Autor: CroExpress/fra Mario Knezović
Tomu ništa ne mora biti čudno kad su po srijedi mediji. No, to je čudno i mora biti čudno kad se ‘sezona kiselih krastavaca’ primjeni na pastoralni dio služenja ili posla. Na što mislim? Mislim na govore, propovijedi i nastupe svećenika. Često u propovijedima nedostaje aktualizacija – poveznica sa stvarnim životom. Božja riječ je aktualna, živa, usredotočena na konkretnoga čovjeka. Stoga, slatke priče u propovijedima o zeki i potočiću, te bježanje od zauzimanja stava koji je na liniji Isusa Krista i evanđelja je pretvaranje propovjedaonice u trivijalne govore.
Tko nam može u tome biti uzorom? Do danas se svetoga Ivana Zlatoustoga, zbog toga tako i prozvanoga, smatra najboljim propovjednikom. Mnogi će reći što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousti u povijesti crkvenoga govorništva. Zanimljivo je sažeti koje su karakteristike tog propovjednika krasile: inteligencija i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološka prodornost, pastoralna revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.
Možda je dobro zaviriti u njegovu riznicu i izvaditi pouke za naše vrijeme i vidjeti o kojim je to temama još u 4. stoljeću govorio taj Božji ugodnik. On je, kroz dvanaest godina propovijedanja u Antiohiji, smatrao ovo važnim: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, prekomjerne strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika itd. Razumije se kako nije bio protiv zabave kao takve, niti je bio isključiv kritičar lijepe umjetnosti i profinjene kulture. Njegova nakana je bila borba protiv niskih strasti i iživljavanja – novovjekih Ultri u Splitu i Zrća na Pagu.
U svojim govorima nije se libio otvoreno govoriti o kleru i redovnicama želeći ih upozoriti ako su odmakli od izvornoga nauka i načina života koji pripada njihovome staležu. Bio je uvijek na strani siromaha, te je socijalne nepravde smatrao teškim stanjem društva i udaljenosti od Boga. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne.
Možda se s pravom upitati kako je to sveti Ivan Zlatousti mogao činiti? Odgovor bi mogli potražiti u njegovom odlasku u pustinju, te u monaškome načinu života. Pustinja i monaštvo su mu nudili slobodu duha, ne navezanost, prostor bez ucjena i pritisaka na kreativnu slobodu uma i duha. Nasuprot tome, nasuprot pustinji, ako se pastir prečesto druži s onim moćnicima koje mora upozoravati i kuditi, gubi oštricu i silinu Duha Božjega.
Stoga, kad to tako razumijevamo, Isus i jest rekao apostolima da idu u svijet navještaja bez torbe i štapa. Ako torba i štap opterete pastira onda on ne može izgovarati ono što je Isusov nauk, nego se podsvjesno prilagodi govoru podilaženja, pa i interesa. U tom smislu možemo promatrati i nagnuća prigodom izbora u neke crkvene službe kad se zna čuti kako treba birati nekoga umjerena, odmjerena i tolerantnijega.
Što? Kakva je ta odmjerenost u Isusovom životu bila? Zar on nije rekao što pripada Bogu, a što caru? Zar on nije prozivao slijepe vođe, carinike, farizeje, tlačitelje malenih itd. Oprostite, ali ne razumijem što bi to značilo netko umjeren i tolerantan. Zar se pastira želi pretvoriti u diplomatskoga činovnika koji će govoriti samo ono što se ljudskim ušima sviđa ili što godi vođama ili interesnim strujama koji će nešto sinekura udijeliti Crkvi ili pastiru. Sezona ‘kiselih krastavaca’ za Crkvu ne smije biti ni u primisli. A sezona riječi koje poput ognja plamte uvijek mora biti na snazi.
Ajmo malo za kraj na politički teritorij. Politika bez kralježnice i strasti za Domovinu ponaša se tako da notornom Miloradu Pupovcu daje prigodu da on bira hoće li ili neće ostati u vladajućoj većini. Ozbiljna politika i državnički stav, nakon Pupovčevih izjava i povezivanja Hrvatske sa zločinom, takvoga treba bez mogućnosti premišljanja potjerati iz većine. To se čini i pod cijenu novih izbora i pada vlade. Bolje da padne vlada nego da padne ljaga na branitelje, obrambeni rat i cijeli narod.
Jedino što razborito Plenković može učiniti je slijedeće: prstom Pupovcu pokazati izlazna vrata s Markova trga. No, što ako je istina, a tako tvrdi admiral Davor Domazet Lošo, da se na vlast u Hrvatsku može samo ako se surađuje sa Srbima. On tvrdi da je tako Sanader došao na vlast, a tko sad može vjerovati nakon svega da i s Plenkovićem nije isto?
Datum objave: 12.10.2019.
