Autor: Gojko Borić
U domovini su o ‘Antischilleru’ pisali u obliku recenzija i u jednom interviewu ‘Hrvatski list’, ‘Hrvatsko slovo’ i ‘Vijenac’. U međuvremenu obustavljeni ‘Vjesnik’ odbio je o tome objaviti interview s urednikom hrvatskoga ‘Antischillera’, autorom osvrta koji upravo čitate. ‘Antischiller’ je bio zbornik radova sedmorice hrvatskih povjesničara i publicista pod naslovom ‘Kroatischer Unabhängigkeitskampf: berechtigt und gerecht’, (Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravična) u izdanju Hrvatskog svjetskog kongres u Njemačkoj, Zagreb, 2011. U ‘Antischilleru’ su objavili svoje osvrte na Schillerovu provokaciju hrvatski povjesničari i publicisti Gojko Borić, dr. Mario Grčević, prof. dr. Aleksandar Jakir, prof em. dr. Ivan Pederin, mag. Branko Salaj, dr. Tomislav Vujeva i dr. Tvrtko P. Sojčić. Tiskara ITG d.o.o. u Zagrebu izvrsno je obavila posao tiskanja 550 primjeraka ‘Antischillera’ od kojih je 300 preuzeo Hrvatski svjetski kongres, a od ostalih 250 urednik je 150 kao dar poslao na važne njemačke, austrijske i švicarske adrese, dok je ostatak djelomično prodao prigodom svojih predstavljanja zbornika u nekoliko njemačkih gradova. Nažalost ne u nekim s većom hrvatskom populacijom, primjerice u Stuttgaru, Frankfurtu i Münchenu, jer se tamošnja naša društva očito ne zanimaju za popravljanje imidža Hrvatske u vanjskom svijetu. Upravo smo u novije vrijeme svjedoci kako službena Njemačka oklijeva s ratifikacijom Pristupnog ugovora Republike Hrvatske s Europskom Unijom. A oni koji ne žele ništa čuti o „Antischilleru“ mogu postaviti pitanje zašto se Berlin, nekad najveći saveznik Hrvatske, ohladio prema našoj Republici. Nije u Njemačkoj dovoljno njegovati samo vjeronauk i folklor, treba učiniti mnogo toga više da nas se ovdje povijesno, politički, kulturno i uljudbeno prihvati i zavoli.
Teškoće u potrazi za nakladnikom
Za tiskanje knjige u Njemačkoj bilo je potrebno pronaći nakladnika, a to nije išlo jer njemački izdavači odgovaraju na neku već postojeću knjigu samo ako je ona izazvala veliku medijsku pozornost i bila tiskana u golemoj nakladi. To je bio slučaj, primjerice, s knjigom Thila Sarrazina ‘Deutschland schafft sich ab’. Pamflet Ulricha Schillera prodavan je za njemačke prilike u vrlo skromnom broju primjeraka, ali Hrvatima je u ovoj zemlji nanio prilične neugodnosti, jer je njemački novinar promovirao svoju knjigu u nizu velikih gradova, a njegovi istomišljenici uglavnom su je hvalili u medijima. Urednik ‘Antischillera’ ponudio je zbornik i dvama austrijskim nakladnicima, specijaliziranim za jugoistočnu Europu. Jedan je odbio riječima da se sadržaj ne odnosi na austrijsko-hrvatske odnose, (što je tek djelomično istina), a drugi je preuzeo manuskript ‘Antischillera’ stalno odlagajući donijeti odluku, te je na kraju čak bio uvrijeđen jer je urednik htio od njega saznati što namjerava, dakle od toga nije bilo ništa. Da je zbornik bio tiskan u Njemačkoj ili Austriji dospio bi u važnije njemačke, austrijske i švicarske knjižare.
