Autor: Magdalena Ivić
Članak je izvorno objavljen u 3. broju časopisa CroExpress u ožujku 2010.
Najpoznatiji hrvatski karizmatik vlč. Zlatko Sudac neiscrpna je tema razgovora, o njemu je napisano i rečeno puno istinitog, ali još češće neprovjerenog i neistinitog. Mnogi su tražili sebe oko tog čovjeka, ili bolje rečeno njegovog imena, iz nekih osobnih razloga ili samo zato da bi sebi priskrbili trenutak medijske pažnje.
No, koliko god su pisali mnogi od njih ga nisu i još uvijek ga ne razumiju. Onaj s kojim velečasni Sudac doista dijeli dobro i loše, provodi dane i koji najviše može reći o njemu nikad se nije isticao. Ivan Puljić, diplomirani teolog, nije o Zlatku Sudcu pisao ni članke, ni knjige a uz njega je od početka njegova djelovanja. Ivanova knjiga piše se u njegovom srcu već više od deset godina. Upoznali su se u kasno ljeto 1999. godine kad je Ivan Puljić, rodom iz Stoca u Bosni i Hercegovini, došao u malo mjesto Ćunski, kod Malog Lošinja na duhovnu obnovu koju je predvodio večasni Sudac U Pastoralnom Biskupijskom centru Betanija.
Pozvao me na seminar
-Bilo nas je stotinjak, progam je počeo pa je Zlatko pitao svira li netko od nas prisutnih gitaru ili neki drugi instrument da bi glazbeno animirao program. Ustao sam i rekao da sviram gitaru, ali da je nemam kod sebe. Jedan dečko rado mi ju je posudio – prisjeća se Ivan koji je tada došao isključivo zbog sebe i svoje duhovne obnove, no na koncu je aktivno sudjelovao u seminaru
– U nedjelju nakon ru ka sam otišao kod Zlatka u sobu, pozdraviti se. Pogledo me u oči i rekao: ‘Ivane, ti i ja ćemo zajedno raditi.’ Osjetivši zbunjenost na mom licu, nastavio je: ‘Otvori svoje srce i dobro čuj što sam ti rekao’. Izmijenili smo brojeve mobitela, pozdravili se i ja sam krenuo na put, a on je ostao u nekoj svojoj samoći… Za par dana me nazvao i pitao bi li mogao doći na sljedeći seminar. Pristao sam. Tako je počeo naš desetogodišnji hod.
Ivan pamti i kako je primjetio da je Sudac drugačiji prvi put kad je ušao u dvoranu.Kad je počeo govoriti pomislio je’Bože moj, koji Božji čovjek’ i drugo ‘nije i neće mu biti lako’.
-Završio sam fakultet, odslušao dvije godine redovno za magisterij, naslušao sam se mnogih profesora i predavanja, ali usudim se reći da do tada nikog nisam čuo da tako govori i da ljudi tako njegove riječi usvajaju. Nije on govorio neku novu mudrost, nauk, ali je govorio na poseban način, njegove su riječi ulazile direktno u srca ljudi. Slušali su ga ušima, razumom ali ponajprije srcem. Kasnije, kad je govorio pred desetcima tisuća ljudi prizori su bili nevjerovatni. Nije- dan šum, pokret, ljudi slušaju i upijaju svaku njegovu riječ i svatko u tim riječima pronalazi sebe. Nikad i nigdje u životu nisam vidio da ljudi toliko plaču kao na tim programima. Nerijetko su mi ljudi poslije prilazili i govorili: ‘Pa to je baš meni govorio….’ Govorom otvara dušu Ljudi nisu odmah shvaćali da velečasni govori temeljne stvari života i postojanja, koje diraju najdublji dio bića i koje se, naravano, odnose na svakog tko sluša.
