Autor: Gojko Borić
U naše doba bujanja interneta i ostalih brzih javnih komunikacija životno trajanje svakog tiskanog medija nije zajamčeno na duže vrijeme, pogotovo ako je riječ o specijaliziranima za kulturu i civilizacijsko sagledavanje javnog života. To se u Hrvatskoj odnosi na tjednik Hrvatsko slovo i dvotjednik Vijenac u izdanju Matice hrvatske koji je svojim dvobrojem od 20. prosinca 2018. navršio 25 godina svoga izlaženja. Preuzevši ime negdašnjeg legendarnoga Vienca, Matica se osmjelila na tiskanje dvotjednika koji ponekad izlazi kao trotjednik pa čak i mjesečnik, premda bi bilo najoptimalnije da bude tjednik pa i s manjim brojem stranica. No to je očito prije svega pitanje financiranja, te najbolnije točke svih pothvata u hrvatskoj izdavačkoj djelatnosti.
Jubilarni dvobroj na 48 stranica donosi bogato štivo sa sjećanjima glavnih urednika i brojnim prilozima s područja književnosti, društvenih zbivanja, kazališnih događanja, likovne umjetnosti, arhitekture, glazbe, filma, putopisne literature i djelatnosti podružnica Matice hrvatske u Hrvatskoj i inozemstvu. Teško je u kraćem osvrtu opisati sadržaj ovog dvobroja Vijenca, no možemo ustvrditi da čitanje gotovo svih priloga može obogatiti znanje i zadovoljiti emocije svakoga kome je stalo do smirenijeg promatranja hrvatskih kulturnih i uljudbenih zbivanja. Neka nam ne bude zamjereno ako napišemo da je hrvatska publicistika i previše opterećena gromoglasnim polemikama, (starogrčki polemos znači rat) izmišljotinama, krivim navodima i anonimnim izvorima. Autori Vijenca uzdigli su se u svojim prilozima iznad toga ‘ratnog stanja’ nastojeći točnim podacima i valjanim argumentima uvjeriti čitatelje u ono o čemu pišu. Dogodilo se i to da je Vijenac u jednom kraćem razdoblju prešao u ruke politizirajućih glavnih urednika s ljevice, što je bilo u suprotnosti s političkom pozicijom Matice hrvatske kao centrističke kulturne institucije, no to se ispravilo pa su oni osnovali navodno konkurirajući Zarez koji je prestao izlaziti kao tiskovina.
S pravom možemo reći da je Vijenac umjereno konzervativan, pri čemu to usmjerenje tumačimo kao nastojanje da sačuva sve kvalitetno iz prošlosti i istodobno bude otvoren prema vrijednim novitetima iz suvremenosti. Vijenac je rodoljuban i domoljuban, ali ne u isključivom hrvatstvu nego u hrvatstvu kao dijelu zajedničke kulturne i civilizacijske posebnosti naše domovine Europe. Samo je šteta što u njemu nema dovoljno priloga o kulturnim zbivanjima u velikim europskim metropolama, jer znamo što se događa u Garešnici, Koprivnici i Livnu ali ne u Beču, Münchenu, Parizu, Rimu, Madridu i Londonu. Znamo, za dopisnike nema dovoljno šoldi no mogla bi se naći drukčiji izvori, primjerice da netko čita kulturne priloge u velikim inozemnim novinama i onda opisuje ono što one donose u tim rubrikama. Začudo, hrvatske su novine imale više dopisnika u inozemstvu za vrijeme Jugoslavije nego danas u hrvatskoj državi. Nije li to provincijalizacija naših tiskovina?
Što bismo kao poslastice preporučili čitateljima Vijenca ako do njega dolaze pretplatom jer ga u inozemstvu nije moguće kupiti? Mnogo toga, ali posebice izvrsne i vrlo živahne intervjue, redovite kolumne, (posebno onu jezičnu), umne političke raščlambe, osvrte na kulturne obljetnice i znanstvene simpozije, sjećanja na velike kulturne djelatnike, recenzije važnih knjiga, kritike likovnih izložbi, kazališnih i glazbenih predstava itd. I ovdje dolazimo na jednu bolnu točku. Vijenac izlazi svakoga ljeta u vrhuncu sezone festivalnih kulturnih čarolija u Hrvatskoj kao mjesečnik i pol, i kao takav ne može biti ažuran u odgovarajućem izvještavanju o tome.
Ponavljamo: najbolje bi bilo kad bi Vijenac postao tjednik jer ‘materijala’ za objavljivanje ima na pretek, pogotovo u novije doba praktičnog ukidanja ili drastičnog smanjivanja obujma kulturnih rubrika u dnevnom tisku. Zasigurno su ovi prijedlozi izdavačima i urednicima itekako poznati, ali vrijedno ih je spomenuti kao argument za one političare koji čvrsto drže zatvorene kese s narodnim novcem jer bez kulture i politika nije od trajnije koristi za narod kao cjelinu. I još nešto vrlo bolno. Dok iz Hrvatske stižu na kioske u Europi razne petparačke tiskovine koje uglavnom prepisuju zapadne šund publikacije, Vijenac nije moguće kupiti u inozemstvu, u tome dijeli sudbinu s Glasom koncila, koji se ipak prodaje u hrvatskim katoličkim misijama i crkvama, no to nije dovoljno. Obje publikacije sigurno bi našle svoje kupce na kolodvorima i drugdje u velikom svijetu jer Hrvata, kako neki, tvrde ima isto toliko u inozemstvu koliko i u domovini.
Datum objave: 18.01.2019.
