Autor: Gojko Borić
Aktualnost nam nalaže da kažemo nekoliko riječi o neuspjelom ostvarenju proglašenja Republike Katalonije koja bi u Hrvatskoj trebala uživati simpatije. Barem javnosti kad Vlada kao poslušnica Bruxellesa mora slijediti zahtjev centralističkog režima u Madridu o nepriznavanju Katalonije. Katalonski suverenisti očito nemaju dovoljnu većinu u narodu, a da bi mogli sami bez vanjskih utjecaja ostvariti svoj stoljetni san. Ne smije se zaboraviti da se premijer Mariano Rajoy oslanjao na odredbe španjolskoga ustava kad je smijenio katalonsku vladu, ustava koji je Katalonija odavno priznala. Suverenisti u Kataloniji nisu dobili podršku Baskijaca koji su poznati po svojim otporima madridskom centralizmu, a još manje potporu bilo kojega vanjskog čimbenika. Trebat će sačekati pa saznati odakle toliko mnogo prosvjednika tzv. šuteće većine koja se protivi osamostaljenju Katalonije. Jesu li to ‘drugi’ Španjolci koje je madridski režim u stilu Miloševićevih ‘mitinga istine’ dopremio u Barcelonu ili su to slabo informirani stanovnici pokrajine koji misle da mogu u isto vrijeme biti Katalonci i Španjolci? U svakom slučaju, bilo što uradili suverenisti konačni rezultat ovog pokušaja osamostaljenja bit će za njih negativan. Ako se odluče na sudjelovanje na izborima koje je nametnuo Madrid bit će to znak da nisu samostalna država, a ako ne budu sudjelovali lako će pobijediti protivnička strana i onda će Madrid vjerojatno dati neka veća prava pokrajini te od samostalnosti više neće biti ništa. Tragično!
Katalonci su posebna nacija
Neuspjeh Katalonaca da se osamostale i proglase svoju neovisnu republiku, međutim, nije dokaz da su suverenisti u drugim europskim zemljama izgubili rat, premda su pretrpjeli jedan lokalni poraz. U Španjolskoj se pokazalo da se legitimnim sredstvima jedne kakve-takve demokratske države može poništiti također legitimno pravo jedne nacije da se osamostali u obliku države. Naime, bez obzira na tvrdnju španjolskog Ustavnog suda da u Kraljevini Španjolskoj postoji samo jedna, i to španjolska nacija, Katalonci su posebna nacija jer to žele, nikakvi drugi argumenti nisu potrebni. Njemački povjesničar Konrad Clewing odgovorio je na moje pitanje što je nacija ovako: ‘Nacija je narod koji posjeduje svoju državu ili teži tome.’ Čak je i u Ustavu SR Hrvatske pisalo da je ‘Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda…’, uključujući i njezino pravo na samoodređenje do odcjepljenja, čega u španjolskom Ustavu nema. Uvjereni smo da će katalonski suverenisti i dalje nastojati ostvariti svoje pravo na samoodređenje, kako i kada to treba ostaviti budućnosti.
Mnoge EU zemlje oživljavaju nacionalne posebnosti
Potrebe naroda da se oblikuju kao nacije i njihova nastojanja u smjeru sve veće samostalnosti neće prestati postojati radi pomamne želje pobornika ‘novog svjetskog poretka’ i njihovih pristaša u Europskoj uniji da sve podvrgnu svojim propisima o uniformiranju pojedinaca, društvenih skupina i država kao bezlične mase koja će samo raditi i konzumirati. Baš obratno: mnoge zemlje EU-a nalaze se na putu oživljavanja svojih nacionalnih posebnosti i distanciranja od bruxelleske administracije koja sve češće grubo krši načela supsidijarnosti, to jest da se problemi rješavaju tamo gdje je to najoptimalnije moguće, u općinama, pokrajinama i nacionalnim državama, a tek ako to u njima nije moguće onda na razini Unije. Ovo oživljavanje suvereniteta nacionalnih država započelo je u Mađarskoj i nastavljeno u Poljskoj da bi doživjelo svoj novi procvat u Njemačkoj, Austriji i Češkoj. Mi možemo biti kritični prema nekim potezima poljske i mađarske vlade, ali nitko ne može osporiti činjenicu da su tamošnje vlade nadmoćno pobijedila na izborima i da uživaju podršku većine svojih naroda. Pobjeda suverenističkih stranaka ‘Alternative za Njemačku’, Austrijske pučke stranke Sebastiana Kurza i češke stranke ANO Andreja Babiša još jedan su dokaz da Nijemci, Austrijanci i Česi žele više nacionalne samostalnosti i manje miješanja odnarođenih bruxelleskih administratora u unutarnje prilike njihovih zemalja. Ako demokracija ima bilo kakva smisla onda je to u provođenju volje naroda. Jasno, i mi se ne slažemo s nekim programima i postupcima navedenih stranaka, ali valja pričekati pa vidjeti kako će se one ponašati kad sjednu za kormilo vlasti. Vrlo vjerojatno umjerenije no što su govorile u predizbornim kampanjama.
