu htjela da ona postane predsjednicom Republike Francuske.
Zagrižljiva zagovornica izlaska Velike Britanije iz Europske Unije, Stranka Brexit Nigela Faragea, odustala je od postavljanja svojih kandidata na posljednjim britanskim izborima u okruzima gdje bi to ugrozilo pobjedu Konzervativne stranke Borisa Johnsona jer je ona imala veće šanse da će pobijediti i ostvariti Brexit nego farageovci.
U Austriji su se složili predstavnici Pučke strane s bivšim svojim žestokim protivnicima Zelenima samo kako bi omogućili stvaranje solidne koalicije nas čelu s konzervativnim kancelarom Sebastianom Kurzom. Takvih ‘brakova iz nužde’ između političkih ‘mački’ i ‘miševa’ ima u Europi još više. Samo hrvatski ideološki ‘čistunci’ još nisu naučili tu lekciju.
Da je politički nevježa Škoro preporučio svojih biračima da glasaju za predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović ona bi zadržala stolicu na Pantovčaku, a Zoran Milanović bi i dalje tražio neki drugi posao. To ne bi umanjilo šanse buduće Škorine stranke i/ili koalicije na izborima za Sabor, ali on to nije shvatio.
Gospođa Kolinda, koja je sigurno zaslužila da ostane na dužnosti državne poglavarice, napravila je niz krupnih pogrješaka pred drugom rundom biranja, a jedna je od najgorih da se potpuno prepustila na milost i nemilost HDZ-u Andreja Plenkovića, pa je ponekad izgledalo kao da se Plenki bori za funkciju predsjednika Republike, a ne ona. A on je gubitnik od kad je njegov HDZ na izborima za Europski parlament osvojio namjesto sanjanih šest samo četiri zastupnička mandata, isto toliko koliko i do tada gubitnička Socijaldemokratska partija.
Iz toga ni on, ni njegova stranka nisu povukli pouke, a još manje konzekvencije; uzroci poraza traženi su u područnim organizacijama HDZ-a namjesto u nesposobnosti Andreja Plenkovića koji kao da je izgubio vezu s narodom, sa svojom političkom bazom i uopće s tzv. običnim ljudima.
U Hrvatskoj nije dovoljno poznavati pet jezika i biti dobar briseljski činovnik, treba suosjećati s jadima i nevoljama stotina tisuća ljudi koji jedva preživljavaju i stoga mnogi od njih bježe iz Hrvatske u inozemstvo da bi osigurala životni minimum svojim obiteljima, prije svega svojoj djeci. Od povoljnih statistika ekonomskog napredka u Hrvatskoj nema konkretne koristi za ljude koji su bez posla, imaju ga ali plaće dobivaju sa zakašnjenjem i uglavnom ne mogu isplaćivati svoje dugove.
Nakon predsjedničkih izbora dolaze najesen izbori za Hrvatski Sabor
Sadašnja pobjeda SDP-ovca Zorana Milanović na protokolarno visokom, ali faktički manje važnom položaju predsjednika Republike bit će vjetar u leđa njegovoj smalaksaloj Partiji. U nekim njoj sklonim novinama već piše da će njezin mlađahni i bezbojni predsjednik, Davor Bernardić, biti budući hrvatski premijer. Mi ćemo uskoro biti svjedoci kako će mnogi javni djelatnici naveliko hvaliti novog predsjednika Republike Milanovića premda su o njemu do nedavno govorili najgore. Ne će trebati dugo čekati da iz sadašnje vladine koalicije počmu dezertirati razne strančice, prije svega Samostalna demokratska srpska stranka Milorada Pupovca koja kao da je pretplaćena za sudjelovanje u svim hrvatskim vladama, barem posredno, ako ne neposredno.
Bit će tu i raznih ‘obiteljskih’ i ‘osobnih’ stranaka koji će se pridružiti pobjednicima. Usporedno s tim, u HDZ će izbiti katarza velikih razmjera i borba za položaje u oslabljenoj stranci koja će možda otići u oporbu na koju nije navikla. Sve rečeno je ‘dobra hrana’ za medije, ali ne za političko ozračje u Republici Hrvatskoj.
Mi bismo preporučili svim sudionicima u hrvatskom političkom životu da budu suzdržani glede kritiziranja sadašnje Vlade u prvih šest mjeseci ove godine kad se ona nalazi na komandnom mostu Europske Unije. No paralelno s time trebale bi sve stranke oštriti svoje političke profile s realnim programima kako bi što spremije nastupile na važnim izborima za Hrvatski Sabor iz kojega će niknuti nova vlada od koje će zavisiti budućnost Nacije. A dijaspora, ona prava u inozemstvu izvan Bosne Hercegovine, treba se žestoko zauzeti da napokom dobije pravo na dopisno glasovanje kako bi se i njezino iskustvo i znanje moglo koristiti za boljitak cijelog hrvatskoga naroda u svijetu punu opasnosti i mogućih katastrofa.
Zanimljivo je da je na hrvatskim predsjedničkim izborima pobijedio jedan socijaldemokrat dok se socijalističke i socijaldemokratske stranke u Europskoj Uniji već godinama nalaze na silaznoj putanji dok se naš SDP sprema da preuzme ključe Banskih dvora. No to je u hrvatskom slučaju više posljedica djelovanja zastarjelih centrističkih i desnih stranaka koje još nisu shvatile da suverenizam i umjereni nacionalizam treba politički konkretizirati, a ne stalno se pozivati na ‘slavnu prošlost’, što je vidljivo u uspjesima odgovarajućih stranaka u Poljskoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Grčkoj itd. Hrvatska politika u svemu zaostaje pa i u shvaćanju svjetskih trendova na izborima za parlamente i državne poglavare.
I na kraju pitanje svih pitanja glasi: može li Zoran Milanović postati dobar predsjednik Republike Hrvatske. Uz sav oprez možemo reći – može, ali ako promjeni svoj prgavi karakter i postane umjeren i staložen čovjek, izbaci pogrdne riječi i ironiju iz svoga rječnika i bude se striktno pridržavao nadlažnosti koje su određene Ustavom za državnog poglavara.
Ako bi mu rečeno uspjelo bilo bi to malo čudo. Možda se u politici ponekad dešavaju čuda.
Datum objave: 07.01.2020.
