Autor: Gojko Borić
Prije 29 godina, dana 3. listopada 1990. ujedinile su se dvije njemačke države, Savezna Republika Njemačka i Njemačka Demokratska Republika, u zajedničku državu pod imenom one na zapadu. Proces ujedinjavanja bio je kratak i ispunjen brojnim promjenama u istočnoj Njemačkoj. Prilike za ujedinjenje bile su povoljne u Europi i svijetu. Istočnoeuropski komunizam počeo je propadati zahvaljujući ‘glasnosti’ i ‘perestrojki’ pod vodstvom sovjetskog šefa partije Mihaila Gorbačova. Prije toga je poljski sindikalni pokret Solidarnošć naveliko uzdrmao ne samo tu slobodoljubivu zemlju nego i ostale satelitske države u okruženju Sovjetskoga Saveza.
U istočnoj Njemačkoj izbila je ‘mirna revolucija’, prva takove vrste u zemlji koja je u 20. stoljeću izazvala dva svjetska rata. Oko godinu dana prije njemačkog ujedinjenja pao je Berlinski zid što je ubrzalo konačno raspadanje istočnonjemačkog komunističkog sustava. DDR je jer prije toga bio zahvaćen egzistencijalnom gospodarskom krizom na rubu državnog bankrota. Zahvaljujući oporbenim snagama u istočnoj Njemačkoj, intelektualcima, Evangeličkoj crkvi i radničkom staležu, tamošnji narod je izgubio svaki strah, izašao je na ulice s povicima, najprije ‘Mi smo narod’, a potom ‘Mi smo jedan narod’. Prva parola je bila poruka okoštaloj komunističkoj partiji da se mora maknuti i narodu prepustiti vlast, a druga poruka svijetu i Europi da su istočni i zapadni Nijemci jedan narod.
Sporazum 2+4
Glavni uvjet za ponovno ujedinjenje bila je suglasnost četiriju sila pobjednica koje su do tada bile odgovorne za opstanak dviju njemačkih država. Tek tzv. Sporazumom dva plus četiri, što se odnosilo na dvije njemačke države i četiri sile pobjednice, ujedinjena Savezna Republika Njemačka dobila je puni suverenitet. Prije ujedinjenja u DDR-u su bili održani prvi i jedini demokratski izbori na kojima je najveći broj glasova dobila konzervativna Kršćansko-demokratska Unija, posestrima istoimene stranke u zapadnoj Njemačkoj. Ugovor o ujedinjenju odobrili su 20. rujna parlamenti DDR-a Volkskammer i Savezne Republike Njemačke Bundestag i Bundesrat, potonji kao predstavništvo zapadnonjemačkih pokrajina. Pri ovome ne smijemo zaboraviti da su obje njemačke države prije ujedinjenja bile članice Organizacije ujedinjenih naroda, osim toga Savezna Republika Njemačka Europske gospodarske zajednice i NATO-a, DDR Varšavskoga ugovora i Comecona.
Savezna Republika Njemačka i Njemačka Demokratska Republika imale su diplomatske odnose, no zapadnonjemački predstavnik u istočnom Berlinu nije se zvao veleposlanikom nego visokim predstavnikom njemačke savezne vlade, što je odgovaralo preambuli zapadonjemačkog Ustava u kojoj je pisalo da postoji samo jedna njemačka nacija i da će Savezna Republika Njemačka nastojati uspostaviti ujedinjenje mirnim i demokratskim sredstvima. S druge strane u DDR-u takvih ustavnih izražavanja zajedništva nije bilo, osim u himni u kojoj su bile riječi ‘Njemačka jedina domovino’, ali nakon stanovitog vremena himna nije pjevana nego samo svirana.
Početkom osamdesetih godina počelo je labavljenje istočnonjemačkog režima, uglavnom pod pritiskom gospodarskih nedaća sustava koji nije bio sposoban da se razvija u smislu više privatne inicijative kao u nekim drugim komunističkim državama. S druge pak strane zapadonjemački masovni mediji naveliko su širili slike o njemačkom Wirtschaftswunderu , gospodarskom čudu, što nije moglo ostati bez utjecaja na političko raspoloženje stanovništva DDR-a. Nakon što su preko sektorskih granica u Berlinu počeli masovno bježati stanovnici DDR-a, posebice školovani i mladi ljudi, istočnonjemački režim podigao je zloglasni Zid, na zapadu nazvan ‘sramotnim zidom’, i učvrstio ostale granice bodljikavom žicom i aparatima za pucanje.