Nažalost, to se nije dogodilo. Preostalo je tiskati ga u Hrvatskoj, gdje su te usluge dva puta jeftinije od njemačkih, a izdavač je, kako rekosmo, bio Hrvatski svjetski kongres. Drukčije rečeno, ‘Antischillera’ smo bili prisiljeni odašiljati besplatno na važnije znanstvene i kulturne adrese institucija i pojedinaca, te jedan, i to manji dio, prodavati Hrvatima i Nijemcima zainteresiranima za hrvatsku problematiku. Novcem dobivenim dragovoljnim prilozima i prodajom ‘Antischillera’ pokrili smo sve troškove tiskanja i distribucije, (ona je bila vrlo skupa), a ostatak od 35 posto poslali smo četvorici autora (trojica su odustala od honorara, na čemu im srdačno zahvaljujem) kao svojevrsnu „božićnicu“ u prosincu 2012. Otpala je namjera tiskati drugo izdanje ‘Antischillera’ s popravljenim sadržajem (zemljovidima) jer očito za njega nije bilo potrebe u hrvatskim zajednicama njemačkog govornoga područja, a zašto je tome tako, teško je naći prihvatljiv razlog.
Tužna hrvatska priča
I tu počinje čudna i tužna hrvatska priča. Da bismo mogli tiskati i odašiljati ‘Antischillera’ osnovali smo odgovarajući Fond, zamolivši hrvatske iseljeničke udruge i pojedince da u nj uplate onoliko koliko mogu. Najveći doprinos dali su Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj i hrvatska kulturna zajednica Colonia Croatica u Kölnu, od ukupne svote oko 30 %; ostalo su dali pojedinci kojima i ovom prilikom zahvaljujemo na darežljivosti dobivši za uzvrat jedan ili, u rijetkim slučajevima, više primjeraka ‘Antischillera’, i ništa drugo. No sveukupna svota za tiskanje i distribuciju ‘Antischillera’ dospjela na račun našega Fonda iznosila je tek 50 posto od one koja nam je bila potrebna da zbornik tiskamo u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Naša je prvotna namjera bila da ‘Antischillera’, osim pojedinaca, financijski podupru Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj i hrvatske katoličke misije u tri zemlje njemačkog govornog područja. No središnjica hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj, u Frankfurtu na Majni, glatko je odbila našu zamolbu jer da nema novca. Izračunali smo da bi za tiskanje ‘Antischillera’ u Njemačkoj bilo dovoljno skupiti onoliko novca koliko su već darovale društvene institucije i pojedinci u tri zemlje, te tome dodati istu svotu koju bi namirile hrvatske katoličke misije u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, svaka pojedinačno od sto do dvjesta eura, već prema brojnosti vjernika.
No od toga nije bilo ništa, iako je u oko jedne trećine teksta u ‘Antischilleru’ bilo riječi o obrani Katoličke Crkve u Hrvata i njezina franjevačkoga reda, (čiji pripadnici uglavnom vode sve naše misije u tri navedene zemlje) od kleveta njemačkoga novinara. Premda smo gotovo sve hrvatske katoličke misije upozorili na sadržaje Schillerova pamfleta i našega ‘Antischillera’, one uopće nisu reagirale. Očto nitko od njih nije pročitao Schillerovu knjigu. Središnjica misija u Njemačkoj čak je odbila (!) recenzirati ‘Antischillera’ u svome mjesečniku ‘Živa zajednica’ jer da je to ‘političko štivo’ (?). Apsolutno nije shvatljivo da jedna katolička publikacija ne želi objaviti osvrt na jednu knjigu u kojoj se, među ostalim, iznosi istina o teškoj sudbini Katoličke Crkve u Hrvata. Kad sam o tome razgovarao s jednim predstavnikom njemačkog episkopata on je samo nijemo zavrtio glavom, ostavši bez teksta, jer takovo nešto nije moguće u njemačkoj Crkvi.
