Autor: Gojko Borić
Pretpostavljam da se mnogi naši čitatelji sjećaju one dramatične pjesme Tereze Kesovije čiji refren glasi: ‘Sve se vraća, sve se plaća…’ Eto, to bi se moglo reći za mnoge političke grijehe Europe i s njom Hrvatske koji se vraćaju na naplatu na bilo koji način. Upravo dok je predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković boravio u radnom posjetu Berlinu pretprošloga tjedna nedaleko od glavnog njemačkoga grada, u gradu Chemnitzu (nazvanom u komunističkom DDR-u Karl Marx Stadt) zbivali su se dramatični događaji u uličnim sukobima između ljevičara i desničara koje je jedva uspijevala razdijeliti prilično slabašna policija. Uzrok je bila svađa između nekoliko emigranata i domaćih Nijemaca u kojoj je jedan Sirijac usmrtio nožem jednoga Nijemca. Malo je tko toga dana točno znao tijek zbivanja, ali smrt nedužnog čovjeka odmah je iskoristilo nekoliko desničarskih organizacija za svoje političke probitke. A sve se zasniva na nezadovoljstvu brojnih Nijemaca s Vladinom politikom ‘ugošćavanja’ oko jednog milijuna izbjeglica iz Afrike i Azije.
Prošle su po prilici tri godine od kad je gospođa Angela Merkel pod dojmom jada i bijede bjegunaca na istočnom kolodvoru u Budimpešti pozvala te ljude da dođu u Njemačku i to bez savjetovanja sa svojom vladom i još manje parlamentom, a na kritičke primjedbe stalno je odgovarala ‘Wir schaffen das’, mi ćemo to svladati. Granice Njemačke bile su dugo vremena otvorene, u zemlju je ušlo više od jednog milijuna emigranata koji su u početku bili srdačno pozdravljeni, da bi nekoliko mjeseci kasnije sela, gradovi, općine i neke pokrajine u Njemačkoj osjetili kako su se prenapregli u svojom Willkommenkulturi, u kulturi dobrodošlice. Bio je to politički grijeh gospođe Merkel, njoj poslušne Vlade i niza dobronamjernih udruga i pojedinaca koji zapravo nisu znali u što se upuštaju prijamom na stotine tisuća ljudi s nepoznatim podrijetlom, nedovoljnim školovanjem, stranom kulturom ponašanja i islamskim vjerskim običajima i mnogo toga više. Uslijedila su pojedinačna silovanja i ubojstva nekolicine izbjeglica nad domaćim ljudima, no ti su slučajevi bili su u očima javnosti pretvarani u opće pojave. Došla je na naplatu Merkličina tvrdnja kako će Nijemci svladati selidbu naroda u svoju zemlju. A nisu mogli i još dugo neće moći, premda se prema statistikama oko jedna trećina došljaka dobro uključila u njemačko tržište rada. No to je još daleko od uklapanja svih ostalih u društvene strukture njemačke nacije.
Plenković ispravlja političku drskost Milanovićeve vlade
Kako rekosmo, Plenković je bio u kratkom radnom posjetu Berlinu gdje se sastao s gospođom Merkel i još nekim dužnosnicima njezine vlade te s nekoliko hrvatskih iseljenika. Plenkoviću je bila najpreča dužnost da još jednom ispravi drsko ponašanje svoga prethodnika Zorana Milanovića koji je samo nekoliko dana prije izručenja dvojice udbaša njemačkom pravosuđu, optuženih radi ubojstva jednog hrvatskog emigranta, proturio zakon kojim bi to bilo moguće spriječiti, ali je u posljednji trenutak pokleknuo i dopustio njihovu ekstradiciju. Staro zlopamtilo Merkel ‘osvetila’ se službenoj Hrvatskoj i nije došla na svečanu proslavu hrvatskoga učlanjenja u Europsku uniju s prozirnim objašnjenjem kako nema vremena. Sad to pripada prošlosti, ali je u međuvremenu njemačka kancelarka stekla na tzv. Zapadnom Balkanu novog lieblinga, ljubimca, a to je nitko drugi nego Aleksandar Vučić, svemoćni predsjednik Srbije. Berlin dobro zna da je Vučić nešto kao srbijanski Putin, dakle nedemokrat, ali vlada gospođe Merkel također zna da je on jedini srbijanski političar koji ima autoritet da na bilo koji način prizna Kosovo do čega je Njemačkoj mnogo stalo kako bi se umilila Amerikancima koji tu imaju jedno od svojih najvećih vojnih uporišta u Europi s kojega nadgledaju Bliski istok.
