INA VUKIĆ, SYDNEY Protiv sam ‘Dana Hrvata izvan Hrvatske’ i imam drugi prijedlog

Autorica: Ina Vukić, Sydney

Prije desetak dana hrvatska je vlada iznijela prijedlog o proglašenju ‘Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske’! Dok proslava hrvatske dijaspore ili Hrvata izvan Hrvatske na takav način da im se dodjeljuje jedan dan u državnom kalendaru može privući neke ili čak mnoge (?), za namjere i svrhe cilja integracije domovinske i iseljene Hrvatske ovaj prijedlog će najvjerojatnije završiti kontraproduktivno.

Separatistički pothvat

Činjenica da se ovdje pojavljuje i s obzirom na činjenicu da je hrvatska dijaspora imala ključnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske (i na međunarodnoj i na domaćoj razini), takvi separatistički pothvati kao što je Dan za dijasporu čine apsolutno vrlo malo, ako išta, za željeni nacionalni cilj integracije Hrvatske i njene dijaspore u jedno tijelo koje jednako diše Hrvatsku. Zapravo, taj pothvat je kontraproduktivan.

Umjesto da je predloženo proširenje jednakih prava i obveza državljana hrvatskim državljanima koji žive u Hrvatskoj i u inozemstvu, sada smo suočeni s nečim što podsjeća na ovakve misli koje dolaze iz Hrvatske: ‘Hej, vi Hrvati tamo u svijetu, zar mi ovdje u Hrvatskoj nismo veliki, voljni smo vam posvetiti jedan dan u godini ovdje u Hrvatskoj’, i slični neprobavljivi pojmovi za bilo kojeg Hrvata u inozemstvu, koji diše za Hrvatsku već desetljećima i desetljećima.

Naravno, Hrvatska treba priznati važnost svoje dijaspore na veće načine od onoga što je učinjeno u proteklih dvadeset godina, ali posvećivanje ‘Dana’ čini se tokenističkim i političkim bodovanjem u ovom trenutku kada se ništa ne mijenja kako bi se privukla bolja i potrebna integracija Hrvatske i njezine dijaspore. Možda neki političari i ne shvaćaju golemu razliku između suradnje i integracije, pa misle da ju i drugi ne shvaćaju (?).

Javni podnesci u vezi prijedloga za ‘Dan Hrvata izvan RH‘ sada su otvoreni na vladinom portalu e-Savjetovanje. Veliki je problem s time što u stvari taj portal eSavjetovanje ne mogu koristiti osobe koje nemaju OIB, a u dijaspori ih u ovom trenutku ima mnogo pa se u stvari rezultat tih podnesaka ne bi mogao smatrati javnim u punom smislu riječi! A, upravo se tematika eSavjetovanja tiče baš i tih osoba koje nemaju OIB, a Hrvati su koji žive izvan Hrvatske!

Vladino obrazloženje o Danu Hrvata izvan Hrvatske možete pročitati OVDJE.

Kakve li gomile gluposti!

Hrvati izvan Hrvatske već preko 200 godina održavaju trajnu poveznicu s hrvatskim narodom u i izvan domovine!

Vlada Jadranke Kosor bila je ona koje je inicirala taj Zakon o odnosima sa Hrvatima izvan RH, ali vlada Zorana Milanovića – socijaldemokrata, iz stranke bivše komunističke lige koja nije željela samostalnu hrvatsku državu i čiji su politički saveznici zajedno s njima uložili velike napore u otuđivanju dijaspore od njezine domovine Hrvatske, je bila ta koja ga je stavila u pun pogon. 
Taj Zakon uglavnom govori o načinima suradnje s hrvatskom dijasporom i jačanju veza, ali alarmantno pada na testu stvarne integracije hrvatskih građana u dijaspori s Hrvatskom, u proširenju jednakih prava i odgovornosti državljana RH ma gdje oni bili. Potpuno je razočaravajuće što sadašnja HDZ vlada nije učinila gotovo ništa kako bi izmijenila ovaj zakon; kako bi uključila cijelu hrvatsku dijasporu u procese integracije i suradnje.

Naime, potonje me dovodi do gore navedenog objašnjenja za ‘Dan Hrvata izvan R. Hrvatske’ koji govori o vladinom savjetodavnom tijelu za Hrvate izvan Hrvatske i opisuje ga kao ono ‘kojeg čine izabrani predstavnici najznačajnijih i najbrojnijih udruga, organizacija i institucija Hrvata izvan Republike Hrvatske’. To ostavlja dojam da je ovo savjetodavno tijelo visoko reprezentativno za cijelu hrvatsku dijasporu! Ništa ne može biti dalje od istine u mnogim, ako ne i u većini slučajeva. 
Nominacije za to savjetodavno tijelo temelje se na navedenom Zakonu, a Zakon isključuje većinu dijaspore i favorizira samo 25-30 posto Hrvata koji žive u inozemstvu; za biti nominiran za to savjetodavno tijelo moraš biti član neke hrvatske organizacije ili udruge u inozemstvu, a stvarnost je da do 70 posto ljudi to nije! 
Zastupljenost najviše do 15 posto

Ova nominacija za to vladino savjetodavno tijelo je jednako diskriminirajuća i pristrana do one mjere do koje takvi procesi mogu uopće i doći (ali ne u istinskoj demokraciji). Sramotno je što se taj zakon, odnosno pravilo, još nije promijenilo kako bi odražavalo stvarnost dijaspore i bolje utjecalo na suradnju, pružajući mogućnost svima da budu nominirani bez obzira na to pripadaju li nekom klubu ili ne. 
Na taj način, ovisno o tome iz kojeg dijela hrvatske dijaspore dolazi državni ‘savjetnik’, ovisno o razini harmonije unutar pojedinih zajednica, zastupljenost u sadašnjem i nedostajućem procesu nominiranja može realno značiti nešto između 1 – 15 posto zastupljenosti zajednice u mnogim, ako ne i u većini slučajeva, a to nije nikakva zastupljenost kada je riječ o važnim pitanjima dijaspore.