– Zlatko svojim govorom vraća ljude samima sebi, otvara njihove nutrine, razotkriva njihove rane koje nose godinama i upućuje ih na Boga, koji je jedino iscjeljenje svega toga. Ukazuje ljudima na njihovo počelo, na izvor njihova života, koji je Bog i tumači im da će bez toga izvora presušiti, kao rijeka bez svoga izvora –govori Ivan kako velečasni utječe na ljude. Sudac je poseban čovjek
– Zlatko je jedan običan čovjek, ali u isto vrijeme poseban. On je jedno veliko dijete, velikog i čistog srca. Čovjek je, koji prije svega voli Boga ali i čovjeka. Ne znaju to svi. Treba živjeti s njim i to znati. Od kuda ta ljubav i energija koja na momente pršti iz njega. Pa mi možemo dati samo ono što imamo. Bog, koji je ljubav njegov je pokretač. Isus je na jednom mjestu u evanđelju rekao:’ Po plodovima ćete ih prepoznati. Dobro stablo rađa dobrim plodovima,a loše rađa lošim’. Koliko samo dobrih plodova stoji iza tog mladog čovjeka koji je samo deset godina svećenik – kaže Ivan spominjući brojne ljude koji su nakon Sudčevih seminara, nakon susreta s njim, promjenili život.
– Na stotine tisuća ljudi ga je dosad slušalo, a mnogi su izbavljeni iz pakla droge, alkohola…toliko je brakova spašeno. Toliko je dobra i mira posijao u ljudska srca. 
Velečasni Sudac i Ivan Puljić su u početku bili sami, radili su jako puno a kad ne bi bili u Betaniji, sjeli bi u Ivanov automobil, golf trojku, Ivan bi uzeo gitaru velečasni ono što treba za misu i na put. Za koji dan, točnije 5. svibnja, biti će točno 11 godina otkako je velečasni Sudac dobio krvavi križ na čelu, a dosta puta Ivan je bio taj koji ga je držao dok je krvario.
– Ni Zlatko ni ja to ne smatramo najvažnijim. Da, stigme su tu, ali je važnije svjedočanstvo života, ljubav, mir, istina. On voli reći i slažem se s njim, da su stigme samo mamac ljudima do njega, a on ih umjesto sebi i stigmama uputi Bogu – priča Ivan. Mnogi karizmatičnog svećenika znaju prozivati i zbog njegovog načina odjevanja, bojanja kose, cipela od krokodilske kože, novinari umjesto o hospiciju pišu o njegovim cipelama.
– Često od neke lijepe i blagoslovljene, humanitarne večeri objave tri vijesti i to tri neistine. Nekada nije lako sve to provariti, pa i on je samo čovjek – kaže Ivan i spominje da u slobodno vrijeme Zlatko i on kao i drugi ljudi pogledaju dobar film, odu u teretanu, trče, čitaju knjige i druže se s dragim ljudima. Njegova se umjetnička duša da primjetiti i po njegovu načinu odijevanja. Mnogi to ne razumiju, pa i zlouptrijebe. Prije par godina jedna je osoba Ivanu začuđeno rekla: ‘Pa on ima rupicu na lijevom uhu’. Naime, kao srednjoškolac je znao staviti naušnicu. Ivan je upitao:’Kad si mogla vidjeti rupicu u uhu, da li si možda primjetila križ pokriven flasterom na čelu?’ Ljudi često vide samo ono što žele vidjeti.
Mnogo puta Ivan je svojim očima vidio ozdravljenja na seminarima.
-Vidio sam dijete kako ustaje iz kolica na seminaru u lječilištu u Velom Lošinju ili, kasnije, nakon molitava dijete iz Splita koje po svim medicinskim zakonima nije moglo vidjeti, a progledalo je. Mnogo je takvih slučajeva bilo, a time se već bavi struka – spominje Ivan. Velečasni Sudac je čovjek pun darova, slika, kipari, pjeva…. i većinu je toga javnost već vidjela. Mnogi ljudi su talentirani, ali te talente okrenu u krivom smjeru. Posebnost njegovih darova, objasnio je Ivan, redovito upućuju čovjeka na Ono Više, na Ljubav, na Život, na Boga. Mnogi ljudi su talentirani, ali te talente okrenu u krivom smjeru. Glazba je Zlatkova velika ljubav, uz molitvu i blagoslov velečasni zna kazati : ‘Ajmo Ivane, zapjevati jednu lijepu pjesmu’. Dakle, nije nikakva tajna koliko vlč. Sudac voli zapjevati uz Ivanovu gitaru u kontekstu teme na njegovim predavanjima. Istina je da velečasni voli pjevati i izvan seminara.