Istočnonjemački ustanak slomljen sovjetskim tenkovima
Na Zidu i granici DDR-a izgubilo je život više od 300 bjegunaca. Potom je režim podigao norme u građevinarstvu iza čega su uslijedili štrajkovi koji su se pri kraju pretvorili u politički bunt. Istočnonjemački narodni ustanak slomljen je također i sovjetskim tenkovima. Odnosi između dviju njemačkih država ipak su se postepeno poboljašavali, zahvaljujući zapadnonjemačkim kreditima, ali ni oni nisu mogli zaustaviti propadanje istočnonjemačkoga gospodarstva. Krajem osamdesetih godina narod je izgubio strah i sve više izlazio na ulice prosvjedujući protiv režima.
Zahvaljujući umješnosti zapadonjemačkih političara Helmuta Kohla i Hansa-Dietricha Genschera sve više su iščezavale sumnje u Sovjetskom Savezu, ali i u Francuskoj i Velikoj Britaniji, da bi ponovno ujedinjenje Njemačke moglo ugroziti geopolitičku ravnotežu na europskom kontinentu. Kohl je uspostavio dobre odnose s Gorbačovom i francuskim predsjednikom Francoisom Mitterandom koji su gajili stanovitu odbojnost spram njemačkoga ujedinjenja. I britanska premijeraka Margaret Thatcher bila je više nego skeptična prema tome. Vrijeme je radilo za Njemačku. Zapadni Nijemci preuzeli su golemi financijski teret u korist Sovjetskoga Saveza, a Francuska je, navodno, dobila Kohlov pristanak na odustajanje od Deutsch-Marke u korist Eura, kako ujedinjena Njemačka ne bi postala gospodarski predominantna u Europskoj Uniji, što se i dogodilo oko po prilici jednog desetljeća nakon ujedinjenja.
Neki intelektualci zagovarali drugačije uređenje
I u zapadnoj Njemačkoj trebalo je svladati neke prepreke glede ujedinjenja s DDR-om, i to od strane nekih utjecajnih lijevih intelektualaca, koji su tvrdili da bi bolje rješenje bilo pretvaranje DDR-a u demokratsku državu, nešto kakva je Austrija, ili možda uspostavljanje Njemačke konfederacije. Ali to Nijemci u istočnoj Njemačkoj nikako nisu htjeli, njima se žurilo, Kohlu i Genscheru se žurilo. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi: ujedinile su se dvije njemačke države s posve različitim gospodarskim i političkim sustavima. Višegodišnji prijelaz iz jednog u drugi sistem bio je bolan i ne uvijek pravedan prema stanovnicima istočne Njemačke. Gospodarska pretvorba bila je popraćena stanovitom količinom korupcije i uništavanjem nerentabilnih istočnih tvrtki koje su, možda, mogle biti spašene.
No ujedinjenja Njemačka podigla je ‘porez solidarnosti’ koji je ublažio posljedice pretvaranja komunističkog u kapitalistički ekonomski sustav, ali ne baš sve. I danas mlađi svijet iseljava iz istočne u zapadu Njemačku, u gradovima zjape poluruševne kuće i tvornice, čitavi predjeli su ostali bez pučanstva. U istočnoj Njemačkoj niže su plaće i mirovine nego u zapadnom dijelu države. Neki istočni Nijemci još gaje stanovitu nostalgiju za DDR-u, ali njih je sve manje. Najvažnije se dogodilo u lustraciji: svi optuženi i osuđeni pripadnici komunističkoga režima izbačeni su iz javnoga života, posebice članovi i doušnici tajne policije Stasija. No ipak neki su se bivši komunisti izmigoljili pa danas sljednica istočnonjemačke komunističke partije pod nazivom ‘Ljevica’ ponovno igra važnu ulogu u bivšem DDR-u, ona je najjača oporbena stranka u Bundestagu.
Moglo bi se dogoditi, ako napusti neke krute vanjskopolitičke i vojnopolitičke stavove, da ‘Ljevica’ uđe u buduću lijevu koaliciju na saveznoj razini u kojoj bi bili socijaldemokrati i zeleni. Sve u svemu: ponovno ujedinjenje Njemačke uglavnom je uspjelo, premda se još itekako osjećaju razlike između istočnog i zapadnog dijela zemlje. Istok je ipak na neki način u ljudskom pogledu ‘topliji’ i smireniji, čak njemskiji od ‘amerikaniziranoga’ zapada Savezne Republike Njemačke. Postoji i još nešto vrlo simbolično u ujedinjenoj Njemačkoj: bivši predsjednik Joachim Gauck i savezna kancelaraka Angela Merkel bivši su stanovnici istočne Njemačke, a to zapadni Nijemci gotovo ne opažaju.
Datum objave: 09.11.2019.