Hrvatska se vlada može hvaliti koliko god si to može priuštiti, ali stvarnost je da njezino savjetodavno tijelo za Hrvate izvan Hrvatske ne predstavlja većinu hrvatske dijaspore. A to je zbog pristranog i nedemokratskog procesa imenovanja / odabira savjetnika.

Kao što je to slučaj i sa dijasporama svih zemalja, između 65 i 70 posto Hrvata koji žive u dijaspori nisu angažirani u organizacijama takozvane hrvatske zajednice u inozemstvu iako sebe identificiraju Hrvatima (npr. ‘Hrvatski Amerikanci’, ‘Hrvatski Australci’, ‘Hrvatski Kanađani’, ‘Hrvatski Britanci’, …). Na pragu stvaranja neovisne države Hrvatske, krajem 1980-ih i početkom devedesetih godina, više od 80 posto Hrvata koji žive u inozemstvu se uključilo i doprinijelo na različite načine (politički lobi, humanitarnu pomoć, prikupljanje sredstava za obranu Hrvatske, dragovoljstvo u obrambenim snagama, itd.) i pružilo svoju ruku neovisnoj Hrvatskoj. Činilo se tada da su fenomenalno brojčani Hrvati u dijaspori ‘izašli iz drvenarije’ (za mnoge nije bilo poznato da se prije toga bave hrvatskim društvenim organizacijama) kako bi pomogli Hrvatskoj. Taj se postotak angažmana drastično smanjio nakon Domovinskog rata, ‘zahvaljujući’ politici bivših komunista koji su tada počeli vladati u Hrvatskoj, ali to ne znači da Hrvati koji nisu uključeni u hrvatske društvene klubove ili udruge su manji Hrvati od onih koji jesu. 
Naprotiv, postoji mnogo primjera uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla, u okruženju zemalja domaćina, koji su doprinijeli hrvatskom biću možda čak i više od onih koji su angažirani u klubovima ili udrugama unutar takozvane hrvatske zajednice! Ovdje koristim riječ ‘takozvane’ jer za vlade u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata hrvatska zajednica u dijaspori se svela na klubove i udruge, a onih 70-ak posto koji nisu dio te scene se jednostavno zanemaruje ili omalovažava, još dan danas.

Ovdje se radi o tome da, ako Hrvatska nastavi sa svojim separatističkim načinima kada je u pitanju njezina dijaspora, sveprisutna veza između Hrvatske i hrvatske dijaspore u stvarnoj je opasnosti dubokog narušenja. Istinsko poštovanje dijaspore od strane domovine ne dolazi kroz posvećivanje ‘Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske’, nego kroz istinsku integraciju i proširenje prava i odgovornosti građana. ‘Dan’ samo produbljuje ideju da su Hrvati koji žive u inozemstvu različiti Hrvati od onih koji žive u Hrvatskoj. No, oni to nisu niti su ikada bili!

Ako je Hrvatskoj potreban ‘Dan’ u svom godišnjem kalendaru da se usredotoči na Hrvate izvan Hrvatske i tako slavi njihova postignuća i njihov doprinos Hrvatskoj, prema mom mišljenju i, vjerujem, prema pogledu mnoštva, Hrvatska je na raskrižju gubitka velikog dijela svoje dijaspore, kao i onoga što bi cijela dijaspora mogla doprinijeti boljoj Hrvatskoj. 
Njegovanje dijaspore znači ugrađivati dijasporu u svakodnevni život Hrvatske; osiguravanje istinski reprezentativnih mjesta u hrvatskom Saboru, a ne tokenistička tri; pružiti priliku svakom Hrvatu u dijaspori da bude nominiran za savjetničko tijelo vlade; proširivanje prava i odgovornosti državljana na one koji žive u dijaspori, i mnogo, mnogo više – ali davati dijaspori njezin ‘dan’ – e to nije nikakvo veselje! Mnogi će ga možda pozdraviti, ali isto tako on će i povrijediti mnoge druge, jer se smatraju samo Hrvatima, bez obzira gdje žive! Ne domovinskim Hrvatima, ne Hrvatima iz dijaspore! Samo Hrvatima!

Umjesto ‘Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske’, hrvatska bi vlada trebala razmotriti mogućnost ‘Dana Hrvata’ i u tom Danu posvetiti slavlje Hrvatima koji žive svugdje. Interesantno je pročitati u nekim hrvatskim medijima kako neki političari u Hrvatskoj, i osobe na vladinim pozicijama, ovih dana uspoređuju učinkovitost proslave ‘Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske’ na blagdan Djevice Marije Kraljice Hrvata (22. kolovoza) s učinkovitosti proslava Dana sv. Patricka! Čini se da je istim promakla iz vida činjenica da Irci diljem svijeta slave Irsku i Irce na Dan sv. Patrika, a ne irsku dijasporu! 
Ja sam za ‘Dan Hrvata’, a ne za ‘Dan Hrvata izvan Republike Hrvatske’!

Datum objave: 04.03.2019.