Autor: CroExpress
Najvažniji datum za hrvatske vjernike u Stuttgartu jest 1. svibnja 1958. godine. Tog je dana i službeno otvorena mogućnost pastoralne skrbi za hrvatske vjernike. Početkom idućeg mjeseca, stoga, HKM Stuttgart slavi 60. obljetnicu djelovanja.
U dopisu spomenutoga datuma stoji da je početak pastoralnoga djelovanja 5. svibnja 1958. godine. Svećenik kojemu je povjerena briga o protjeranim podunavskim Nijemcima te Hrvatima u biskupiji bio je isusovac Wendelin Gruber, podunavski Nijemac, dotadašnji župni vikar i rekonvalescent u Ravensburgu. Mise je za podunavske Nijemce i za Hrvate održavao u dvorišnoj kapeli tada isusovačke kuće ‘Stella maris’, kasnijega dugogodišnjeg sjedišta Hrvatske katoličke misije. Ta je kapelica kasnije, dolaskom Hrvata u ‘Stella maris’ služila kao dvorana za sastanke i vježbe folklora, a srušena je 1999. godine, nakon što su Hrvati otišli iz dotadašnjih prostora, a kuća postala stuttgartskom rezidencijom biskupa.
Otac Gruber svete mise ne slavi samo u Stuttgartu, nego povremeno odlazi i u Göppingen, Bietigheim, Tübingen, Aalen i Vaihingen Enz. Nakon trogodišnjega pastoralnog rada zamijenio ga je vlč. Ivan Jurak, kratko vrijeme početkom srpnja 1960. godine, a zatim od početka pa do kraja 1961. godine.
Okolnosti njegova dolaska, kratkoga pastoralnog rada i odlaska nakon 10 mjeseci, nisu potpuno jasne. Postoji samo dokument Apostolske nuncijature u Njemačkoj da ga se imenuje dušobrižnikom za hrvatske radnike u Stuttgartu.
Iz njegova dopisa od 26. rujna 1961. daje se zaključiti da pastoralno skrbi o 2000 Hrvata te da svete mise ima svake druge nedjelje u Stuttgartu, Göppingenu i Bietigheimu, a jednom mjesečno u Tübingenu, Aalenu i Vaihingen Enzu.
Također se u dopisu spominje mali broj vjernika koji dolaze na svete mise, a kao razlozi se navode: raštrkanost, slabe prometne veze, strah i međusobna sumnjičavost zbog utjecaja komunističko-ateističkoga svjetonazora.
Od 1962. službeno Hrvatska katolička misija
Svete su se mise u Stuttgartu u to vrijeme, ali i kasnije, održavale u spomenutoj kapelici. Iz toga je vremena odredba da se službeno uspostavi pastoralni rad za hrvatske doseljenike pa se Misija od 1. siječnja 1962. službeno zove ‘Hrvatska katolička misija’. U to vrijeme za voditelja Hrvatske katoličke misije dolazi zadarski svećenik Anton Odak. Nadnevak njegova dolaska jest 28. veljače 1962. godine, a stanuje u Feuerbachu. Imenovan je hrvatskim dušobrižnikom te mu je naloženo da izradi službeni pečat s natpisom: ‘Katolički dušobrižnik za Hrvate u biskupiji Rottenburg’ ili ‘Katolički dušobrižnik za Hrvate u Stuttgartu’. On na službi voditelja Misije ostaje do početka 1968. godine.
U to je vrijeme vlč. Anton Odak proširio svoju pastoralnu djelatnost i svete mise u Stuttgartu nije slavio samo u već spomenutoj kapelici, nego povremeno i u crkvama St. Fidelis i St. Christophorus. Naime, u kapelicu se moglo okupiti 50-ak vjernika i svakim je danom bila sve tješnja, jer se broj vjernika ubrzano povećavao. Zato se tražilo trajnije rješenje. Odak je već 1965. godine inzistirao da Hrvati dobiju mogućnost slaviti svetu misu u crkvi St. Eberhard. Tadašnji rottenburgški biskup Carl Joseph Leiprecht nije bio sklon toj ideji, jer se već prije borio s mišlju da Hrvatska misija nosi naslov ‘Jugoslavenska’. Razlog takvoga njegova stava treba tražiti u tome da je službena država bila Jugoslavija i u tome što je UDB-a na sve načine Hrvate diskreditirala, ocrnjivala i proglašavala opasnim ljudima za okolinu u kojoj žive.
