Autor: CroExpress
Unatoč tome što je gotovo gluha, Anamaria Vidačak (29) iz Mostara vesela i vedra duha posljednjih pet godina fotografira krštenja, mature, svadbe… Ova nastavnica likovne umjetnosti za 30. rođendan ponajprije želi zdravlje i obilje Božjeg blagoslova te zaposliti se i živjeti u Dubrovniku.
Po rođenju joj dijagnosticiran hidrocefalus
Anamaria je rođena 1989. godine u Mostaru. Brzo po rođenju počeli su se nizati zdravstveni problemi. Otkriven je hidrocefalus – proširenje moždanih komora koje se naziva i ‘vodena glava’. Ugrađena joj je pumpica koja bi ga trebala držati pod kontrolom.
Anamaria je i dalje odrastala kao vesela i dobra beba, doduše uz česte kontrole i razne preglede te operacije glave. Krenula je i u školu, sve je bilo u redu te se činilo da su bolnice samo ružna sjećanja.
Počela zaboravljati i gubiti stvari
Ali onda stiže šesti razred. S 12 godina nastupaju znakovi uzbune – Anamaria zaboravlja stvari, gubi ih i često zapostavlja bitno. Liječnici rade MR i CT glave na Rebru koji ukazuju na to da hidrocefalus opet stvara probleme.
I opet kreću nove operacije, redaju se visoke temperature te Anamariu prebacuju hitnom intervencijom na dječji odjel bolnice, gdje je u to vrijeme bila najstariji pacijent.
Izgubila sluh
Tijekom ležanja u Klinici Fran Mihaljević, nakon brojnih operacija dolazi do ‘pobune’ organizma i novih previsokih temperatura te Anamaria trajno gubi sluh. S 12 godina dobiva dijagnozu trajnog oštećenja sluha od 89%. Drugih 11% je bilo moguće ‘koristiti’ samo uz slušno pomagalo.
Ona kao pravi borac nakon dolaska kući završava školu, uz pohađanje logopeda i učenje na novi način života, sve uz osmijeh i pozitivu te, kako sama kaže, veliku vjeru u Boga koji je uvijek čuva.
Završava srednju školu pa upisuje likovnu, a nakon toga i likovnu umjetnost na Učiteljskom fakultetu, zbog ogromne želje da radi s djecom. Anamaria u roku završava fakultet i onda joj se prikazuje stvarnost – stvarnost u kojoj, nažalost, ljudi s bilo kakvim invaliditetom nemaju jednake mogućnosti za rad kao zdravi.
Budući da je uvijek imala dobro oko za fotografiju, a da za nju biti bez posla nije dolazio u obzir, kupuje svoj prvi profesionalni fotoaparat te samostalno počinje fotografirati. Njene radove možete pogledati OVDJE.
– Nisam čekala na posao jer mi uglavnom ljudi nabijaju na nos da ne čujem pa da to ne bih mogla raditi. Zato s djecom radim na ovaj način – kaže nam Anamaria.
Posljednjih pet godina tako fotografira rođenja, krštenja, mature i svadbe te, zahvaljujući svom veselom duhu, a usprkos invaliditetu i nedostatku sluha, bar povremeno nešto zaradi.
I dalje joj je najveća radost fotografirati baš djecu, tako da je svoju želju da radi s najmlađima unatoč nelogičnostima sustava, ipak na neki način ostvarila.
Sljedeća najveća želja joj je doći raditi u Dubrovnik, grad kojem se stalno iznova vraća otkako ga je posjetila prije tri godine.
– Došla sam na jedan dan fotografirati misleći da ću samo obići grad i onda sam se oduševila. Jednostavno, uvijek me nekako srce vuče ‘dolje’. Nekako sam smirena kad sam tamo. Baš ga obožavam, grad je prelijep i ljudi su jako dragi – zaključuje naša sugovornica.
Datum objave: 18.02.2019.