Osvrti na Schillerov pamflet u njemačkim medijima
Nije potrebno previše poznavati njemačke stručnjake ili ‘stručnjake’ za Balkan ili jugoistočnu Europu, dakako one nakon odlaska Reißmüllera, Ströhma, Maiera i Rullmanna, pa se uvjeriti koliko su jednostrani u svojim procjenama i prepisivači zastarjelih svojih i tuđih mišljenja. Dovoljno je pročitati sasvim polemičke osvrte na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima u Haagu, izašle u ‘Süddeutsche Zeitungu’ i ‘Frankfurter Rundschau’. Uglavnom pozitivne recenzije Schillerova pamfleta protiv ‘njemačkih’ Hrvata i Kohl-Genscherove vlade u Bonnu rezultat su ideološke zaslijepljenosti i antihrvatskog usmjerenja autora. Jedan od prvih javio se suradnik RTV postaje ‘Deutsche Welle’ Rüdiger Rossig (13.02. 2010.) koji Schillerovu knjigu smatra zakašnjelom i pretencioznom. Nalazi u njoj dosta pogrješaka, ali i ponešto vrlina, no moglo bi mu se postaviti pitanje: bi li ta knjiga bila ‘ispravnija’ da je objavljena ranije? Rossig inače smatra ispravim fotografirati se uz spomenik jednog od deset najvećih ratnih zločinaca 20. stoljeća Josipa Broza Tita, a u svojim spisima uporno traži posljednje ‘jugoslavenske Mohinkance’ u Njemačkoj. Osvrnuo se i na ‘Antischillera’ zamjerajući autorima da su u nju utrošili previše nepotrebna truda, (što se to njega tiče?), poneke hvali, druge kudi, pogotovo jer da nisu shvatili ‘jugoslavensku tragediju’, o čemu u našemu zborniku nije bilo govora; riječ je o hrvatskoj problematici koju Rossig kao okorjeli jugonostalgičar ne može vidjeti izvan jugoslavenskog okvira.
Autor RTV postaje WDR Wolfgang Stenke uglavnom prepisuje Schillerove riječi bez ijedne vlastite kritičke primjedbe. Inače njegov je prilog (07.03. 2011.) bio objavljen u okviru emisije o životu u zemljama istočne i jugoistočne Europe. Bivši izvjestitelj ‘Südeutsche Zeitunga’ u Beogradu Heiko Flottau potpuno prihvaća sve Schillerove tvrdnje, posebno udarajući po Kohl-Genscherovoj vladi koja, navodno, nije uvidjela da je Tuđman nastojao umanjiti ustaške zločine i sudjelovao u pokušaju podjele Bosne. I on ponavlja besmislicu Carle Del Ponte kako bi se Tuđman, da nije ‘pravodobno’ umro, našao pred haaškim Tribunalom kao i Milošević. Del Ponte je to rekla kršeći pravila civiliziranog ponašanja da se mrtve ne može sankcionirati jer se ne mogu braniti.
Posebne velike pohvale Schillerova pamfleta objavio je zakleti neprijatelj hrvatskoga naroda Wolf Oschlies u internetskom portalu „Eurasisches Magazin“ (03.03.2010.) u kojima ide još dalje od Schillera, pa piše kako su Hrvati, za razliku od denacificiranih Nijemca, još i danas zadivljeni ‘fašističkom’ Nezavisnom Državom Hrvatskom kao ‘pojmom za patriotizam i uzorkom u stvaranju hrvatske države’. Oschlies tvrdi kako je Austro-Ugarska monarhija imala konflikte sa svim ‘svojim’ narodima, osim s Hrvatima koji su uvijek pitali Beč kako trebaju glasovati u Saboru (?). Nikad nije čuo za hrvatske ustanke od Rakovačke bune do ‘zelenog kadra’ u Prvom svjetskom ratu. Po njemu, NDH je naveliko sudjelovao u njemačkom ratu protiv Sovjetskog Saveza, a Jasenovac je djelomično bio gori od svojih nacističkih ‘uzora’. I on se slaže sa Schillerom o povezanost hrvatskih ustaša, (za njega su to svi hrvatski emigranti) i novih nacionalista u posljednja dva desetljeća. Tvrdi da je Njemačka bila poprište ‘banditskog rata hrvatskih terorista protiv jugoslavenskih misija i diplomata’, ignorirajući činjenicu da su od hrvatske ruke stradali dvojica Jugoslavena, dok je UDB-a likvidirala 36 hrvatskih iseljenika u Njemačkoj. Krivo citira Tuđmanove riječi kako ‘ne bi bilo rata da ga mi nismo htjeli’, a Tuđman je rekao kako ga ‘… ne bi bilo da smo se mi (Hrvati, o.a.) predali.’ To je sasvim drukčiji sadržaj. I za Oschliesa glavni krivci za priznanje ‘fašističko-nacionalističke’ Hrvatske bili su Kohl i Genscher. Oschlies spada u najgore hrvatoždere (Kroatenfresser) u njemačkoj publicistici. Bio je jedan od onih koji su apelirali na Njemačku i ostale države u Europskoj Uniji da Hrvatskoj zatvore vrata, ali, hvala Bogu i ljudskom razumu, nitko u Bonnu i Bruxellesu nije slušao ove klevete jednog izbezumljenog histerika antihrvatske promidžbe.