Tako je prije godinu dana u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski nazočio humanitarnom koncertu čelistice Ane Rucner, čiji je prihod bio namijenjen djeci s posebnim potrebama. Kazao je prigodnu riječ, blagoslovio okupljene i zajedno s Ivanom zapjevao dvije pjesme od kojih jednu Oliverovu ‘Moj lipi anđele’. Pjesma je bila namijenjena djeci, a oči mnogih u dvorani orosile su se suzama jer je njegova izvedba uistinu bila dirljiva. Velečasni i u obiteljskom i krugu prijatelja uživa u druženjima obojenim pjesmom. Jednostavno voli pjevati kad god može, ima ugodan glas i kroz glazbu slavi Boga. Lani u svibnju objavljen je album ‘Put, istina i život’, koji je velečasni snimio zajedno sa Ivanom Puljićem i pjevačicom Majom Blagdan, koja je česta gošća na njegovim seminarima. Album je objavila izdavačka kuća Joshua i do danas je prodan u 20 tisuća primjeraka a vjerovatno bi i više , no može se kupiti jedino na mjestima koja prodaju literaturu duhovnog sadržaja. Sredstva prikupljena od prodaje namijenjena su izgradnji centra za duhovnu pomoć braniteljima i ostalim vjernicima kao i novac od prodaje knjige ‘Zlatko Sudac – Razgovori’ koju je napisala novinarka Dunja Ujević.
Pisao pjesme za Ivana
Kako se duhovni kantautor Ivan Pulijć i velečasni Zlatko poznaju dugo i razumiju u dušu tako se i u glazbenom dijelu poklapaju. Naime, velečasni je svojim tekstovima sudjelovao na Ivanovom albumu ‘Čovjek i njegov Bog’ koji je snimljen 2003. godine pod producentskom paskom Marka Perkovića Thompsona a album je izdala Croatia Records. Na istom albumu Thompson i Ivan otpjevali su duet ‘Izvori Gospodnji’. Dvije godine kasnije u istoj izdavačkoj kući objavljen je drugi Puljićev samostalni album ‘Pošalji dan’ a naslovnu pjesmu s njim je otpjevao Oliver Dragojević. Na trećem Ivanovom albumu ‘Poletjela riječ’, izdanom 2007. godine veleča- sni Zlatko Sudac prvi put je ušao u glazbeni studio i snimio s Ivanom duet ‘Nije moja duša prazna’, obradu poznate pjesme Krunoslava Kiće Slabinca. Na istom albumu gostuje i Maja Blagdan u duetu s Ivanom u pjesmi ‘Ostani tu’, te Ivanov brat, svećenik Vinko Puljić u pjesmi ‘Daj mi ruku’.
Sva tri Puljićeva albuma u duhovnom glazbenom miljeu jako su tražena i slušana. Album ‘Put, istina i život’ na kojemu je velečasni napisao nekoliko tekstova i otpjevao pjesmu Kriste samo jedan mali segment Ivanovog i Sudčevog zajedničkog putovanja kroz život. Jedan dio svog života i Ivan je kanio biti svećenik, međutim odlučio je ne biti, s mirom u srcu i puninom Boga u odlučivanju.
– Teška su to traženja bila – priznaje Ivan. – Uglavnom na koljeni ma u molitvi, a ljudi ko ljudi, ne razumiju baš to. No, ‘Bog krivim crtama, crta ispravne puteve’, mi snu jemo, On određuje. Kroz ta teška traženja osjetih svu blizinu Božju, ljubav Njegovu. Provuče nas Bog kroz tamnu noć duše, da bi bili sposobniji vidjeti Svijetlo i hitati k Njemu. Tražio sam Boga, a Bog je našao mene. Sveti Augustin na jednom mjestu kaže: ‘Za sebe si nas stvorio Bože naš, i nemirna su srca naša dok se ne smire u Tebi’. Osjetih to, vjerujte, bez Boga smo ništa, s Bogom smo sve. Postadoh svjestan, da mi je sve što imam mi darovano, od zraka kojeg dišem, do očiju kojima gledam. Ništa ja to nisam tražio ni izmislio. Nitko me nije pitao želim li se roditi, gdje ću se roditi? Ali postoji Jedan od vječnosti koji me ljubi, i koji me preko mojih roditelja pozva u život, koji mi dade život. Moj Bog, kojeg ljubim i s kojim ću vječno živjeti u potpunoj radosti. Eto, otud moje prijateljsvo i suradnja s ovim iznimnim čovjekom, velečasnim Sudcem, otud naš desetogodišnji hod, otud naše beskrajno povjerenje jedan u drugoga. Bog je naša snaga, naš put. Ljubav prema Njemu nas pokreće da idemo dalje.
Datum objave: 21.12.2014.
