Autor: Željka Lešić
Posvuda sam bio više nego u domovini – na početku razgovora kaže veliki humanitarac, Jozo Primorac, povratnik iz Švicarske. Rodnu grudu napustio je zbog političko-ekonomskih razloga, tražeći u tuđini bolji život za sebe. Pa iako je prigodom dolaska u domovinu imao problema zbog kontrola na granici te zbog zadržavanja u postajama, ljubav prema domovini nije mu nitko uspio ugasiti. Naprotiv, vjerovao je da će jednoga dana Hrvatska biti slobodna te da će slobodno moći dolaziti u domovinu u kojoj će, na posljetku, i živjeti. Boraveći u izvandomovinstvu više od tridesetak godina, svoj drugi dom imao je u Austriji, Njemačkoj i u Švicarskoj. Jozo je radio kao građevinski poduzetnik, imao je svoje tvrtke u kojima je radilo do sto ljudi, no sada je te poslove sveo na minimum i posvetio se humanitarnom radu te osnovao ‘Zakladu Primorac’ u Zagrebu i BiH, te ‘Hilfe für Kinder’ u Zürichu, koje još uvijek djeluju. Prije su djelovale zaklade i u Brazilu i u Rumunjskoj, no njihov je rad ugašen.
Kada je utemeljena Zaklada? Predstavite nam njezinu djelatnost.
‘Zaklada Primorac’ utemeljena je 1991. godine sa svrhom da se skrbi o djeci čija su egzistencijalna prava ugrožena, kao i o djeci s posebnim potrebama. U Zagrebu imamo tri objekta (Vrapče, Maksimir), u kojima su prije svega smještene majke s troje i više djece, no i cijele obitelji. Potrebiti dobiju stan za jednu kunu u razdoblju od 10 godina. Za to je potrebno priskrbiti potvrdu od socijalne skrbi ili Caritasa da je obitelj potrebita. Ako obitelj ne može plaćati režije u cjelini ili djelomično, Zaklada podmiruje njihove troškove. Uz navedeno, Zaklada daje jednokratnu pomoć socijalno ugroženima, a njeguje i program kumstva kojim kumovi pomažu svojim štićenicima mjesečnim potporama. Nedavno smo završili dječji vrtić u Čitluku po europskim standardima za 150 djece, koji smo donirali i predali općini Brotnju na uporabu.
Koja je budućnost stanova za jednu kunu?
Mi ne možemo dugoročno održavati te objekte. Ako nađemo zajednički jezik s gradskim ocima, dobit će ih grad. Tako ćemo, primjerice, dvije kuće u Vrapču dati u trajno vlasništvo gradu, s tim da će grad objekt trajno koristiti za iste svrhe. Sve je detaljno navedeno u ugovoru. Što će biti s drugim objektima u Zagrebu, ne znam. Prepustit ćemo to vremenu koje dolazi. Uglavnom, nećemo se širiti u Zagrebu jer imamo loša iskustva s tim u vezi. Naime, tu su nam srušili tri objekta, jedan na Medvešćaku, drugi u Šestinama budući da građevinska dozvola još nije bila gotova. Objekte su nam srušili 6. prosinca, na uistinu simboličan datum, ne ostavivši nam ni temelje. Naime, molili smo da nam barem temelje ostave dok građevinska dozvola ne bude gotova. No, nije bilo milosti. Nemam im što zamjeriti jer uvijek je bilo rušitelja i graditelja. Stoga idemo u BiH gdje ćemo graditi objekte za potrebite. Ondje imamo bolji pristup i razumijevanje gradske vlasti negoli je to slučaj u Hrvatskoj.
Imate li u planu što ćete ondje graditi?
Pripremamo se za BiH gdje namjeravamo izgraditi objekt za djecu s posebnim potrebama. Naime, u BiH ima puno obitelji s djecom s posebnim potrebama, koji svoju djecu skrivaju zbog hendikepa. Stoga želimo napraviti dom za tu djecu. Planiramo ga izgraditi u Mostaru i gradu ćemo prepustiti biranje lokacije. No, moramo znati tko će voditi taj objekt kako ne bi bilo rušenja. Kad objekt bude izgrađen, predat ćemo ga Mostaru.
Što za Vas znači davanje potrebitima?
Znači mi jako puno, osobito kad se na licima djece vidi sreća zbog darivanja. Tada mi je jasno da sam napravio veliku stvar. Lijepo i istodobno dirljivo bilo je druženje uz domjenak prije Božića koje sam upriličio u Centru za kulturu Maksimir u Zagrebu za 80-ero djece. Veliko je bilo zadovoljstvo vidjeti sretnu djecu. Tada smo i mi zadovoljni. Jer, imate onoliko koliko dajete.
Koji su Vam planovi za budućnost?
Trudit ćemo se da zaklada i dalje djeluje u Hrvatskoj i Švicarskoj, no te poslove namjeravam smanjiti na minimum. ‘Zaklada Primorac’ kupuje zemlju i ima dovoljno zemlje, što je za hrvatske prilike neshvatljivo. Osim Boga, vjerujem u zemlju, pa ako se neka zemlja prodaje, kupujem ju. No, otkrit ću vam plan za budućnost. Namjeravam napraviti dom umirovljenika u Zagrebu. Polako pripremam teren za taj projekt. Prioritet su mi djeca, pa ću se i nadalje brinuti za siromašnu djecu, a ostali se sami moraju brinuti o sebi. Bog mi je dao zdravlje i mogućnost da u svojoj domaji radim ono što volim raditi, i u tome vidim bogatstvo.
Brine li se domovina dovoljno za svoje iseljenike?
Postoje još uvijek oni u domovini koji nemaju razumijevanja za iseljenike. Mnogi nisu sretni zbog povratka iseljenika u domovinu jer imaju predrasude o njima. Trebat će vremena da se to promijeni, ali najgore je ništa ne poduzimati. Stoga, ja se ne predajem. Vječita je borba u mom životu, ali uvijek sam spreman na izazove. Biti sretan u svojoj domaji daleko je ljepše nego biti sretan u Australiji, Njemačkoj, pa čak i u Švicarskoj. Ipak je ovo dom. Teško je naći sređeniju zemlju od Švicarske, no domovina ima dušu, dok Švicarska nema. Ne možeš biti svoj na svome u tuđini. Stoga je osjećaj pripadnosti domovini neprocjenjiv. To je ono što nas vraća na rodnu grudu.
Datum objave: 21.06.2014.
