Autor: CroExpress
Devedesetjednogodišni Ivo Banovčić iz Davora, sela u novogradiškoj Posavini poznatog po književniku i prosvjetitelju Matiji Antunu Reljkoviću, kiparu i medaljeru Ivi Kerdiću, nogometašu Ivici Oliću, ali i po stotinama riječnih lađara, pčelari osamdeset jednu godinu.
S toliko godina i po toliko dugom druženju s pčelama, vjerojatno je najstariji pčelar u Brodsko-posavskoj županiji, a vjerojatno i šire. U pčelarstvo se kao dječak zaljubio uz oca, a kada je imao samo 10 godina dobio je i prvu košnicu od tada poznatog i priznatog pčelara Matije Trusića iz obližnjeg sela Štivice.
Te godine Ivin otac koji je do tada pčelario s pletarama pročitao je da svaki pčelar koji pčelari s tom vrstom košnica čini veliku stetu jer guši i davi najbolje pčelinje zajednice, ujedno i najbolje matice.
‘Saznali smo za modernog pčelara i jako dobrog čovjeka Matiju Trusića u obližnjem selu Štivici. Kada je vidio koliko me već kao desetogodišnjaka zanimaju pčele i pčelarstvo darovao mi je košnicu i rekao: Mali, ako ikada budeš pčelar, ako netko bude trebao pomoć u pčelarstvu, nemoj biti škrt ni na radu ni na riječima. Svakome pomogni. Neka ti ova košnica bude zavjet. Jako sam bio radostan zbog te košnice. Ponekad sam iz škole sa nastave bježao u pčelinjak.’
U pčelinjaku i u prirodi ‘od jutra do sutra’
S ocem koji je bio stolar odmah sam počeo izrađivati Dadant-blattove košnice, duboke s 10 do 12 okvira, jer su tada kod nas bile jake paše na velikim pašnjacima i drugim pčelinjim pašama“, počinje svoju životno-pčelarsku priču ovaj veliki zaljubljenik u pčelarstvo. Nekada je bio jedan od vodećih pčelara u novogradiškoj Posavini.
‘Kada sam najviše pčelario imao sam četiri pčelinjaka oko Davora. Jedno vrijeme imao sam čak 320 košnica i sve sam sam radio. Svi u Davoru znaju da sam mogao raditi tri dana i tri noći bez spavanja. Kada je bila najbolja pčelarska godina vrcao sam i više od sedam tona meda. Cijeli život sam zaljubljen u pčele, bez toga ne bih mogao. Radio sam u pilani i u mlinu, pravio sam pilane i mlinove, ali morao sam uvijek otići u svoje pčelinjake, bez pčela bih puknuo. Druženje s pčelama potiče čovjeka na marljivost i rad. Smiruje živce, produžuje ljudski život’, priča nam ovaj dobrodušni i vrijedni čovjek pun životnog i pčelarskog iskustva koji i dan-danas, unatoč godinama, cijeli dan, kako kaže, od jutra do sutra provodi u pčelinjaku.
‘I sve drugo sam uvijek radio s voljom, ali pčele su mi posebno prirasle duši i srcu. Ovdje u svom pčelinjaku uživam u miru i opojnim mirisima prirode. Osjećam se jako zdravo, dišem punim plućima, ne moram ići liječnicima, jer ovim načinom života u prirodi, ali i prehranom domaćom hranom sam sam sebi liječnik. Obavezno jedem med u saću. Ujutro ustajem u pet sati i popijem bijelu kavu zaslađenu medom, a večeram čaj od kamilice s medom. Ručak je jači, ali kao Slavonac svinjetinu i suho meso ne jedem već 30 godina, od mesa najviše jedem piletinu i to kuhanu.’
Pčelarstvo mu darovalo dobro zdravlje, dug život i sreću
Još do prošle godine imao je 150 pčelinjih zajednica, ali ove godine smanjio je na 50 društava. Kaže, sve je manje snage, ali smanjuje i zbog toga da može kvalitetnije raditi oko onih koje ima. Za razliku od ostalih dijelova Hrvatske gdje seleći pčelari odlaze na bogate paše poput uljane repice, bagrema i druge izdašnije, dosadašnji dio sezone za Ivu, koji ima stacionarni pčelinjak, bio je, kaže, slabiji jer je zbog dugog razdoblja visokog vodostaja rijeke Save vrba slabije medila, a tako se nastavlja i s amorfom. Ipak vrcao je i zadovoljan je onim što su mu vrijedne pčele donijele.
‘Još i u ovim godinama imam strašnu volju za pčelarstvo. Moje srce je uvijek veselo. Ja sam i sada najsretniji čovjek na svijetu. Kada bi ljudi bili organizirani i vrijedni kao pčele, svi bismo bili bogatiji, zdraviji i veseliji’, kaže Ivo Banovčić koji još aktivno pčelari iako je zakoračio u deseto desetljeće. Tvrdi da mu je pčelarstvo omogućilo dug i sretan život i dobro zdravlje.
Ivo je napisao i ovu pjesmu o pčelama:
JEDVA ČEKAM PROLJEĆE
Jedva čekam da dođe proljeće,
kojem se raduje svako živo biće,
da čujem glas mladih pčela
Podsjećaju me na davnu mladost
vraćaju mi duši i srcu radost.
Nakrivim kapu i rado zapjevam
Oj livado, rosna travo
po tebi leti moje stado,
žurno, žurno leti
nema cvijeta kojeg ne posjeti,
jedne kupe nektar, druge cvjetni prah,
sa marljivim radom zatekne ih mrak.
A treće su od jutarnje rose
pokupile čistu vodu
da podrže snagu svome rodu.
Izvor: agroklub.com
Datum objave: 10.06.2019.
