Autor: CroExpress/Gojko Borić
Hrvati su u mnogim društvenim djelatnostima zaista talentirani, ali nisu u politici. Vjerojatno je to rezultat naše stoljetne potčinjenosti stranim vladavinama i domaćim dobrim slugama loših gospodara. U usporedbi sa Srbijancima i Slovencima, Talijanima i Mađarima, mi smo u političkom pogledu druga liga.
To nam se dogodilo i nakon uspostavljanje hrvatske države. Tuđmana su naslijedili odreda drugorazredni političari, a tzv. socijaldemokrati nisu se oslobodili svoje jugokomunističke prošlosti, dok su sve ostale stranke bez sadržaja koji je naznačen u njihovim imenima.
Sve rečeno strašno se obistinilo u predizbornom natjecanju za protokolarno najvažniju dužnost u Republici Hrvatskoj, položaj predsjednika/ce Republike. Od 11 natjecatelja/ica Izborno povjerenstvo trebalo je odbaciti barem dva jer su se sa svojim ‘programima’ samo rugali ozbiljnom preuzimanju funkcije državnog poglavara. Na tzv. sučeljavanju predsjedničkih kandidata, koje to nije bilo ni po formi a niti po sadržaju, posebno su žučljive bile dvije natjecateljke kojima je bio jedini cilj omalovažiti i osramotiti nositeljicu dužnosti državnog poglavara, ali i njihovi muški susjedi uglavnom nisu pokazali fer odnos prema njoj kao ženi i simbolu državnog suvereniteta.
Trebalo je odustati od imbecilnih pitanja Tito ili Tuđman i da li ste za dom spremni ili ne jer to spada u političku arheologju, a ne u suvremenu politiku povezanu s mjerodavnostima državnog poglavara.
Prva runda izbora izbacila je u ring dvoje kandidata, svakako iznenađujući prvog Zorana Milovanovića s 29,5 posto i drugu Kolindu Grabar-Kitrović s 26,6 posto glasova. Svi ostali, osim jednoga, daleko su zaostali za navedenim kandidatima, no vrijedno je zabilježiti da je Miroslav Škoro također mnoge iznenadio svojim postotkom od 24,4 posto glasova s kojim se može upustiti u borbu za osvajanje snažne pozicije na izborima za Hrvatski Sabor krajem iduće godine. No o tome nešto kasnije.
Nije bilo za vjerovati da je Zoran Milanović prešišao Kolindu Grabar-Kitarović koja je po prirodi stvari morala imati predsjednički bonus, a nije ga iskoristila. Ona je u završnici zatajila, pa bi je Milanović mogao tijesno pobijediti premda se bivši predsjednik vlade osramotio riječima kako Hrvatsku smatra slučajnom državom, naredio izglasavanje lex Perković radi dvojice udbaša i tom prilikom našu Republiku posvadio s najvažnijom državom u Europskoj Uniji, Njemačkom, Srbe nazvao šakom jada, (a oni to nisu, baš obratno diplomatski su snažniji od Hrvata, čak su u Vatikanu spriječili proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca) tješio ljude izvrgnute strašnoj poplavi da je u njegovu stanu pukla vodovodna cijev, te svojom ohološću, drskošću i lijenošću doveo Hrvatsku na rub ekonomskog kolapsa itd. itd.
Je li moguća takva politička amnezija da su hrvatski birači zaboravili sve navedeno i njega podigli na prvo mjesto na ljestvici rezultata predsjedničkih izbora?
Doduše, fenomen Škoro umanjio je rezultat predsjednice Grabar-Kitarović, ali to bi se moglo ispraviti u drugoj rundi izbora ako bi dr. Miroslav Škoro pozvao svoje birače da glasaju za dosadašnju predsjednicu Republike.
To bi bila njegova patriotska družnost, no gospođa Grabar-Kitrović bila bi mudra ako bi usvojila neke Škorine zahtjeve, primjerice izmjenu Izbornog zakona i preformuliranje preambule hrvatskoga Ustava.
