Autor: Gojko Borić
Ni sam ne znam kad sam napisao, i to u ‘Vijencu’, prvi članak o neophodnosti donošenja novog Izbornog zakona i reformiranju administrativne podjele Hrvatske, valjda prije desetak, petnaest godina. To je kao i mnogi drugi prijedlozi, ne samo moji nego i drugih zabrinutih rodoljuba, ostalo bez odjeka u političkim krugovima. Hrvatska ima Izborni zakon i Preambulu Ustava koji cementiraju postojeće nezdravo stanje, koji su izvor diskriminacije hrvatskoga naroda u korist nacionalnih manjina i Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji nisu dijaspora nego konstitutivni narod u toj državi, a imaju svoje zastupnike u drugoj državi, Hrvatskoj, te stalnih ideoloških prijepora između ljevice i desnice. Dok u isto vrijeme katastrofalno demografsko stanje, masovno iseljavanje, slabe gospodarske prilike, napuhana administracija, neriješeni povijesni problemi, svađe sa susjednim državama i kukavičluk političke klase pomalo, ali sigurno, decimiraju Hrvatsku kao naciju.
Stoga je kao svjež dašak moguće promjene na bolje došao prijedlog dr. Željke Markić (U ime obitelji) i vijećnika u Gradskoj skupštini Osijeka Ante Đapića (pravaš) o mijenjanju nepravednog izbornog sustava. Gospođa Markić i gospodin Đapić najavljuju referendum o Izbornom zakonu koji bi naveliko promijenio sastav Hrvatskoga sabora i time unaprijedio hrvatsku demokraciju. Ona je, nažalost, stala tamo gdje je silom prilika bila nepotpuno instalirana na prijelazu iz Jugoslavije u Republiku Hrvatsku, a budući da nitko od političkih stranaka ni ne misli na promjene Izbornog zakona bojeći se za svoje fotelje, ovaj prijedlog je došao, da budemo malo patetični, kao dar Božji. Jer dalje po starom ne ide.
Planira se referendum, ali prijedlozi su prekomplicirani
Kako javlja internetska platforma narod.hr dr. Markić planira referendum o promjeni Izbornog zakona i poziva sve zainteresirane da joj se pridruže. Prema ovom izvoru prijedlogom dr. Markić trebalo bi postignuti sljedeće ciljeve:
1.) mogućnost davanja tri preferencijska glasa bez cenzusa,
2.) smanjenje izbornog praga s pet na tri posto,
3.) biranje najmanje 20 zastupnika u svakoj izbornoj jedinici ovisno o broju birača,
4.) mogućnost glasovanja dopisnim i elektroničnim putem,
5.) ujednačavanje vrijednosti glasa birača u izbornim jedinicama,
6.) izborne jedinice ne smiju dijeliti županije RH i Grad Zagreb,
7.) prikupljanje minimalno 3000 potpisa za kandidacijsku listu i izvanparlamentarne političke stranke ili nezavisne liste koja želi kandidirati svoje predstavnike u Sabor, te
8.) zabrana zajedničkih kandidacijskih lista dviju ili više političkih stranaka.
Referendum s ovim prijedlozima izgleda mi prekompliciran. Ja sam preporučio njemački model koji ukratko izgleda ovako: svaki građanin s pravom glasa ima dva glasa, jednim bira svoga zastupnika u izbornoj jedinici, drugim bira svoju stranačku izbornu listu u svojoj pokrajini. Dakle, 50 posto zastupnika bira se neposredno preferencijalnim (prednosnim) glasovima, a drugih 50 posto preko stranačkih lista. Svi državljani, bez obzira gdje žive, imaju pravo na dopisno glasovanje, elektroničko još nije uvedeno jer mnogi građani nemaju pristupa internetu. Svaki njemački državljanin s pravom glasa dobiva pozivnicu da sudjeluje na izborima i u njoj zamolbu za dopisno glasovanje, ako ga želi koristiti.
Hrvatska bi trebala smanjiti broj zastupnika
U Hrvatskoj bi to moglo ovako izgledati. Ja sam predložio da se za prvi glas Hrvatska podijeli na 42 izborne jedinice, (RH ima 4,2 milijuna stanovnika) tako da u svakoj ima po prilici oko sto tisuća stanovnika, dok bi za stranačke liste postojala samo jedna izborna jedinica – Republika Hrvatska. Znači, preko preferencijalnih glasova u Sabor bi ušlo 42 zastupnika, a preko stranačkih lista još 42, ukupno 84, što je znatno manje nego što ih ima danas. Kolika ušteda!