Bivši balkanski dopisnik njemačkih medija Christian Schmidt-Häuer ‘nije mogao spavati’, kako piše u svojoj recenzijici za hamburški ‘Die Zeit’ (25.03.2010.) nakon lektire Schillerova pamfleta . Schiller mu je ‘velikom akribijom i osobnim svjedočanstvom’ otvorio oči tako da je ‘izgubio dah’. Jesmo li trebali biti zabrinuti za njegovo zdravlje? I on prepisuje zastrašujuće Schillerove priče o ustaškim zločinima davno prije Srebrenice, optužujući za uspostavljanje NDH ‘Treći Reich’ i Vatikan. Tvrdi da je Pavelić neko vrijeme našao ‘utočište u Vatikanu’, i to čak u ‘Papinskom ljetovalištu Castel Gandolfu’ (! ?), što je glupa laž. Hrvatski emigranti, po njemu, započeli su šesdesetih godina ‘rani oblik klerikalno-fašističkog džidaha s ubojstvenim napadima na jugoslavenske institucije u Saveznoj Republici.
‘Dakako, tu navodi i tobožnji komplot Tuđmana i Miloševića glede podjele Bosne, a onda se obara na Kohla i Genschera koji su, unatoč međunarodnih savjeta, priznanjem Hrvatske, (Sloveniju ne spominje) pridonijeli, ni više ni manje, nego ‘podjeli Jugoslavije i građanskom ratu.’ Eto ovakoga je bijednog formata bio jedan njemački dopisnik u zemljama komunističkoga istoka.
Od socijaldemokratskog glasila ‘Vorwärts’ nismo se ni nadali objektivnosti jer su neki intelektualci SPD-a uvijek bili za Titovu Jugoslaviju bez obzira na sve zločine njezina režima. U kratkom prikazu Schillerove knjige u ovom tjedniku (20.05. 2010.) uglavnom se ponavljaju klevetnikove riječi i izmišljotine, ponovno udarajući po Kohl-Genscherovoj vladi radi njezina ‘prebrzoga’ priznanja Hrvatske, jer da Bonn nije vidio što se događa u Bosni, a svatko zna da se ono što se tamo zbivalo, dogodilo nakon njemačkog i europskoga priznanja Hrvatske i Slovenije. I u ovoj recenzijici caruje neznanje i povlađivanje Schillerovim krivotvorenjima povjesnice. Uostalom mišljenje ovih novina razlikovalo se od nastupa nekih socijaldemokratskih zastupnika u Bundestagu koji su neko vrijeme požurivali tadašnju konzervativno-liberalnu vladu u Bonnu da prizna Sloveniju i Hrvatsku.
Eto to su bili neki osvrti na Schillerov propagandistički uradak koji su, osim same njegove knjige, bili poticajni za nas da joj se suprotstavimo znanstvenim recenzijama sedmorice hrvatskih povjesničara i publicista. ‘Antischillera’ još možete nabaviti na adresi: Mijo Marić, Leonhardtstraße 17, D-14057 Berlin. Na kraju možemo zaključiti da je naš podhvat bio većim dijelom uspješan, ali da je mogao biti sadržajniji i nakladnički učinkovitiji da su neke hrvatske institucije i udruge u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj sebi dali nešto više truda i pročitale Schillerov pamflet, te slijedom toga financijski pomogle tiskanje i distribuiranje ‘Antischillera’. Doživjeli smo i bizaran slučaj da nam je predsjednik jedne hrvatske udruge u Austriji poslao mejl s molbom da ‘Antischillera’ pošaljemo na ‘ocjenu’ jednom hrvatskom konzulatu kako bi taj dao (ili ne?) svoje odobrenje može li se naša knjiga distribuirati po Austriji. Stari jugokomunistički običaji nisu izumrli.
Datum objave: 21.06.2014.
