Autor: CroExpress
Ivana Brlić-Mažuranić hrvatska je književnica koja se smatra jednom od najznačajnijih spisateljica za djecu. Autorica je legendarnih ‘Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića’ i ‘Priča iz davnina’. Dvaput je predložena za Nobelovu nagradu. Rođena je na današnji dan prije 144 godine.
Brlić-Mažuranić je rođena 18. travnja 1874. godine u Ogulinu u bogatoj obitelji. Otac Vladimir radio je kao pisac i pravnik, a djed Ivan Mažuranić bio je hrvatski ban i pjesnik. Zahvaljujući ocu i djedu koji su se bavili književnošću, Ivana je naslijedila ljubav prema pisanju.
Ivana je tijekom svog života uvijek rado posjećivala Ogulin koji joj je ostao u srcu. Priznala je kako je na njezin rad utjecalo više osoba. Na prvo mjesto je stavila svog djeda. Prisjećala se trenutaka kada ga je držala za ruku dok je umirao, što je na nju ostavilo dosta traga.
Ivana je pohađala dva razreda javne škole, a potom se nastavila školovati kod kuće. Govorila je nekoliko jezika.
Veći dio života provela je u Zagrebu i Karlovcu, a nakon što se udala za Vatroslava Brlića, preselila se u Slavonski Brod. Odgojila je petero djece. Udajom za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića njen život postaje, kako u autobiografiji svjedoči, bogat koloplet majčinskih, obiteljskih, umjetničkih i društvenih uloga.
Oduvijek je smatrala kako nema dovoljno literature za djecu pa je djeci krenula pričati zanimljive priče koje su ona slušala s velikim zanimanjem. Upravo se taj period smatra prekretnicom, kada je odlučila da će početi pisati. Ubrzo je nastala prva zbirka pripovijedaka ‘Valjani i nevaljani’.
Prvi roman ‘Čudnovate zgode šegrta Hlapića’, objavljen je 1913. godine. Upravo su u tom romanu do izražaja došla načela dobrote i žrtvovanja temeljena na kršćanstvu. Spojivši pripovjedačku sposobnost i humanističko viđenje svijeta, njezin je roman postao prvi hrvatski dječji roman i uzor kasnijim dječjim romanima i pripovijetkama.
Foto: Wikipedia
Književni vrhunac doživjela je u zbirci ‘Priče iz davnina’ objavljenoj 1916. godine. U zbirci od osam bajki likovi su preuzeti iz slavenske mitologije kojima je autorica dala određene osobine. Likovi kao što su Stribor, Tintilinić, Potjeh, Regoč, Kosjenka i Palunka, prikaz su ljudskih moralnih osobina i osjećaja.
Ivana Brlić Mažuranić kao ugledna i cijenjena spisateljica dva je puta bila predložena za Nobelovu nagradu za književnost 1931. i 1938. godine, na poticaj tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Djela su joj prevedena na mnoge svjetske jezike čime se ubrojila u red najprevođenijih hrvatskih autora.
Ivana je cijelog života provedenog u Brodu pomalo čeznula za društvenim, kulturnim i intelektualnim životom Zagreba, grada njenog djetinjstva, čije je rano napuštanje doživjela kao napuštanje raja. Podigla je petoro djece, vodila kućanstvo i gospodarstvo, aktivno sudjelovala u društvenom životu Broda, posebno u ženskom dobrotvornom društvu, aktivno pratila društvena zbivanja i politčki angažman svog supruga. I unatoč životu punom svakodnevnih obaveza, upisala je sebe u povijest hrvatske i svjetske književnosti.
Ipak, kraj života dočekala je, usprkos brojnoj obitelji i književnim uspjesima, usamljena. U knjizi Sanje Lovrenčić ‘U potrazi za Ivanom’ otkrivamo da su o njenom životu uvijek odlučivali drugi. Za osamnaestogodišnju djevojku roditelji su donijeli odluku o udaji, a kasnije je odluke donosio njen suprug koji je, srećom, imao razumijevanja za njen književni rad.
U vrijeme posljednjih godina života, njena djeca su za nju donijela odluku koja je, nažalost, dovela do pogubnog završetka. U još jednom naletu njezine depresije, nakon savjetovanja s liječnikom, djeca odlučuju da će književnica živjeti u svom domu u Slavonskom Brodu, sama, uz plaćenu njegovateljicu. Udaljena od onih koje voli, držala je tu odluku pogrešnom i patila je u samoći. Hospitalizirana, počinila je samoubojstvo u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak u rujnu 1938.
Datum objave: 18.04.2018.