Nakon razgovora 1966. godine, biskup je dao dozvolu da Hrvati mogu slaviti svetu misu u crkvi St. Eberhard, ali samo dva puta mjesečno.
Dolazak franjevaca
Dolazak franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, označio je prekretnicu u organizaciji hrvatskoga crkvenog i kulturnog života u Stuttgartu. Pastoralnomu se radu pristupilo sistematičnije, ozbiljnije i s više ljudskoga potencijala. Zbog sve većega priljeva Hrvata, počinje novi i vrlo snažni zamah nepunih 10 godina nakon početaka Misije. Naime, sve veći dolazak radne snage, poglavito s juga Europe, zahtijevao je i sistematičniji pristup problemu od strane Biskupije. Zato je tadašnji rottenburgški biskup Carl Joseph Leiprecht, u srcima stranih vjernika zbog svesrdnoga i bratskoga zauzimanja, napisao: ‘Pomoću naše crkvene službe, želimo vam pomoći i pružiti komadić domovine u stranoj zemlji.’
U vrijeme dolaska franjevaca u Stuttgart u 15 dekanata, koliko ih je tada bilo pod pastorizacijom hrvatskih svećenika, broj je hrvatskih vjernika bio oko 30 000, a krajem 1960-ih godina broj Hrvata u biskupiji Rottenburg bio je, prema nekim procjenama i zapisima, oko 60 000.
Odlukom Ordinarijata u Rottenburgu, a na preporuku Hrvatskoga naddušobrižničkog ureda u Frankfurtu, za voditelja Hrvatske katoličke misije u Stuttgartu 2. siječnja 1968. imenovan je dr. fra Metod Kelava, koji je došao iz Argentine. No, u isto vrijeme uprava Franjevačke provincije 10. siječnja 1968. na to mjesto imenuje fra Dominika Radića koji dolazi iz Domovine. Njih su dvojica najprije imala smještaj u Süßener Str. 33. Budući da se nije znala nadležnost dvojice svećenika, obojica odlaze na nove dužnosti godinu dana poslije. U sjećanju vjernika, fra Metod Kelava bio je i ostao voditeljem misije, premda pravno to nije bilo očito.
Misija je preselila u nove prostorije u Neckarstr. 113 i tu ostala do 1974. godine.
Početak cijepanja Misije
U to vrijeme dolazi i do početka cijepanja velike, i na cijelome teritoriju biskupije, jedinstvene Misije.
Ubrzo, osim svetih misa u crkvi St. Eberhard, počinju se održavati redovite svete mise i ostale vjerske aktivnosti u crkvi St. Fidelis u Stuttgartu te u Laurentiuskirche u Bietigheimu, gdje su se dotad održavale samo povremeno. Nedugo nakon toga svete mise na hrvatskome počele su se slaviti u Tuttlingenu (Maria Königin), Reutlingenu (St. Wolfgang), Tübingenu (bolnička kapela), Sindelfingenu te Schömbergu.
Hrvati se masovnije predstavljaju drugim stranim zajednicama i domaćoj Crkvi na blagdan zaštitnika Biskupije sv. Martina, 11. studenoga 1968. u Killesbergu. Mnogi su ostali iznenađeni brojnošću Hrvata jer su 1/3 svih nazočnih, oko 2000 vjernika, bili Hrvati. Već dobra organiziranost i pjevanje hrvatskih vjerskih i nacionalnih pjesama te plesova hrvatskoga naroda, a sve uz tada sanjanu i zabranjenu hrvatsku zastavu, ostavila je mnoge Nijemce u čudu. Zato su sve više nakon toga na Hrvate počeli gledati kao na Hrvate, a ne Jugoslavene.
Već dupkom puna crkva St. Eberharda u to je vrijeme motivirala Hrvate i mjesnu Crkvu da pronađu primjereno mjesto za aktivnosti i život hrvatskih vjernika, ne samo nedjeljom, nego i tijekom tjedna.
Tako je u ožujku 1969. godine pronađeno privremeno rješenje, koje nikoga nije zadovoljavalo u Neckarstr. 113, gdje se smjestio misijski i socijalni ured, pa Hrvati koriste prostore već dodijeljene španjolskoj zajednici u župi St. Fidelis.
Misija je 1968. godine ponovno počela voditi Matice, jer su prve knjige odnesene u Göppingen. Te je 1968. godine bilo 29 krštenja.