Plenkovićev posjet Berlinu bio je, dakle, naplaćivanje nekih starih računa, ali je kao šećer na kraju dobio Merkličino obećanje da će Njemačka poduprijeti Hrvatsku u traženju ulaska u Šengenski prostor. Gospođa Merkel pohvalila je hrvatsku policiju radi njezina dobrog djelovanja na granici prema Bosni i Hercegovini s koje bjegunci nastoje prodrijeti do zapadnoeuropskih država, prije svega Njemačke. Premijer je najavio i hrvatsko-njemački Akcijski plan za bolju gospodarsku suradnju. Sve to zvuči vrlo lijepo kad bi Hrvatska u svojoj ekonomskoj politici s inozemstvom bila bez velike papirologije i s jasnim instrukcijama da stranci više ulažu u domaće proizvodne pogone nego u trgovinu, banke i osiguravajuća društva iz kojih izvlače goleme dobiti, a da ih ponovno ne investiraju u našoj zemlji.
Ukrajinski i hrvatski pozdrav pod pritiskom domaćih i stranih zlonamjernika
U Ukrajini kao da se ponavljaju neka hrvatska suvišna događanja, no tamo je sukob s Rusijom znatno opasniji jer naš sa Srbijom ipak nije baš takav budući da ona ni po čemu nije slična toj atomskoj svjetskoj sili. Plenković je pogriješio kad je hrvatska iskustva glede integracije s domicilnim Srbima u našem Podunavlju nudio kao uzor Ukrajincima i Rusima. To je ponovio nedavno i u Berlinu premda su ga Rusi upozorili da to ne čini. I to s pravom jer se mala Hrvatska ne bi smjela miješati u taj konflikt bez obzira na svoje prijateljstvo s Ukrajinom. Nažalost, Ukrajina je u svojim nevoljama s Putinovim režimom prepuštena sama sebi. Nekima čak smeta i novouvedeni pozdrav ukrajinske vojske ‘Slava Ukrajini! Slava herojima’ koji je zamijenio sovjetski ‘Zdravo drugovi vojnici’. Odmah je novi slogan bio povezan s istovrsnim pozdravom Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) pod vodstvom Stepana Bandere (njihova Ante Pavelića?), kome je u Lavovu podignut spomenik, a u nas se napada one koji radi puke znatiželje posjete Poglavnikov grob u Madridu.
Pozdrav ‘Slava Ukrajini’ upotrijebio je hrvatski nogometaš Domagoj Vida koji je dugo vremena igrao u toj zemlji, i potom bio izvrgnut prijetnjama iz Rusije i FIFA-e. Vida se morao ispričati. No, za razliku od hrvatskih postupaka u svezi pokliča ‘Za dom, spremni’, Ukrajinci ne odustaju od svoga slogana ‘Slava Ukrajini’ kojega neki brane kao osjećaj otpora protiv sadašnje ruske agresije (Krim, istočna Ukrajina) što znači da bi se na isti način mogao braniti i hrvatski ZDS jer se u nekim postrojbama koristio tijekom Domovinskoga rata u borbi protiv srpske agresije na Hrvatsku.
Zanimljivo je da žestoki hrvatski osporavatelji pokliča ZDS nemaju ništa protiv hrvatske kune koja je bila službeno platežno sredstvo za vrijeme NDH, i to prema onoj rimskoj kako ‘novac ne smrdi’. No to je i znak njihove nedosljednosti i puke želje da Hrvatskoj štete gdje god mogu. Na njihovu žalost sve je više zemalja u Europi u kojima na redovnim izborima pobjeđuju desničarske stranke koje ne žele odustati od starih ceremonija i pozdrava s tvrdnjom kako su ‘oplemenjeni’ novom uporabom u borbi za pravednu politiku.
Možda će jednoga dana neka hrvatska vlada otkriti moj prijedlog da beogradsku Kuću cvijeća s Titovim grobom premjesti u Kumrovec i Pavelića s njegovom obitelji iz Madrida na zagrebački Mirogoj (na pitanje zašto baš tu odgovaram jer je dr. Pavelić bio zastupnik Hrvatske stranke prava u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini) pa mirna Bosna, neka ih svatko slavi na svoj način jer će i tako u dalekoj budućnosti to biti stvar nekolicine sentimentalnih staraca. Stari će računi biti plaćeni tako da se zemni ostaci dvaju diktatora smjeste tamo gdje im je mjesto, na groblja običnih ljudi, a neka se povjesničari prepiru tko je od njih bio bolji ili gori.
Sve kad bi u Zagrebu na Jelačić placu svakoga dana nekoliko u crno odjevenih ljudi urlalo ‘Za dom spremni’, to hrvatsku gospodarsku, političku i kulturnu situaciju ne bi promijenilo ni za jotu. Hrvatsku mogu promijeniti na bolje samo temeljite reforme izbornog prava kako bi na izborima pobijedile bolje političke snage koje bi novim zakonima stvorile uvjete za sveukupnu preobrazbu društva i države. Recepti za to su poznati, treba ih samo pretvoriti u djela.
Datum objave: 06.09.2018.
