Autor: CroExpress/Tuga Tarle
Suvremenoj Hrvatskoj kao jednoj od članica Europske unije nameće se pitanje interkulturalnosti, suživota različitih kulturnih inačica i običaja u okruženju europskoga koncepta nacija/država, kao i uloga koju sve brojnija populacija useljenika zauzima u oblikovanju njezinog budućeg (multi) kulturnog podneblja.
S time u svezi neophodna je ozbiljna i studiozna reinterpretacija odnosa hrvatske države prema našem iseljeništvu kao jedno od temeljnih pitanja koje smo od Hrvatske samostalnosti naovamo uporno gurali u zapećak.
Hrvatska sada ima nacionalni program posvećen suradnji sa svojim iseljeništvom. Ono što joj nedostaje jest jedinstven nacionalni program koncipiran prema potrebama potencijalnih povratnika koji bi jasno definirao što Hrvatska nudi i što očekuje od svojih sunarodnjaka, i to ne samo zato što je Hrvatska proizvela jednu od najvećih emigracija današnjice prema kojoj ima određenih obveza i dugova, nego još više stoga što je hrvatska populacija u svojoj jezgri prepolovljena te je jedna polovina njezina bića već odavno s druge strane njezinih granica.
Upravo ta druga polovica hrvatskoga bića koja egzistira na rubu zaborava i nerazumijevanja, zanemarivanja i odbacivanja potencijalna je riznica budućih migracija (ovdje ponajprije mislim na potomke hrvatskih iseljenika, ali i na prave povratnike u Domovinu).
Većina iseljenika sigurno se neće vraćati, no nije isključeno da s njihovim sinovima i unucima ne možemo računati. Da bi se ta mogućnost pretvorila u stvarnost potrebno nam je puno ozbiljnog promišljanja, zdravih planova, dobre volje i pameti.
Hrvatska, koja se iz iseljeničke zemlje polako pretvara u obećanu zemlju suvremenih nomada, nema više vremena tu činjenicu zanemarivati kako ne bi radila u korist vlastite štete.
Datum objave: 22.09.2019.
