Autor: Gojko Borić
Staro je pravilo da ako neka vlast nije sposobna ili voljna donijeti neku neophodnu odluku ona imenuje nekakvo nevladino tijelo i prepusti mu da to učini kao savjet, pa to finalizira ili ignorira već prema političkoj volji i koristi za sebe. To se dogodilo 2. ožujka 2017. kad je Vlada Republike Hrvatske donijela odluku o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, (u daljnjem tekstu Vijeće) koje je imalo zadatak da do 1. ožujka 2018. podnese preporuke kako se suočiti s tim posljedicama što bi trebalo rezultirati s donošenjem odgovarajućega zakona. Jednostavno rečeno tim bi zakonom bili zabranjeni simboli i manifestacije totalitarnih režima, a kako bi to moglo izgledati treba pričekati nakon što Vlada prouči dane preporuke.
Iz sastava Vijeća nije moguće zaključiti temeljem kojih su kriterija izabrani njegovi članovi, osim, nazovimo to ‘titulomanije’, to jest njihovih zvučnih titula od kojih su one koje se odnose na stručni dio zadatka nedovoljno zastupljene. Naime, Vlada je trebala imenovati Vijeće stručnjaka, konkretno povjesničara i pravnika s vrhunskim znanjem, a to nije učinila, Vijeće je u profesionalnom pogledu prilično ‘šareno’, rekli bismo da je njegov sastav u prvom redu takav da smanji kritike protiv njega s obrazloženjem pa zar to nisu korifeji u svojim zvanjima, no ne mali dio njih nema mnogo veze s predmetom koji je trebalo obraditi. Ovdje valja naglasiti da je hrvatska historiografija oslobođena od političkih diktata tek nakon pada komunizma, dok je u inozemstvu glede toga mnogo starija i time bolja, i kad je riječ o našim temama. Vlada je mogla postupiti i drukčije, namjesto uspostavljanja Vijeća organizirati anketu među mnogo većim brojem domaćih i stranih stručnjaka i onda da zaključke iz nje izvuče posebno stručno i političko tijelo, što bi čitavom pothvatu dalo reprezentativniji sadržaj.
Nedovoljno precizno obrazloženje preporuka Vijeća
Već na početku preporuka Vijeća izbjegnuto je razlikovanje između totalitarnih i autoritativnih režima, pri čemu bi po našem mišljenju komunistički bili više totalitarni, a nacifašistički više autoritativni. Komunisti su težili preobrazbi svega duhovnog i materijalnog u smislu svoje sveobuhvatne ideologije, dok su nacifašisti bili skloniji uspostavljanju svoga ‘reda’ u društvu i državi bez dublje ideologije, ostavljajući više niša za one koji su se tome odupirali. Navedenu diferenciju autori nisu uočili i obrazložili. Razlikovanje između totalitarnih i autoritativnih sustava ne znači da bi jedni bili prihvatljiviji od drugih, no trebalo je na te razlike ukazati s obzirom na činjenicu da je prijelaz s totalitarnih na demokratske sustave bio teži i s više ostataka prošlosti nego kad je riječ o prijelazu s autoritativnih na demokratske sustave koji su bili lakši i brži. U postkomunističkim zemljama još ima živih ostataka bivšeg režima, dok u negdašnjim nacifašističkim društvima takovo nešto postoji samo kao karikatura; sadašnji pak populistički režimi nose osobine obaju sustava i nisu ‘pretplaćeni’ na dulje rokove kao što je bio komunistički sistem sve do svoje ‘prirodne’ smrti.
U poglavlju o fašizmu i antifašizmu spominju se Izvorišne osnove to jest Preambula Ustava Republike Hrvatske s navođenjem Zavnoha kao suprotnosti NDH, ali to nije dovoljno točno jer je taj navod zabilježen isključivo sa svrhom dokazivanja tobožnjeg kontinuiteta hrvatske državnosti od prvih kneževina do ustava Narodne, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, dakle nema ideološko nego samo historiografsko značenje, dok se danas koristi kao tvrdnja da se Republika Hrvatska temelji na antifašizmu, što nije istina. Jer ako bismo to prihvatili kao podlogu sadašnje državnosti onda bismo mogli posegnuti i za ostalim navodima o državnom kontinuitetu, a to nitko ne čini. Odvojeno spominjanje Zavnoha i NDH od ostalih institucija navedenih u Preambuli nije znanstveno i trebalo bi ju stoga izbrisati i formulirati drukčiju Preambulu u kojoj ne bi bilo ideologije. Osim toga, Preambula nema normativnu važnost, temeljem nje ne mogu se donositi zakoni, ona je samo ‘podsjetnik’ zašto se izglasan Ustav.