Ukinule bi se sadašnje dvije izborne jedinice, za nacionalne manjine i za dijasporu. Svi građani mogu koristiti dopisno glasovanje bez obzira gdje žive. Hrvati sa stalnim boravkom u inozemstvu i imaju samo jedno, hrvatsko državljanstvo, mogu glasovati samo s jednim glasom, onim za stranačke liste, čime se naglašava da hrvatski državljani koji borave u Republici Hrvatskoj imaju veće biračko pravo, pa bi otpale dosadašnje zamjerke kako inozemni Hrvati, budući da ne žive u Hrvatskoj, ne bi trebali imati ista prava kao domicilni državljani naše Republike.
Notorne gluposti iz ljevičarskih medija
Dr. Markić gotovo pa nije podrobnije objavila svoj prijedlog o referendumu, a već su se javili zlonamjerni glasovi iz ekstremno ljevičarskih medija, primjerice u ‘Jutarnjem listu’ u kojemu je, kako tvrdi gospođa Markić, ‘Robert Bajruši… objavio tekst prepun laži koji bi mogao biti znak da su političke kaste zabrinute zbog mogućnosti demokratizacije izbornog sustava.’ Ovim se riječima nema što dodati, pogotovo što Bajruši tvrdi: ‘Novi udar radikala: spremaju potez koji će izazvati nove sukobe. Đapić i Markić žele referendum onemogućiti izbor Pupovca na manjinskim listama.’
Ovo je notorna glupost jednostavno radi dvije stvari. Ponajprije, dosadašnja zakonska odredba da predstavnici nacionalnih manjina, tri srpska i pet ostalih, te trojica iz tzv. dijaspore (a ona to nije nego je to Bosna i Hercegovina), ulaze u Hrvatski sabor bez obzira na broj glasova s kojima su izabrani izrazito je antidemokratska, jer time se diskriminira hrvatski narod u svojoj vlastitoj državi budući da njegovi saborski zastupnici moraju skupiti nekoliko stotina puta više glasova nego neki manjinski. To naveliko podsjeća na feudalno doba kad su na taj način u Sabor ulazili predstavnici Crkve i plemstva. U Europskoj Uniji samo Slovenija ima takav sustav, ali samo s dva zastupnika, jednim talijanskim i jednim mađarskim, a da se Hrvatska na nju ugledala, budući da ima dva puta više stanovnika, u našemu bi Saboru bilo samo četvorica predstavnika nacionalnih manjina, namjesto sadašnjih osam!
I kao drugo, u nekim EU zemljama manjine u državnim parlamentima uopće nisu zastupljene, (primjerice Grčka, Njemačka, Francuska itd.) odnosno, ako jesu, nemaju pravo glasa (Mađarska) ili jednostavno ravnopravno sudjeluju na izborima kao i matične nacije (Italija, Poljska itd.) pa ako njihovi zastupnici budu izabrani ulaze u parlament, ako im ne uspije onda nikome ništa.
Pupovca bi iz Sabora mogli izbaciti samo glasači
Još jedno valja zapamtiti: u neotuđiva prava nacionalnih manjina prema Lisabonskom ugovoru nije zabilježena njihova neophodna zastupljenost u nacionalnim parlamentima država članica Europske unije. A što se tiče fake news kako Đapić i Markić žele preko referenduma izbaciti Pupovca iz Sabora, moglo bi biti upravo obratno, ako bi za njega glasovala većina birača srpske nacionalne manjine koje je nešto više od 200.000, od čega glasača oko 150.000, a to bi bilo dovoljno za po prilici pet do šest narodnih zastupnika. No Milorad se Pupovac očito boji da ga njegovi Srbi ne će izabrati, da će postati politički marginalac bez veza s „majčicom Srbijom“.
‘Gubitnice’ bi bile ostale nacionalne manjine koje se dosad nisu osvrnule na prijedlog Markić-Đapić, no vjerojatno to će učiniti jer time neki njihovi zastupnici gube dobro plaćeno mjesto u Saboru i mogućnost ucjenjivanja većinskih stranaka, no to ne može proći u ozbiljnoj hrvatskoj i europskoj javnosti. Njihova neotuđiva prava nitko im ne može oduzeti.
Sad je na rodoljubnoj hrvatskoj većini da sa svojim potpisima omogući tandemu Markić-Đapić i ostalima da podnesu zahtjev Hrvatskom saboru za raspisivanje referenduma o novom Izbornom zakonu, što prije to bolje, jer izgleda da ova Vlada neće doživjeti kraj svoga mandata. Taj bi zakon mogao biti podlogom za nove izbore preko kojih bi Republika Hrvatska zakoračila krupnim koracima prema većoj demokraciji, kakvu zaslužuju svi njezini ljudi pa i pripadnici nacionalnih manjina, kao i njezina velika dijaspora.
Datum objave: 20.09.2017.