Ako bi Škoro početkom iduće godine osnovao svoju stranku i pozvao suvereniste i ostale rodoljube da se priključe njegovoj koaliciji, nazovimo je Treći hrvatski preporod, a na Pantovčaku stolovala Kolinda Grabar-Kitarović, s njom bi lakše izveo svoje planove temeljitoga preoblikovanja hrvatske političke scene nego s Zoranom Milovanovićem koji je bio i ostao titoist, a znamo što je s time neraskidivo povezano.
Da ponovimo: u interesu je hrvatske demokracije da dr. Miroslav Škoro skoči preko vlastite sjene i preporuči svojim biračima da u drugoj rundi predsjedničkih izbora dadu glas predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, a ona bi bila politički mudra ako bi prisvojila neke njegove prijedloge, i tako vuk bude sit i ovce na broju, kako kaže narod.
A iduće godine ide se na izbore za Hrvatski Sabor prema novom Izbornom zakonu koji bi trebalo proturiti putem referenduma, jer u sadašnjem sastavu Sabora nema šanse za to, previše je foteljaša koji će upotrijebiti sve trikove kako bi onemogućili preobrazbu zakonodavne vlasti čime bi produljili agoniju hrvatske demokracije.
Na pitanje treba li iseljena Hrvatska ići na predsjedničke izbore može se odgovoriti potvrdno premda ona ne će ništa promijeniti u krajnjem ishodu izbora. Hrvatski državljani koji žive u inozemstvu samo su glede glasanja formalno ravnopravni s domovinskim Hrvatima, u praksi njima je glasanje vrlo otežano ako ne i onemogućeno. To bi se moglo promijeniti samo uvođenjem dopisnoga glasanja, a ono, kako izgleda, nije prioritetno ni za vladajuće a niti za oporbu.
Izborni zakon treba promijeniti tako da svaka stranka ide na izbore pojedinačno, da nema predizbornih koalicija, da se uvede dopisno glasovanje za sve hrvatske državljane u domovini i inozemstvu, da se ukinu povlaštene izborne jedinice za nacionalne manjine i dijasporu, da se uvede model njemačkog izbornog zakona s dva glasa za svakoga birača, s jednim preferencijalnim glasom birali bi narodnog zastupnika u svojoj izbornoj jedinici kojih bi u Hrvatskoj bilo 40, a s drugim glasom svoju stranku u izbornoj jedinici koja bi se prostirala na cijeloj Republici Hrvatskoj a imala bi također 40 zastupnika, što znači da bi u Hrvatskom Saboru bilo 80 parlamentaraca , dakle gotovo 50 posto manje nego danas.
A glede preambule Ustava treba izbrisati onu Tuđmanovu povijesnu kobasicu od stoljeća sedmog do danas sa spominjanjem Avnoja i NDH, i unijeti, po prilici, ovu formulaciju: Pozivajući se na stoljetnu borbu hrvatskoga naroda za nacionalni opstanak, pravo na samoodređenje naroda zabilježeno u Povelji Ujedinjenih Naroda, rezultate referenduma temeljem kojega je proglašena neovisnost Republike Hrvatske i Domovinski rat s mirnim priključenjem hrvatskog Podunavlja Republici Hrvatskoj, Hrvatski Sabor donosi Ustav Republike Hrvatske sljedećeg sadržaja.
Hvatska bi novim izbornim zakonom smanjila broj stranaka u Saboru i dobila kvalitetniju vladu, a donošenjem nove preambule Ustava okončala bi suvišne svađe oko pitanja da li se Hrvatska zasniva na antifašizmu ili ne, što bi pridonijelo smirivanju unutrašnjopolitičkog ozračja u našoj Republici.
Jedno i drugo neophodno je potrebno kako bi se hrvatsko društvo i država mogli posvetiti rješavanju važnijih problema kao što su poboljšanje gospodarskih prilika, poticanje demografskoga napretka i zaustavljanje masovnog iseljavanja s mogućnošću povratka iseljenika u domovinu.
A natezanja o ustašama i partizanima, fašizmu i antifašizmu trebalo bi prepustiti povjesničarima i publicistima da napokon nađu srednji put u osvjetljavanju hrvatske prošlosti.
Datum objave: 30.12.2019.