Umjesto dotadašnjih svećenika fra Metoda Kelave koji odlazi u Ludwigsburg i fra Dominika Radića, koji odlazi u Aalen, u studenome 1969. godine na njihova mjesta dolaze fra Bernardin Vučić te fra Rafael Begić, obojica iz Domovine. Oni nastavljaju započeti posao.
U to vrijeme dolazi do značajne promjene pastoralnih aktivnosti, jer, dolaskom sve većega broja radnika i njihovih obitelji iz Domovine, javlja se potreba za restrukturiranjem i osnivanjem novih hrvatskih misija.
Budući da je bilo dosta svetih misa u mjestima izvan Stuttgarta, a prije osnivanja novih, samostalnih misija, svećenici su slavili svete mise ili nedjeljom ili subotom navečer, povremeno ili redovito, u Bietigheimu, Tübingenu, Aalenu, Vaihingen Enzu, Sindelfingenu, Ludwigsburgu, Reutlingenu, Rottweilu, Tuttlingenu, Schweninngenu, Balingenu, Ravensburgu, Esslingenu, Freudenstadtu, Heilbronnu, Schwäbisch Gmündu, Bad Wilbadu, Schorndorfu, Filderstadtu, Wernauu i Plochingenu i još ponegdje, prema potrebi. Sve to iziskivalo je velike napore i potrebu sustavnijega pastoralnog rada s hrvatskim vjernicima na području cijele biskupije.
U ovo vrijeme dolazi do podjele jedinstvene misije Stuttgart. Broj vjernika stalno je rastao, tako da je na kraju došlo i do podjele same gradske misije na dvije. Na cijelome području biskupije nastale su samostalne hrvatske katoličke misije.
U nekoliko godina došlo je do jakoga strukturiranja na području cijele biskupije, uz svesrdnu podršku biskupa dr. Carla Josepha Leiprechta te njegova nasljednika dr. Georga Mosera. Procesom stvaranja samostalnih hrvatskih katoličkih misija postao je lakši i jednostavniji rad s hrvatskim katoličkim vjernicima, s većim brojem svećenika i ostalih pastoralnih suradnika.
Prva se osamostalila misija Göppingen. Voditelj joj je postao vlč. Anton Odak, dotadašnji voditelj jedinstvene Hrvatske katoličke misije u Stuttgartu. Nakon što se 1968. godine osamostalila Hrvatska misija Göppingen, ubrzo dolazi do daljnjega cijepanja velike misije Stuttgart.
Godine 1969. osnovane su Hrvatske katoličke misije Aalen i Ludwigsburg, 1970. Sindelfingen, 1971. Reutlingen, Rotweil, Tuttlingen, Ulm i Spaichingen, 1973. Balingen, Ravensburg, Esslingen, Freudenstadt, Heilbronn i Schwäbisch Gmünd, a 1974. Bad Mergentheim.
Nakon toga, proces osamostaljivanja pojedinih misija na jedno je vrijeme završio te je osam godina kasnije, 1982. godine, osnovana Hrvatska katolička misija Waiblingen, a 1996. godine u Stuttgartu je došlo do podjele same gradske misije na dvije: Stuttgart –Zentrum i Stuttgart – Bad Cannstatt.
Svoji na svome
Život i aktivnosti Hrvatske katoličke misije u Stuttgartu polako počinje stasati u zajednicu vjernika koji imaju uhodane i kvalitetne strukture. Hrvatski se vjernici sve više osjećaju kao svoji na svome, imajući službu Božju, ali i sve ostale, ne samo vjerske aktivnosti, na svome jeziku. Misija i crkve u kojima se slave svete mise postaju mjesta druženja, okupljanja, upoznavanja, ali velikim djelom i mjesta sigurnosti u okruženju u kojemu mnogi imaju značajne jezične barijere. Zato su crkve i misije bile i ostale i više od samoga vjerskog čina: one su drugi, a mnogima i prvi dom u tuđini i sigurno utočište u problemima i strahovima s kojima su se suočavali.
Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih u Stuttgartu su se svete mise slavile svake prve, treće i pete nedjelje u mjesecu u crkvi St. Eberhard, a svake druge i četvrte u crkvi St. Fidelis do 1970. godine. Od tada počinje redovito slavljenje svetih misa svake nedjelje u St. Eberhard, a od 1972. godine povremeno se počinju slaviti svete mise i u Liebfrauenkirche u Bad Cannstattu.
