Autor: Branko Barbić
Vijest da je Marin Strmota, državni tajnik u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku dao ostavku, prenijela su sva hrvatska obavijesna sredstva.
Vjerujem da je Strmota svojom ostavkom želio upozoriti javnost i odgovorne u vladi, na potrebu poduzimanja hitnih i radikalnih mjera za zaustavljanje epidemije iseljavanja iz Hrvatske.
Vjerojatno je poticaj njegovoj ostavci bio i u teškom teretu koji je nosio nakon preuzimanja dužnosti državnog tajnika. Moguće da su ga na ostavku potaknuli i neki demografi koji kontinuirano alarmiraju javnost i Vladu od koje očekuju zaustavljanje epidemije. Državni tajnik je uviđao nužnost zaustavljanja epidemije, a istovremeno bio svjestan da velika očekivanja nije moguće ispuniti resursima kojima raspolaže Ministarstvo za demografiju.
Epidemija iseljavanja nije zahvatila Hrvatsku tijekom vladanja ove Vlade i tek nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju makar se i ta činjenica ne može zanijekati i makar se to moglo očekivati. Epidemija je zahvatila i susjedne zemlje koje još nisu postale članice Europske unije i čiji državljani nemaju mogućnost ishođenja hrvatskog državljanstva.
Ni Hrvatska ni susjedne zemlje ne mogu administrativnim mjerama spriječiti činjenicu da siromašne zemlje ‘pomažu’ bogatim. Nemoguće je razbiti stvoreni mentalitet stada. Ljudi se šlepaju na ‘mudrosti’ već iseljenih. Boje se kako će biti budalama ako se stampedu ne pridruže.
Epidemiji iseljavanja bez sumnje pridonijeli su kondicionirani refleksi iz prošlosti. Mnogi se sjećaju, a još uvijek ima i vidljivih simbola negdašnjih dobrobiti iseljavanja u tuđinu. Još se vide kućetine bivših iseljenika. U staračkim domovima u Hrvatskoj ističu se starci i starice koje su djeca deponirala u ovdašnje staračke domove, ovdašnjim umirovljenicima po visokim cijenama nedostupnim. U Imotskom Imoćani najavljuju dignuti spomenik mercedesu. Iselili su u Njemačku, cijeli život živjeli u izobilju a sad žive u skupim staračkim domovima, bio je odgovor gospođe kojoj sam uzalud pokušao prikazati stvarnost naših gastarbeitera i njihovih obitelji.
Naglašeno iseljavanje iz Slavonije neki vide u naslijeđenoj kolektivnoj odgovornosti, poznate Germanima i Židovima pod riječima Sippenhaft, Sippenhaftung. Usmrćivanjem nerođene ili tek rođene djece, da se ne bi dijelio posjed, na kraju je, pored ratova, praznio Slavoniju i stvarao nužnost doseljavanja u Slavoniju. U relativno kratkom vremenu doseljeni se nisu uspjeli dostatno ukorijeniti. Mnogi su, čim se pružila nova prilika, selili dalje u tuđinu. Zapravo je pravo čudo što je toliko Hrvata doseljenika u Slavoniju iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Hrvatskog zagorja i drugih područja, čvrsto ostalo u Slavoniji usprkos svim ratnim strahotama Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.
Iseljavanje cijelih obitelji, sudeći po nekolicini obitelji koje su mi poznate, nekim dijelom je potaknut dječjim doplatkom koji bi im mogao omogućiti preživljavanje i ostvarivanje nekih prava čak ako i ne budu našle posao od kojeg bi bez socijalne pomoći mogle živjeti.
Prijedlozi za zaustavljanje epidemije iseljavanje milijardama novaca u Ministarstvo demografije za projekte tog ministarstva, sve i kad bi Vlada imala sve te milijarde, ne bi mogli znatnije zaustaviti epidemiju.