Također je problematično ustašku vlast jednoznačno označiti fašističkom. Pojedini strani povjesničari to čine, ali ne svi, neki tvrde da ustaše nisu bili fašisti, drugi da su bili profašisti, treći da su bili samo teroristi itd. S druge pak strane trebalo je više naglasiti zlouporabu pojma antifašizma u komunističkoj terminologiji jer su oni gotovo sve svoje prave i izmišljene protivnike proglašavali fašistima. Uzalud ovdje tražimo riječ ‘klerofašizam’ s kojom su komunisti frontalno napadali Katoličku Crkvu u Hrvata.
U Italiji i Španjolskoj ima mnogo tragova fašizma pa ih to ipak ne ugrožava
Čitava stvar biva problematična kad se govori o (zlo)uporabi fašističkih i komunističkih simbola i pozdrava. Sigurno bi bilo prihvatljivo za većinu, ako ne i sve u Hrvatskoj, ako bi se zabranili oni simboli i pozdravi koji su jednoznačno nacionalistički i komunistički, no potonji kao da nailaze na stanovito blaže tumačenje u ovom dokumentu jer su se pod njim borili antifašisti u Drugom svjetskome ratu. Da to je istina, ali ne svi antifašisti nego samo oni pod ‘komandom’ komunističkih partija u Europi i svijetu. Amerikanci, Francuzi i Britanci nisu koristili crvenu zvijezdu petokraku i srp i čekič, a dali su veliki, čak odlučujući doprinos pobjedi antifašističke koalicije protiv Njemačke, Italije i Japana. U nas su isključivo partizani pod vodstvom KPJ nosili svoje simbole, crvenu zvijezdu s ili bez srpa i čekiča, i zastave sa crvenom zvijezdom. No to se nastavlja tijekom gotovo pedesetogodišnje komunističke vladavine u SFRJ i za vrijeme Domovinskoga rata u kojemu je tzv. JNA nastupala protiv Hrvata s tim simbolima što čitavoj stvari donosi opterećujući dodatak. Ne vidimo razloga zašto se ovi simboli ne bi smjeli zabraniti samo radi toga što su ih koristili partizani tijekom Drugog svjetskoga rata, a i u to vrijeme počinili su brojne zločine. Crvena zvijezda petokraka nije simbol sveukupnoga radničkog pokreta, kako piše u ovom dokumentu, nego samo njegova dijela pod kontrolom komunista.
Ustaštvo pripada prošlosti dok je jugokomunizam još uvijek živahan
Što se tiče slova U (ušato U s križem u sredini), ono kao takovo nije postojalo za vrijeme NDH, ustaški grb izgledao je drukčije nego onaj koji se ponekad ilegalno pojavljuje u sadašnjoj Hrvatskoj, dakle to je više glupa provokacija nego podsjećanje na ustaštvo. Glede poklika ‘Za dom, spremni’ i ‘Za Poglavnika i dom, spremni’, premda su djelomično stari hrvatski povijesni pozdravi, potpisnik ovoga članka drži da bi ih trebalo samo novčano kažnjavati, (IDS zahtijeva tamnicu za prijestupnike premda ustaše nikad nisu kročili u ‘njihovu’ Istru), ali to bi jednako moralo važiti i za komunistički pozdrav ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’. Pretpostavljam da će tijekom vremena oba pozdrava biti ‘ispucana’ i više nikoga neće podsjećati na zloćudnu prošlost jer će oni koji su ih koristili ili pod njim patili nestati kao aktivni članovi društva. Druga je stvar ako se ovi pozdravi i simboli koriste u komemoriranju nekih događaja. Oni su postojali i nije ih moguće ‘izbrisati’ iz grbova i sjećanja onako kako su komunisti retuširali slike na kojima su bili njihovi bivši drugovi koji su pali u nemilost. No te komemoracije moraju biti posebno odobrene i vremenski ograničene. U Italiji, zemlji iskonskoga fašizma, postoje brojni spomenici iz vremena Mussolinija kao i u Španjolskoj iz doba Franca, kao i odgovarajuće komemoracije, pa to njihove demokracije mogu izdržati bez većih lomova. Zašto bi bilo drukčije u Hrvatskoj? Ono što vrijedi za javno očitovanje komunističkih i hrvatskih nacionalističkih simbola i pozdrava, u istoj mjeri trebalo bi važiti za srpske nacionalističke oznake i manifestacije u javnosti naše Republike. Njih treba spriječiti samo radi toga što su bile u funkciji rušenja teritorijalne cjelovitosti naše Republike, a to je zabranjeno u svim demokratskim zemljama.
