Autorica: Maja Marić
Članak je u cijelosti preuzet s autoričina bloga.
… ne drži me mjesto. Jer ja sam skitnica, bježi mi se često’. Tako pjeva Jasna Zlokić još u zlatno doba jugoslavenske muzike, a vjetar joj mrsi kosu dok se ona na trajektu šeta bez grudnjaka. Ne šalim se. Pogledajte spot i vratite si osmjeh na lice tih par minuta. Ali sada bježim s teme. Kakve ja veze imam s J.Zlo i zašto se tekst zove baš tako kao se zove? Jer vjerujem da je to kategorija u koju ću se, od sada pa nadalje, svrstavati. Za vijeke vjekova amen. (Piše li se amen malim ili velikim slovom?) Ja sam skitnica.
Vidite, kada se pripremate za selidbu, većina onih skeptika koji vas kore sa smrknutom obrvom, spominjat će tu vječnu kletvu svakog gastarbajtera: ‘Vid’ ćeš ti, tamo s’ uvijek stranac!’ I to je za mene bila rečenica-trigger, rečenica nakon koje bih redovno ili dobila mini slom živaca ili preokrenula očima tolikom silinom da sam bila sigurna da sam si na trenutak vidjela mozak. Ne pretjerujem (sa živciranjem; apsolutno pretjerujem s mozgom). Molim vas, što to uopće znači?! Mo’š mislit problema što si stranac u zemlji u kojoj su gotovo svi stranci! I zašto je biti stranac problematično ako je cijeli sistem oko tebe uređen i pruža ti sigurnost, ali i status, kakav nisi imao ni u vlastitoj državi? U kojoj nisi bio ta strašna riječ na slovo s. Zaista, u čemu je problem?!
Onda će ti ti isti ljudi, koji nikada nigdje nisu otišli, govoriti o diskriminaciji i neuklapanju u sistem, o strašnim čudovištima koja se nalaze svugdje po bijelom svijetu, koji žive nekim čudnim životima koji podrazumijevaju da se ljudi u svakodnevnoj komunikaciji ne raspituju o zadnja četiri koljena vlastitog sugovornika, recimo. Strašno, znam. Oni koji su otišli, oni koji su već godinama u dalekom hladnom svijetu, pričat će o nečem drugom. Oni će pričati o nekakvoj nostalgiji, o nekakvim neobjašnjivim osjećajima koji se uključe kada ih se pita odakle su. Ti neki drugi, pričaju o tome kako, i kada su bili u potpunosti prihvaćeni, oni sebi nisu dozvoljavali da se prepuste. Stranac je bila kategorija u njihovoj glavi, ne u glavi ljudi oko njih.
Apsolutna glupost, ako mene pitate. Pogotovo ako me pitate dok sam bila u fazi ‘zapalit ću putovnicu, ne vraćam se nikad pa ni tad, dobit ćete razglednicu iz afričke zemlje Safari, zbogom žohari‘. Ali. (Zapamtite, uvijek dolazi ali.) Ali sada bih vam mogla reći nešto drugo o toj temi. Mogla bih vam reći o dualnosti mog vlastitog života koja je, vjerujem, specifična za svakog stranca. Ne samo hrvatskog, ne samo ‘našeg’, ne čak ni samo za onog koji je ostao u tuđini, već i za one koji su se vratili u domovinu.
Vidite, ja se trenutno klasificiram kao skitnica jer ozbiljno vjerujem da nikada više ništa drugo neću biti. Ja više ne pripadam nigdje i to se nikada neće promijeniti. Ne zapravo. I prvi puta, sada, mislim da shvaćam na što se misli kada se priča o ‘strancu‘, toj mitskoj aveti koja obuzima ljudske duše i ispunja ih melankolijom.
Biti stranac znači imati zaleđe koje je drugačije od onog koje imaju drugi. Znači biti prepun anegdota koje su ljudima zanimljive i egzotične jer se toliko razlikuju od njihovih. U isto vrijeme, to znači na trenutke biti osamljen jer ono na čemu se temelji cijeli vaš identitet, njima je nepoznato, pa tako i neke vaše vrijednosti, vaše navike, način na koji doživljavate život i kako se nosite sa stresom, sistemom, ljudima. Biti stranac znači zauvijek sa sobom nositi teret vlastite prošlosti – jer mi smo naši roditelji, mi smo naši djedovi i bake; mi smo sve ono što se generacijama prije nas gradilo – zbog nas. Svaka spoznaja do koje su došli u svom životnom putu, prenesena je na nas kao apsolutna istina.