Poučno je što o ovom oživljavanju ideje nacije misli ugledni njemački povjesničar August Winkler kojim je napisao izvrsnu knjigu ‘Slama li se Zapad? O sadašnjoj krizi u Europi i Americi’, te u članku objavljenu u ‘Spiegelu’ (br.43/2017) piše: ‘Namjera inicijatora Europske unije nije bila… da ukinu nacije i nacionalne države. Oni su bili svjesni toga da korijeni većine europskih nacija, ali i starijih nacionalnih država, sežu duboko u srednji vijek. Bili su u pravu: u posebnosti Europe spada povijesno narasla nacionalna različitost. Tko želi ukinuti nacije i nacionalne države uništava Europu i potiče nacionalizam.’ Ovome se nema što dodati.
Protivnici hrvatske samostalnosti nastupaju u inozemnim medijima
No nije samo problem u tome da neki politički pustolovi i nazovi intelektualci nastoje zbrisati nacije i nacionalne države nego i u tome da ih neki stalno kleveću kako bi ‘dokazali’ da neke nacije uopće ne smiju postojati. Nažalost, takovih ima upravo u Hrvatskoj koji unutra, ali i u inozemstvu stalno blate zemlju iz koje potječu. A to onda rado preuzimaju protivnici hrvatske samostalnosti u inozemnim medijima.
Klasičan primjer za navedeno jesu nastupi književnice Dubravke Ugrešić u Hrvatskoj i vani, koja stalno priča kako je izbjeglica i čak egzilant jer je morala pobjeći iz Hrvatskoj u kojoj joj je bio onemogućen rad. Tako je na talijanskoj državnoj televiziji Rai 3, u emisiji ‘EstOvest’ besramno tvrdila kako je bila prisiljena na politički egzil jer više nije mogla trpjeti pritisak kulture laži i mržnje, nacionalizam i autoritarizam čije je temelje postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.Ugrešić tvrdi, i to stalno ponavlja u posljednje vrijeme, kako u Hrvatskoj buja fašizam, a da protiv toga ništa ne poduzimaju ne samo Vlada nego i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović.
Drugarica Ugrešić, inače jedna od istaknutijih članica Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu koja je izričito bila protiv osamostaljenja Hrvatske, iznijela je mnoge teže optužbe protiv Hrvatske u razgovoru sa srpskim ‘Novostima’, tjedniku koji sufinancira hrvatska vlada. Ništa što se u hrvatskoj kulturi sada događa nije po volji Jugoslavenke Ugrešić. Mogli bismo reći to je njezino demokratsko pravo, ali ipak valja postaviti pitanje: ako se Hrvatska baš tako sunovratila u nacionalizam i fašizam, zašto u njoj izlaze njezine antifašističke knjige i zašto ona slobodno nastupa na kulturnim manifestacijama, zašto ‘skače sama sebi u usta’? Očito joj je mržnja pomutila pamet.
Njezino klevetanje Hrvatske na Rai 3 potaklo je dvojicu talijanskih senatora, Alda di Biagia i Paola Bonaiutiema, da toj državnoj RTV postaji zamjere zašto novinar koji je razgovarao s Ugrešić nije bio kritičniji jer, po njihovu mišljenju, prilike u Hrvatskoj potpuno su drukčije od tvrdnji spomenute spisateljice. Talijanska javnost zna da se u Hrvatskoj kažnjavaju i tako bezazleni povici kao Za dom spremni, dok je Italija prepuna fašističkih spomenika i suvenira pa tamošnja vlada priprema zakon kojim bi se to zabranilo, ali nailazi na veliki otpor, ne samo fašističkih nostalgičara, nego i bivšeg ministra obrane Ignazia De Russa koji je u parlamentu povikao kako ‘režim time želi zabraniti ne samo mišljenje nego i gestikuliranje’, pa je podigao ruku na ‘rimski pozdrav’ i isturio bradu kao Mussolini. Prema pisanju ‘Süddeutsche Zeitunga’ (14.09.2017.) zakon o defašizaciji u Italiji ima mnogo protivnika.