Posebna mišljenja o preporukama Vijeća za prošlost
Dobro je što su neki članovi Vijeća iznjeli svoja posebna mišljenja, a još bi bilo bolje da je u statusu Vijeća postojala odluka da za javnost važe samo ona mišljenja donijeta konsenzusom. No to u Hrvatskoj, opterećenoj ideološkim i političkim suprotnostima, valjda nije bilo moguće. Nažalost u Hrvatskoj postoje povjesničari koji su više političari nego znanstvenici i oni nisu u stanju ‘skočiti preko vlastite sjene’ i priznati očitu činjenicu da o istim povijesnim zbivanjima mogu postojati različita i vrlo suprotna mišljenja. Jednom sam u svezi ove problematike napisao kako bi trebalo ili sve zabraniti ili sve dopustiti, davši prednost potonjem. Protivnici zabrana u Vijeću i izvan njega nisu dovoljno valorizirani u javnosti. Po mišljenju prof. Ive Banca, Vijeće je rehabilitiralo neke komunističke simbole i naravi komunističke države. Članovi Vijeća Ivo Goldstein i Nenad Zakoše, kako smo saznali, odmah su na početku rada Vijeća ultimativno zahtijevali da se komunistički simboli nikako ne smiju staviti na istu razinu s nacionalističkim (ustaškim) simbolima. Tu prestaje svaka diskusija i time se obara svrha postojanja Vijeća.
Izdvojena mišljenja dali su članovi Vijeća Mladen Aničić, Nataša Jovičić, Ivo Lucić, Ante Nazor, Nevio Šević i još neki drugi, ali što je manje poznato u javnosti, i Aleksandar Jakir, u prvom redu radi, nazovimo to, ideološkog daltonizma spram komunističkih simbola i pojava kao i instituta zabrana. Ovdje nije samo riječ o očitom davanju prednosti pojavnostima propalog jugokomunizma nego i o manjku znanstvenih radova o komunizmu i njegovim totalitarnim korijenima, kako je obrazložio prof. Željko Tanjić. U Hrvatskoj i nakon oko 30 godina slobode znanstvenoga istraživanja još nema dovoljno odgovarajućih radova o zločinima komunizma i jugoslavenstva. Zašto? Mogli bismo reći jer za to nema dovoljno hrabrosti. Hrvatska kao da se glede toga nalazi u društvu Putinove Rusije u kojoj je komunizam povijesna ikona i podloga državnosti, dok su druge bivše komunističke zemlje otišle mnogo dalje u rakrinkavanju komunističke ideologije i još više prakse. A taj će zastoj u Hrvatskoj biti sve dotle dok u Preambuli Ustava postoje Zavnoh i NDH. Prof. Mladen Aničić napokon zahtijeva da se (zavnohovski) antifašizam izbaci iz Ustava. I to s pravom jer je taj antifašizam komunistički i jugoslavenski, dakle sušta suprotnost hrvatskoj državnosti i demokraciji. I odrednici o antikomunizmu nije mjesto u Ustavu jer je nema ni u jednom osnovnom zakonu bilo koje europske zemlje i danas je daleka prošlost.