Način na koji mi živimo apsolutno je uvjetovan mjestom odakle smo došli – čak i ako smo bili nezadovoljni tom okolinom. Jer i nezadovoljstvo nas je izgradilo u osobu koja smo danas. Pogledajte sve nas iz ratne generacije, pogledajte sve nas izrasle na privatizacijskom kaosu – svi smo obilježeni na neki način. Ne nužno loše, ali te velike prekretnice utkane su u nas i bez njih ni mi ne bismo postojali. A onda smo se ustali i otišli negdje drugdje. Negdje gdje se trebamo uklopiti sa svim tim viškovima koji strše. I strše prvenstveno nama. Puno više nego ‘njima’.
No čovjek se prilagođava i raste i razvija se. I kako je izgrađen u domovini, tako nastavlja s nadogradnjom i ovdje. S vremenom shvatite da ste postali nekakva mješavina svega onoga ‘od tamo’ nadopunjena sa svim tim ‘odavde’. Odjednom ste kombinacija svih svojih iskustava koja se ne uklapa nigdje. Barem ne onako, do kraja. Od sada pa nadalje, bit ćete previše promijenjeni za mjesto odakle ste otišli. Od sada pa nadalje, bit ćete netko tko se pokupio i otišao i sada ‘izmišlja toplu vodu’, ‘prodaje muda pod bubrege’ i, generalno, laže o svom životu. Jer ne može biti toliko bolji. Ali ne smije biti ni loš jer onda mahala ne može razumjeti razloge za odlazak. Najteža komponenta je prihvaćanje činjenice da vaš život nikada više neće biti u potpunosti poznat ljudima oko vas. Čak ni onima koji su najbliži. Barem ne na onakav način na koji smo mi naučili – imat ćete bake i djedove koji možda nikada neće vidjeti vaš stan, imat ćete prijatelje i poznanike koji nemaju dodirnih točaka s vašom ‘domaćom ekipom’, imat ćete cijeli svemir u koji, oni koji su vam važni, možda neće biti uključeni.
I ponekad će se i vama činiti da ne pripadate nigdje. Najprije ćete uočiti kako više ne pripadate sredini iz koje ste došli. Sada živite nekim drugim ritmom, ali tog nećete biti svjesni – dok se ne vratite natrag. I svaki put kada se vratite, mjesta i lica gube na značaju. Krug ljudi se smanjuje. Emocije su ipak tanje. I najviše vas boli trenutak u kojem postanete svjesni – da vam više nije stalo. Ne onako zapravo. Jer hodate ulicama koje su sada samo platonska uspomena. Ali nemaju sponu s vama sada. Značenje jednostavno blijedi jer vi više niste osoba koja ste bili – kada vam je zadnji put to značilo.
Naravno, neki će reći da je to logičan slijed svačijeg života. Ali mi koji smo generacijama živjeli na istom mjestu, i naše bake odgajale naše roditelje, a onda i oni nas, na istim ulicama i s istim vrijednostima, mi znamo da to nije baš tako. Našim generacijama koje smo još uvijek poprilično vezane za tradiciju, nije uvijek život tako linearan. Ne kreće se uvijek samo prema naprijed, sa ostavljanjem svega u retrovizoru. Ali sada, u ovoj fazi, imam osjećaj da je to sve što radimo. Toliko smo usmjereni prema naprijed da često zaboravim i pogledati iza sebe. A kada pogledam – shvatim da me ne boli. Nostalgija jenjava.
I baš zato čovjek ima osjećaj da je stranac zauvijek. Stranac, kao onaj koji luta, onaj koji nema korijenje. Sidro bi nam bilo puno bliže po funkciji – zaustavljamo se po potrebi, čvrsto stojimo na mjestu dok nam odgovara, ali smo spremni za nastaviti dalje u svakom trenutku. I ja se mirim s tim da sam nomad u duši – živim za promjene na horizontu i volim taj osjećaj mogućnosti, neograničenog kretanja u svim smjerovima. Ali neću se zavaravati, nomad ili skitnica veoma je samotan proces, pun gledanja naprijed, puno teških rastanaka koji ostaju u retrovizoru. Biti skitnica znači prihvatiti sve promjene koje dolaze i jasno znati da, kako mijenjaju život, mijenjaju i nas. Nikada više nismo ljudi koji smo bili prije. Nikada više ne pripadamo ni ovdje ni tamo. A možda istovremeno pripadamo i svugdje
Ali otkrit ću vam jednu tajnu – lako je biti skitnica kada imaš ono najvrjednije sa sobom. Jer, vidite, ja imam tu sreću da gdje god idem, sa sobom nosim dom. A kada su oni sa mnom, apsolutno je svejedno gdje se nalazim. Valjda zato i idem samo – prema horizontu.
Datum objave: 12.09.2018.
