Autor: Z.S./Working Holiday in Canada
Svjedočanstvo Antonija Majića koji je iz Hrvatske otišao za daleku Kanadu kako bi pronašao bolje plaćen posao hit je u Facebook grupi ‘Working Holiday in Canada’, koja okuplja mlade ljude koji se nadaju dobiti jednogodišnju dozvolu za rad u Kanadi. Kako i zašto je otišao, koliko radi, kakve su cijene u Edmontonu, pročitajte u nastavku.
‘Nikada nisam bio sklon iznošenju nekakvih mišljenja i svojih stavova na društvenim mrežama,ali danas me bas ponijelo, ipak je sutra jubilarka od 6 mjeseci provedenih u tuđini.
Već mi je muka jer sam ovakvih članaka pročitao milijun, ali nažalost takva je stvarnost. Neki su mi rekli da neću izdržati ni mjesec dana u tuđini, a ja evo već pola godine udaljen mnogo mnogo kilometara od svoje cure, obitelji, prijatelja, domovine. Onaj tko to nije probao, ne može znati koliko je to zapravo teško. Ne može znati koliko je teško to što zbog poremećenih majmuna na vlasti i situacije u državi mi mladi moramo ići van za boljim životom. (…) ne znaju koliko je teško kad na aerodromu par trenutaka prije polijetanja aviona vidiš svoje najmilije kako plaču i kako im suze teku niz lice, kad te srce stegne i dođe ti u glavu pitanje – PA ZAŠTO IDEM? Jer to pametna odluka…?? U tom trenu ti prođe milijun pitanja kroz glavu, a najgore od svega je što moraš biti svjestan da možda neku od tih svojih najdražih osoba više nikada nećeš vidjeti (NE DAJ BOŽE, ali svega moraš biti svjestan..).
‘Šogi, ja i dva kofera’
Par dana prije odlaska u Kanadu sam sjeo u tramvaj (iako imam auto) jer sam se želio provesti od Remize do Dubrave i gledati moj najdraži Zagreb i uživati u njemu. Sjećam se kako sam od Dinamovog stadiona do Remize šetao pješke i uživao u svom gradu i mislio si kako radim nešto loše što idem iz grada u kojem sam rođen, u kojem sam doživio prve ljubavi, prve tučnjave, pijanstva, ma sve prvo. Kao jučer se sjećam 5.5.2014 i ulaska u avion… Moj šogi, ja i naša dva kofera. I opet pitanje koje mi se urezalo u sjećanje – PA ZAŠTO IDEM, pa mogu živjeti i u Hrvatskoj sa plaćom od 6000 kn, cura isto radi, možemo krenuti u budućnost, ne treba nam puno… I onda mi odjednom dođe u glavu – PA MOGU K….!
Gledam šogija pored mene i mislim si kako čovjek ostavlja trudnu ženu u Hrvatskoj, a on ide na kraj svijeta zaradit nešto da mu dijete ima sve što i zaslužuje.Užas.. Pa jel to normalno da si čovjek neće tko zna koliko vidjeti sina, da neće prisustvovati rođenju djeteta, da će biti miljama i miljama daleko. Pun mi je k**** više razmišljanja u dućanu hoću li kupiti K plus proizvod ili nešto skuplje šta mi se više jede. I onda si kažem: Ma uzet ću K plus, jeftinije je. (…) i Todorića i Sanadera i Barišića i Vidoševića i Bandića, da ne nabrajam više…Pa dokle više mislite? Jel ima još nešto šta niste ukrali, koliko umjetnina i prepariranih životinja vas pali u podrumu? Ma neću o politici…
Edmonton – gradske znamenitosti (foto: Wikimedia)
Pa si onda kažem idem tako daleko zato jer sam to ja, Antonio Majić. Pa zato što se jednom živi i taj život želim proživiti kako treba, dostojno čovjeka. To činim jer živim život sa srcem. I jednog dana ću moći reći djeci i unucima da sam vidio i drugu kulturu, običaje, način života. Da se nisam zacrtao na jednom mjestu. Jer život je avantura (bar za mene) i treba sve probati. I tada shvatiš da je gotovo. Da je džabe sad razmišljati. Nema nazad, letiš i nakon 20 i nešto sati evo te. Evo te u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta. Dolazak na imigracijski odjel i šok – 300 i nešto Filipinaca ispred tebe u redu. I mislim si: ‘Pa gdje sam došao, na Filipine ili u Kanadu? I onda vidiš i Nijemce, Engleze, Irce. I shvatiš kako se ljudi bore.. S malom dječicom. Užas…
‘Prvih par dana želim zaboraviti…A onda sam našao stan i posao’
Radna dozvola i štambilji u putovnici. Sada je sve na meni. Na aerodromu u Vancouveru shvaćam da je ovo totalno drugačije od moje Hrvatske (mislim na sport). Na deset televizora samo HOCKEY. Nema nogometa. Nakon popijenog vrča pive sjedam u avion za Edmonton i pri dolasku vidim gdje sam došao. Peti mjesec je, a ja zabundan kao u Hrvatskoj u 1. mjesecu,hahah i pjevam si u glavi onu pjesmu od Severine – VIDIO SAM SNIJEG U MAJU, hahaha…
Prvih par dana želim zaboraviti. Nisam imao ni smještaj ni posao, došao bez ičega, bez plana… Ali ja sam iz Hrvatske i ako sam tamo preživio 28 godina, preživit ću sve. Jaki smo mi Hrvati. Krpam se u Starbucksu, spajam se na njihovu mrežu, pijem jednu kavu 3 sata i zovem stanove, posao neću ni tražiti dok se ne smjestim. Nakon krvavih 5 ili 6 dana vucaranja po svakakvim hostelima (zasrane, izd*kane deke, nesnosni smradovi, uglavnom hoteli u kojima sam ja bili su nula naprema našima, ne govorim općenito o hotelima jer ne znam) nalazim stan. Iste večeri šaljem oko 30 molbi za posao. Drugo jutro mi odgovara doslovno njih 20 i nešto, zovu me da li mogu odmah doći. Bolesno. Posao našao u par sati, a stan tražio par dana.