Apeliranjem na domoljublje također ne bi ništa polučili. Kad ni liječnici ne mare za više motive, teško je očekivati da bi domoljublje zaustavilo druge slojeve hrvatskog puka. Novi iseljenici većinom ne mare ni za etablirane hrvatske zajednice. U domovima i crkvama uglavnom sijede glave, nema mladeži ni djece. To potvrđuju npr. svi koji odu posjetiti potomke ili rodbinu u Australiji.
Moguće je, međutim, usporedno s poduzetim Vladinim mjerama, apelirati na dugoročne interese pojedinaca i obitelji. Nema nikakve koristi od prebacivanja isključive odgovornosti na Vladu i pojedine dužnosnike. Uzrečica da riba od glave smrdi ne može se navoditi kao uzrok i kao prijedlog rješenja demografskog pitanja u Hrvatskoj pa čak ni u BiH. Već su pojedinci i jedan broj obitelji shvatili da više dugoročno gube nego dobivaju iseljavanjem tek radi većih plaća.
Iseljenici ne mogu računati da će im netko drugi održavati kuće, stanove i drugu imovinu koju za sobom ostavljaju. Prazni prostori se pune. Na to valja računati kad uskoro i stranci budu mogli kupovati čak i poljoprivredna zemljišta. U MUP-u je već najavljen novi Zakon o strancima. Svoje mišljenje su o tom nacrtu trebala dostaviti ministarstva, među inim i Ministarstvo za demografiju. Pretpostavljam da je glavna namjera zakona olakšavanje zapošljavanja stranaca.
Upozoravanja demografa kako će u Hrvatskoj u dogledno vrijeme drastično opasti broj stanovnika, čine mi se neutemeljenim.
Jer, Hrvatsku privlačnom drže stranci, ali i neki doseljenici Hrvati. Već je skoro tisuću stranaca dobilo azil, a na spajanje obitelji imaju pravo i azilanti koji su dobili supsidijarni azil. Pravom na spajanje obitelji i to do trećeg koljena itekako će povećati broj doseljenih stranaca. Poželjno bi bilo, ako ne bude više povratnika i useljenika Hrvata, da u Hrvatsku dosele ljudi iz razvijenih europskih zemalja jer bi se ti lakše integrirali, a doprinosili bi osim materijalno i stečenim znanjima.
Nadam se da nisam u pravu, ali teško mi se oteti dojmu da Hrvatska ne može previše računati na svoje iseljenike. Velika većina će nažalost umrijeti u tuđini. Stariji će eventualno tu i tamo lobirati za Hrvatsku a većina će pokušati slati e-mailom svoje preporuke i kritike i eventualno novce roditeljima.
Pod utjecajem kojekakvih neodgovornih portala i drugih medija, čini mi se, iseljenici nisu dovoljno dostatno svjesni odgovornosti Vlade. Hrvatski (državni) sabor nije ono što je nekad bio. Na prvoj crti promicanja i obrane nacionalnih interesa ulaskom u EU sada su Vlada i predsjednica države, koja nema ovlasti ni moć koju je nekada imao predsjednik Tuđman. Vlada i predsjednica države moraju donositi odluke i po cijenu pada popularnosti. Uostalom, učinkoviti lideri u pravilu nisu popularni.
Štošta, htjeli-ne htjeli, moramo priznati Aleksandru Vučiću. Sigrno mu nije bilo nimalo ugodno krenuti u Hrvatsku, ne toliko zbog atmosfere u Hrvaskoj nego više zbog Srba u Srbiji i Hrvatskoj kojima je teško bilo gledati Vučećev pozdrav Hrvatskoj vojsci, zastavi i grbu čime se odrekao svojih i njihovih bivših političkih ciljeva. Radi interesa svoje države, izjavio je, spreman je biti i konjem. Na kraju je odlučno naredio dolično ponašanje i Dačiću i Vulinu, dvojici ministara iz njegove vlade.
U Hrvatskoj mnogi misle da imaju pravo postavljati veto premijeru i predsjednici vlade. Nikad nisu čuli da je pravo na veto svakog zastupnika u poljskom saboru svojevremeno dovelo do tri podjele Poljske.
Datum objave: 23.02.2018.