Crkve su svakim danom sve punije i punije i trebalo je tražiti nove mogućnosti, a aktivnosti postaju raznovrsnije jer su veći i zahtjevi.
Zbog sve većega dolaska vjernika i rasta hrvatske zajednice, javlja se potreba i za mnogim drugim pastoralnim sadržajima, od sviranja, pjevanja, socijalnoga i društvenoga rada u kojima svećenici ne mogu sami. Tako, časne sestre franjevke od Bezgrešne iz Šibenika dolaze u misiju 1971. godine i pastoralno djeluju do 1978. godine. Svojim su radom značajno pomogle svećenicima u pastoralnim aktivnostima, ali i u ostalim segmentima života i rada.
Crkveni su zborovi postali jezgra intenzivnijega okupljanja i druženja. U to se vrijeme već uvelike osjetila spremnost Hrvata da aktivno i dobrovoljno sudjeluju u organizaciji raznih manifestacija. Mladi su već počeli masovno sudjelovati na mnogim susretima, od vjeronaučnih olimpijada, sportskih susreta do mnogih drugih redovitih ili povremenih aktivnosti.
Kako dolaskom časnih sestara u misiju nije riješen njihov stambeni prostor, svećenički je stan pregrađen i jedan dio prenamjenjen za stanovanje sestara.
Takvo je stanje potrajalo do 1974. godine kada je Hrvatska misija preselila u nove prostore u Stafflenbergstr. 36, gdje se nalazio i stambeni prostor za svećenike i časne sestre.
U vrijeme dok je Hrvatska katolička misija bila u Stafflenbergstr. 36 u vili ‘Malabar’, zbog nedostatka prostora, privremeno je kapelica za tjedne svete mise i ostale pastoralne aktivnosti bila u prizemlju zgrade u Stafflenbergstr. 46.
Talijani prepustili Stellu maris Hrvatima
Iako je sve objedinjeno na jednome mjestu, Hrvatska misija tu ne ostaje dugo zbog neadekvatnih prostorija i već 1978. godine preseljava u ‘Stella maris’ u Hohenzollerstr. 11, kuću u kojoj je sve 1958. godine i počelo.
Nakon četiri godine boravka i djelovanja u vili ‘Malabar’, sjedište Hrvatske misije dobilo je nove prostorije i otvorilo put sasvim novomu zamahu života Hrvata u Stuttgartu.
Budući da su hrvatski svećenici i ostali djelatnici Misije doznali da se kuća ‘Stella maris’ preuređuje za potrebe talijanske katoličke misije, sami su razgovarali s talijanskim svećenikom don Giovambattistom Muttijem i on je sam, nakon mnogih razgovora, došao do zaključka da su te prostorije puno važnije već veoma snažnoj i velikoj hrvatskoj zajednici u Stuttgartu.
U razgovorima koje su u Biskupiji vodili tadašnji voditelj Misije fra Ignacije Vugdelija i socijalni radnik Mate Čutura, spomenuti je talijanski svećenik još jednom javno rekao da je ‘Stella maris’ mnogo potrebnija Hrvatima.
Biskup Dr. Georg Moser tako je Hrvatima dodijelio nove misijske prostorije, a Hrvati su, nakon svečane dodjele, živjeli u uvjerenju da će tu ostati mnogo duže od 21 godine, koliko je to bilo mjesto susreta Hrvata.
Blagoslov novih misijskih prostorija 8. prosinca 1978. dali su zajedno biskup Georg Moser i nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, uz veliko narodno slavlje i veselje. 
Biskup Moser tom je prigodom iskazao radost u ime biskupije Rottenburg-Stuttgart da je biskupija omogućila Hrvatima da čuvaju svoj jezik i kulturu i katoličku vjeru, na opće dobro svih, i Hrvata i mjesne Crkve. U svome euforičnom nastupu voditelj misije fra Ignacije Vugdelija Hrvatima je rekao da će tu ostati dok god budu imali potrebe i želje slaviti misu na hrvatskome jeziku i čuvati svoju nacionalnu svijest.
U pastoralnome radu, osim svećenika i časnih sestara, aktivno su kao pastoralne suradnice djelovale gospođe Stanka Vidačković (1974. – 1982.), koja je osnivanjem misije Waiblingen prešla raditi u tu novoosnovanu misiju te Ivanka Čugura (1976. -1978.). One su svojim radom značajno pomagale svećenicima u njihovu sve zahtjevnijemu pastoralnom radu.