Čak i neki njemački povjesničari ne svrstavaju ustaštvo u fašizam, ne samo revizionist kao što je Ernst Nolte u studiji ‘Die faschistische Bewegungen’ nego i izraziti kritičari Pavelićeva režima kao Ladislaus Hory i Martin Broszat koji su u svojoj knjizi ‘Der kroatische Ustascha-Staat’, na str. 177. napisali: ‘Ukoliko u potpuno oblikovani fašizam spadaju apstraktno fiksiranje i opravdanje, izgleda nam potrebnim reći da hrvatske ustaše označimo samo kao prefašističke ili polufašističke, bez obzira koliko su ovi pojmovi nezadovoljavajući.’ Ovo očito nije poznato švicarskom dopisniku u Beogradu Andreasu Ernstu koji u svojim inače konzervativnim novinama ‘Neue Zürcher Zeitungu’ gotovo stalno prenaglašava tamne strane hrvatske današnjice pa tvrdi da ‘Svjetski rat još uvijek luta Hrvatskom’, (NZZ , 09.02.2017.) i da ‘Hrvatska njeguje neprijateljstvo prema susjedima’, dok neki drugi švicarski listovi pušu u istu trubu kako piše njemački ‘Deutsche Welle’ (19.09.2017.) .
Stranci prepisuju domaće klevetnike
Sve je to izraslo na gnojnici domaćih klevetnika koje stranci samo prepisuju. Poznati specijalist za ‘ustaške zmije’ i propali političar Ivo Josipović nije mogao odoljeti svojoj antifašističkoj osjećajnosti pa je u povodu mrčenja na ponovno podignutoj bisti Ive Lole Ribara napisao ‘Ustaška zmija na djelu! Možete zaprljati spomenik, ali ne lik i djelo heroja Ive Lole Ribara.’ I. L. Ribar bio je predsjednik Saveza komunističke omladine Jugoslavije, bliski Titov suradnik, izdanak jedne jugoslavenske unitarističke obitelji, sin oca Ivana Ribara potpisnika Obznane i predsjednika komunističkog lutkarskog kazališta nazvana AVNOJ. Stvarno mu nije mjesto u Zagrebu, ali ‘trgovac trgovima’ zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, morao je pred antifama pokajati svoj pristanak na preimenovanje Titova trga, pa je oživio Lolu i Sedam sekretara SKOJ-a.
To su ti nesretni ostaci jugoslavenštine i komunizma koji još lutaju Zagrebom i Hrvatskom.
Sjetimo se buke koju su nedavno podigli neki lijevi kolumnisti u povodu smrti Slavka Goldsteina jer da je predsjednik vlade Andrej Plenković previše šturo kondolirao obitelji preminuloga. Svi su slavili S. Goldsteina kao velikog hrvatskog intelektualca, a on to po vlastitoj volji nije bio. Kad ga je u povodu španjolskog izdanja njegove knjige ‘1941. godina koja se vraća’, novinar utjecajnog dnevnika El Pais zapitao kako da ga oslovi hrvatski ili jugoslavenski pisac, Slavko Goldstein je nedvosmisleno odgovorio: ‘Nazovite me Jugoslavenom.’
Isto se tako izjašnjava i Miljenko Jergović koji je kao izbjeglica iz Sarajeva dobio sve što je htio u Hrvatskoj, ali u povodu prijevoda svoje knjige ‘Rod’ na njemački u razgovoru s kritičarom ‘Frankfurter Allgemeine Zeitunga’ (07.10.2017.) otvoreno se deklarira: ‘Je li bosanski ili hrvatski književnik? Autora ne zanimaju ta nacionalna određenja. On sebe shvaća kao jugoslavenskog književnika, ‘ne može biti ništa drukčiji i ne želi biti drukčiji’. Kad se njegova zemlja raspala imao je 24 godine, ali autor još danas naglašava: ‘Moj kulturni identitet duboko je jugoslavenski; u tome rat ništa nije promijenio.’‘
Stvarno treba biti bolesno neosjećajan i politički slijep pa se nakon svega zla što nam je Jugoslavija nanijela tako deklarirati.
Datum objave: 06.11.2017.
