Autor: Stjepan Starčević
Bez obzira koliko objektivno pisao o svom rodnom selu, uvijek sebi postavljam pitanje: kako to sve vide stranci? Da li se oni oduševljavaju onim stvarima kojima se mi divimo? Pošto imam dvojno državljanstvo (hrvatsko i njemačko, a ni bosanskohercegovačkog se nisam odrekao), pokušat ću očima stranca proći kroz selo. Pokušat ću iste događaje koje sam proživio, kao netko tko se tu rodio i odrastao, opisati kao potpuni stranac koji ni jezik ne razumije.
Zašto to sve? Naši ljudi svake godine dolaze na godišnji odmor i s njima često dolaze njihovi prijatelji ili članovi obitelji koji su potpuni stranci pa bi možda bilo lijepo znati što to oni ‘vide’ u našem selu. Vide li oni taj napredak koji mi primjećujemo?
Stranac u Donjem Rahiću
Ulazim u centar sela i vidim lijepo uređenu novu crkvu i iz toga zaključujem: u ovom selu živi većinsko kršćansko stanovništvo. Po spomeniku u blizini vidim da su u povijesti dosta stradali, što se vidi po spisku poginulih u ratovima koji su ih zadesili. Na spomeniku vidim vijenac sa svježim cvijećem i, naravno, zaključujem da se brinu o svojim stradalima i da s pijetetom održavaju spomenik (ne znajući da je to cvijeće položila delegacija nogometnog kluba iz Rajeva Sela).
Pored crkve primjećujem spomenik fra Iliji Starčeviću, osnivaču prve škole na hrvatskom jeziku u BiH i, naravno, donosim zaključak da ljudi ovdje drže do obrazovanja i kulture. Tad mi pogled pada na zgradu osnovne škole i ne mogu vjerovati. Dvorište škole je puno kravljeg izmeta, a krave neometano pasu poluosušenu travu. Počinjem polako sumnjati u svoje zaključke o selu s razvijenim osjećajem za kulturu.
Prolazim kroz selo i u oči mi upadaju putokazne table i natpisi naseljenih mjesta. Na svakoj tabli je jedan dio išaran crnim sprejem. Shvaćam da je netko prešarao natpis napisan ćirilicom i ne razumijem kako može netko šarati po pismu kojim se služi i dobar dio stanovnika sela. Da li to pokazuje nivo kulture u kojem se nalaze stanovnici sela?
Stjepan Starčević s obitelji
Ostajem na nogometnom turniru u želji da se malo opustim i sredim dojmove. Moji domaćini mi objašnjavaju: ‘Evo vidiš, na turniru sudjeluju dva hrvatska i dva srpska kluba, sudi im djevojka Bošnjakinja (muslimanka)’. Razmišljam: ‘Uh kako li će to ovdje završiti?’ Međutim, sve prolazi bez problema, bez i najmanjeg incidenta. Predrasude koje su se počele polako formirati polako padaju u vodu. Ljudi koji organiziraju takvo okupljanje, s tako izmiješanim stanovništvom i pri tome sve protekne bez incidenta, zaslužuju moje poštovanje. Samim time da cijeli turnir sudi žena shvaćam da je uloga žene u ovoj sredini na zavidnoj visini.
Poslije turnira sjedamo pod šator večerati. Na pokušaj da platim svoju večeru objašnjavaju mi da je sve besplatno, da ne trebam platiti. Zaključujem da je humanitarna svijest vrlo razvijena. Ljudi žele okupljanje, druženje i znaju se zabaviti.
Za susjednim stolom primjećujem čovjeka koji ustaje, staje mirno i diže desnicu na pozdrav. Možda ga je ponijela pjesma (ne razumijem jezik pa ne znam što se pjeva) ili se želi nama Nijemcima dodvoriti. Pa zar on ne zna da smo se mi Nijemci odrekli tog pozdrava odmah poslije Drugog svjetskog rata? Taj pozdrav je donio puno zla cijelom svijetu pa mi nije jasno da ga ovdje koriste. Gledam reakcije drugih i vidim da je vrlo mali broj ljudi uopće sve ovo primijetio. Možda i ne žele primijetiti, možda to samo tako ignoriraju. Neki se samo podsmjehuju, možda time pokazujući svoj prijezir prema čovjeku koji tako pozdravlja. Nitko mu se ne pridružuje i shvaćam da je to samo jedan od provokatora ili se radi o osobi koja ne poznaje ni povijest ni sadašnjost. Ili možda čovjek uzgaja kukuruz i sad, eto, objašnjava koliko visoko je narastao.
U meni se miješaju osjećaji. Ne znam kako da procijenim ove ljude. Tako su ljubazni, imaju povijest punu kulturnih događaja i ljudi, a opet tako kontroverznu sadašnjost.
Ne, ja njih ne razumijem.
Datum objave: 28.08.2017.