Zabrane su često kontraproduktivne i kad izgledaju opravdane
U pismu vladi Republike Hrvatske A. Jakir piše:’…slažem se sa razmišljanjem da je iluzorno misliti da bi se društveni prijepori, kao sastavnica svakog demokratskog društva, mogli umanjiti, a kamoli ukloniti represijom i zabranama, a također smatram da dodatne zabrane mogu ne samo produbiti postojeće društvene podjele i pridonijeti novima, nego i ugroziti Ustavom zajamčenu slobodu izražavanja i istraživanja… Mišljenja sam da je postojeća regulativa sasvim dostatna i da je izvršna vlast pozvana da se ona sukladno duhu i slovu našega Ustava provodi; to zasigurno nije pitanje za povjesničare. Protiv sam dodatnih zabrana i zbog toga jer mogu izazvati prkos i različite oblike modificiranja zabranjenih obilježja i suimbola.’ Prof. Jakir preporuča da se umjesto zabrana više ulaže u obrazovanje i edukaciju koja će osvijestiti pogubnost totalitarnih ideologija i promicati vrednote demokratskog ustavnog poretka. Tomislav Jonjić ide još dalje i ovako komentira zaključke Vijeća: ‘U Hrvatskoj treba ustavna zabrana svih zabrana, nešto kao prvi amandman američkog ustava: nikome se ne može zabraniti da misli, govori i piše što hoće. Time bi se dokinule besmislene ideološke diskvalifikacije i javne rasprave koje vode uglavnom neupućeni, a rasprava o prošlosti bi se prepustila znanosti koja je jedina mjerodavna o tome ozbiljno raspravljati.’
Ovo je prilično idealističko mišljenje koje ipak govori o tome koliko je u nas politika nadmoćna i tamo gdje joj nije mjesto, u znanosti. Član Vijeća Ivan Vanja Savić morao je upozoriti na sasvim razumljivo, naime da se zabrane do kojih on mnogo ne drži, moraju ticati ne samo fašističkih, nacističkih i ustaških insignija i pozdrava nego i obilježja komunističkoga režima poput zvijezde petokrake i srpa i čekića. S jedne strane osuđuje se komunistički sustav, a s druge strane dopuštaju njegovi simboli samo radi antifašizma. Ovu shizofreniju ljevičari u Vijeću nisu htjeli vidjeti. Po mišljenju Zlatka Hasanbegovića ‘dokument Vijeća je jedna vrsta intelektualnog nedonoščeta koji će dodatno produbiti podjele i rasprave u hrvatskom društvu.’ Kako piše Jure Vujić, (platforma narod.hr), u Hrvatskoj bi ‘svaka pravna normativizacija, a i zabrana političkih simbola totalitarizma bila kontra-produktivna i to zbog nepostojanja političke volje da se ravnopravno i simetrično odnosi prema simbolima komunizma i simbolima fašizma i NDH, dok (su) se u praksi i na operativnoj razini očitovali kroz toleriranje simbola titoizma i crvene zvijezde… žustro (se) represivno reagiralo na simbole NDH i HOS-a.’ Jednostavnije rečeno: crvenima se sve dopušta, crne se munjevito uhićuje i kažnjava kao da jugokomunizam još postoji.
Zdravko Tomac frontalno napada preporuke Vijeća i u platformi narod.hr. piše: ‘Stavovi i preporuke Povjerenstva su ne samo netočni nego su i opasni jer ustvari ne samo da razbuktavaju stare ideološke sukobe nego i prihvaćaju komunističko srpsku verziju povijesti hrvatskog naroda.’ Po mišljenju prof. Tomca pozdrav Za dom, spremni nije za vrijeme Domovinskoga rata bio’… ni ustaški ni fašistički ni nacistički nego ustvari antifašistički, jer su se hrvatski mladi branitelji borili za demokratsku, slobodnu Hrvatsku, a ne za obnovu fašizma.’ Ovo je zanimljiva teza iz koje se čita da iste riječi u različitim prilikama mogu imati različita značenja, nešto što bi povjesničarima i logičarima trebalo biti poznato, ali o čemu neki hrvatski političari pojma nemaju.
Datum objave: 20.03.2018.