‘Stella maris’ bila je drugi dom Hrvata i taj osjećaj mnogi ne mogu razumjeti. To je kuća u kojoj su se Hrvati molili, krštavali, okupljali na formalnim i neformalnim susretima, družili u lijepim i teškim vremenima, svađali i mirili, zaljubljivali i odrastali. Mnogi će i danas reći da su im to najsretnije godine života i mjesto gdje su pronalazili izgubljenu i sanjanu domovinu, dom, prijatelje i rodbinu.
Koliko je bio intenzivan život u misiji, govori i činjenica da su mnogi trčali poslije nedjeljne svete mise u crkvi St. Eberhard, kako bi uhvatili mjesto, a prostora i mjesta bilo je puno. Različite i masovne aktivnosti tijekom cijeloga su tjedna od misijskih prostorija napravili najintenzivniji duhovni i kulturni život stuttgartske crkve.
Život Hrvata u Stuttgartu dobio je novi zamah i zbog novih prostorija, ali i zbog dolaska novoga voditelja Hrvatske katoličke misije fra Pavla Žmire 1979. godine. On je pokrenuo mnoge nove aktivnosti u pastoralnome radu, a ponovno je pokrenuo i one koje su jedno vrijeme zamrle. U mnogim je segmentima pastoralni rad bio strukturiran i raznovrstan. Tome u velikoj mjeri pridonose i časne sestre Franjevke od Bezgrešnoga začeća sa sjedištem u Dubrovniku, koje, nakon godinu i pol bez časnih sestara, dolaze 1980. godine i ostaju u pastoralnome radu, ali još više u srcima vjernika narednih 30 godina.
Redovite nedjeljne svete mise, osim u crkvi St. Eberhard u 15 sati, počinju od 14. studenoga 1982. u misijskoj kapeli u 10 sati i u crkvi Liebfrauen u Bad Cannstattu u 12.30 sati. Godinu dana nakon toga redovite nedjeljne svete mise počinju još u crkvi St. Josef u Feuerbachu u 13 sati te u crkvi St. Hedwig u Möhringenu u 13.30 sati. Sveta misa u crkvi St. Josef u Heslachu počinje se slaviti od 1991. godine. Dakle, nedjeljne svete mise slavile su se u to vrijeme na pet različitih mjesta u gradu.
Hrvati su unutar kuće ‘Stella maris’ imali misijsku kapelu u kojoj su sve do 1980-ih slavili ne samo nedjeljnu svetu misu, nego i redovite tjedne svete mise.
Vjeronauk se sve do 2009. godine održavao i u školama, na više mjesta u Stuttgartu, hrvatskoj djeci kojoj je bilo daleko dolaziti do Misije. Svećenici i časne sestre vjeronauk su održavali u Bad Cannstattu, Bergheimu, Feuerbachu, Möhringenu, Obertürkheimu, Rohru, Wangenu, Weilimdorfu i Zuffenhausenu. Tada je vjeronauk bio u osam škola u 42 grupe za oko 800 hrvatske djece.
U to vrijeme u misijskim su prostorijama aktivni i mješoviti crkveni zbor, dječji zbor, dvije folklorne grupe, dramska i ritmička grupa te glazbena škola. U pastoralu su i ostaloj skrbi za hrvatske vjernike tri svećenika, četiri časne sestre i pet socijalnih radnika.
Osim pastoralnih aktivnosti i u njima liturgijskih obreda, vjeronauka, raznih duhovnih susreta, život se Hrvata intenzivirao i na drugim područjima.
Zanimljivo je spomenuti da su Hrvatska misija i njezini svećenici samoinicijativno otvorili svoja vrata albanskoj katoličkoj zajednici, koja je svake nedjelje slavila svetu misu u misijskoj kapeli. Budući da nije bilo svećenika koji bi poznavao albanski jezik, sveta se misa slavila na hrvatskome, a propovijed je na albanskome imao gospodin Peter Mjeda. Takvo je stanje potrajalo do dolaska prvoga albanskog svećenika 1984. godine. Ne samo da su Hrvati našli svoj dom, već su i albanski vjernici bili presretni da se imaju gdje okupljati, moliti i družiti.
U drugom dijelu govorit ćemo o razdoblju od 80-ih do danas.
Datum objave: 24.04.2018.