Antonijo nije oduševljen higijenom u edmontonskim hostelima (foto: freeimages.com)
Ispričavam se, malo skrenuh s teme, ufurao sam se previše, hahaha…I onda pola godine kasnije shvatim da mi je to najbolji potez u životu. U Kanadi je stvarno super, cijene hrane i obleke kao u Hrvatskoj (nešto čak i jeftinije), litra benzina duplo jeftinija ovdje (5 kn), alkohol u liquer storeovima ima cijene kao u Hrvatskoj, možda neka cuga za nijansu skuplja, hahaha, to mi je bilo najbitnije. A plaće mnogo mnogo puta veće nego u Hrvatskoj. Grad u kojem sam ja je više šljakerski, na svakom koraku firme zapošljavaju, već mi muka od natpisa NOW HIRING, hahaha! I nekome nije lijep, no to je od čovjeka do čovjeka, svatko ima drugo viđenje, meni je prekrasan. Da ne govorim da mi je BMW x5 ili AUDI Q7 sad smiješno maIi auto jer kakvi se tu ogromni auti (truckovi) voze to je strašno. I onda tek shvatiš kako je život lijep kad si priuštiš šta god poželiš ,i još ti ostane love, kako se čovjek bolje osjeća i budi sa smiješkom ujutro.
‘Radim po 16 sati dnevno’
Isto tako se radi i ovdje, ne padaju dolari s neba, znam raditi po 16 sati dnevno, znam se dizati u pol 5 ujutro.Ali si zato je*eno plaćen. I na vrijeme. Svaka dva tjedna. Ne moraš se bojati. I svakom tko ima priliku i želi raditi preporučam da dođe, ako ništa drugo nek izgura par godina i vrati se u Hrvatsku s nekom lovicom za crne dane (a brijem da će ih i biti u Hrvatskoj). I ja se nadam da ću se vratiti u svoju domovinu, to mi je želja. Ali ako si uspijem produžiti dozvolu, ne brzo. Iskreno… I onda si pustim neku našu pjesmu ovdje i doslovno ti se lome kosti i suza ti potekne jer si napustio svoju djevojku, zemlju, obitelj, prijatelje, Ilicu, Maksimirsku, Trg bana, naše more..
I mislim si kako bi lijepo sad bilo se zapit s frendovima, odvesti mlađe sestre u kino, pogledati dobru tekmu, raspravljat s frendovima na kavici tko je bolji igrač Messi ili Ronaldo, hahaha, biti na nedjeljom ručku s najdražima, zagrliti majku… I to mi nikakva lova ne može nadomjestiti. Zatim odem na neki hrvatski portal i vidim da je dolje sve isto, KAO DA JE VRIJEME STALO. I shvatiš – neće još dugo biti ništa bolje…
Dosta ljudi mi piše poruke kako da dođe u Kanadu, nemojte zamjeriti što ne uspijem odgovoriti, stvarno nekada ne stignem, šokantno je to koliko ljudi tu dolazi i želi doći, da imam tajnicu ne bi vam stigao svima odgovoriti. Pišu mi neki ljudi da mi svaka čast šta sam se odlučio na ovaj korak, da sam hrabar, ja im odgovorim:
NE, HRABRI STE VI KOJI STE OSTALI, VAMA SVAKA ČAST, VI IMATE MUDA… ‘
Datum objave: 05.11.2014.
