Autor: Saša Vondra
Saša Vondra (36) na blogu udruge roditelja djece oboljele od malignih bolesti ‘Ljubav na djelu’, objavio je potresno, ali i inspirirajuće svjedočanstvo o svojoj borbi s rakom. Prenosimo ga u cijelosti.
‘Baš kada se rat u našoj domovini bližio kraju, nisam znao ni očekivao da me čeka borba sa nečime što je ravno ratnim strahotama. Ovo je moj osobni rat…
Navršio sam 15 godina, ali godinu i pol dana živio sa strahovitim bolovima koji su se protezali po cijeloj lijevoj strani leđa, temperatura, neprospavane noći, nisu ništa mogle ukazivati da se radi o nečime benignom. Brojni pregledi, snimanja nisu pokazali o čemu se točno radi. Sve dok nisam završio na pregledu u Zagrebu (Klaićeva bolnica).
Bilo je to par dana prije Božića 1993 godine. Dan koji se ne zaboravlja, dan koji mi je urezan u sjećanje do kraja života.
Nakon obrade, ubrzo smo pozvani na razgovor (mama i ja), nije bilo nekog okolišanja sa doktorove strane, nego direktno jasno i glasno. Ovdje se radi o nekoj vrsti tumora.
Kao dijete nisam ni shvaćao težinu situacije u kojoj sam se našao, ali gledajući mamu kako se ruši pokraj mene, kroz glavu mi prolazilo samo jedno, a to da je baka od moga prijatelja umrla od tumora, ali sve onako kroz glavu mi prolazilo ipak je ona bila starija osoba, pa djeca ne mogu imati tumor…
A onda, opet, kroz misli mi prođu scene iz filmova gdje su djeca umirala od raka.
Šok je bio,ali onaj pravi šok je tek dolazio. Čekajući u čekaonici ispred onkološkog odjela, djeca su prolazila bez kose, obrva, trepavica, blijedog, ispijenog lica, bez nogu, bez ruku…
Uskoro se pokazalo da su mi to prijatelji koji će me jedini razumjeti jer dijelimo istu sudbinu…
Soba je bila sa šest kreveta, pet kreveta u nizu, a jedan je bio prazan za mene, u sredini. Nikada nisam ležao u bolnici, a ovo za mene nije bila soba kakve sam viđao u posjetama, ova je bila za mene soba smrti, paravani, aparati i sve ostale stvari…
Nisam odmah znao što me čeka i koliko ću boraviti,ali su rezultati pokazali najgore; maligni tumor kosti, na rebrima (Ewing sarcom). Svaki dan je bilo sve teže, prolazio sam brojne operacije, brojne mukotrpne kemoterapije i zračenja. Uz pauze između kemoterapija sam se oporavljao kod kuće i tako neprekidno preko godinu dana, gdje bih konačno došao u remisiju.
No nisam dugo uživao u tom miru jer se dogodio recidiv, metastaze na ostale organe… To me doslovce shrvalo jer sam gledao brojne prijatelje u prvoj godini koji su otišli upravo radi recidiva.
Nova borba, sve iz početka, ali iskusniji i pametniji,sve je išlo po protokolu, ni jedan dan nisam kasnio sa terapijama, ni jednom nisam dozvolio da mi padne krvna slika, unatoč odstranjenju dva i pol rebra, četvrtine plućnog krila i dio kosti sa potkoljenice. Trudio sam se i dokazivao da nisam drugačiji od druge djece, igrao sam nogomet, vozio bicikli, puno šetao prirodom…
Tražio sam odgovore od Boga na moja brojna pitanja i sve sam sa vremenom shvatio, nije bilo interneta, knjiga, tek po neki članak u novinama koji sam gutao i plakao u suzama. ‘Pronađen lijek za rak’ nisam dočekao.
Vidno iscrpljen fizički i psihički jer je moja borba sa rakom trajala skoro četiri godine, kao punoljetna osoba prekidam liječenje, tragova osnovne bolesti nije više bilo, ali rizik prekida je velik. Odlučio sam se na to jer su mi neki organi bili doslovce razoreni od jakih citostatika, a srce oslabljeno.
Danas dok vam ovo pišem nemam više 15 godina, nego 36. 21 godina od moje dijagnoze…
Što sam sve proživio, što radio, kako promatrao na situaciju u kojoj sam se našao i kako se nosio sa svim posljedicama sa vremenom ću pisati i objasniti, od vjere u Njega i sebe, prehrane, psihološke rehabilitacije, meditacije i svega ostaloga…
Jer pobijediti rak je kao složiti mozaik od stotine kamenčića gdje svaki mora doći na svoje mjesto…
Jesam li ja pobijedio?
Još se vodim u remisiji, jer je bolest opaka i opasna…
Zašto sve ovo radim, zašto se vraćam i proživljavam ponovo nešto što želim odavno zaboraviti!?
Zato što je nemoguće zaboraviti, na žalost, neke slike i stvari su mi urezane do kraja života. Strah?
Uvijek će ga biti, samo se osoba nauči živjeti s time…
Prije nekoliko godina sam prvi put nakon dugi niz godina došao u posjet oboljelim mališanima u Klaićevu, jezovito je bilo što sam zatekao, iste sobe, djeca u istim uvjetima u kojima smo se mi liječili prije 20 godina, mi smo mislili da to tako mora biti, ratno vrijeme, ali ovo je nešto drugo, nešto toliko bolno, teško i osuđujuće…
Povezujem se sa brojnim udrugama, kako one za djecu tako i za one odrasle, obilazim i druge bolnice, odjele… Istražujem, sakupljam informacije, povezujem se sa brojnim roditeljima gdje sam im kao moralna podrška da je rak samo bolest, teška, ozbiljna, ali ne mora biti smrtonosna, kako svi misle.
Danas imamo i Internet, koliko je dobar, toliko i nije jer svega ima, dobrih i loših stvari…
Uvijek kažem, ne gledajte sudbinu drugih, pa iako se radi o istoj dijagnozi, svaki organizam je zaseban.
Ovo je bilo moje predstavljanje, kako je nemoguće sve napisati u jedan tekst, putem ovog bloga ću pisati dio po dio, korak po korak…
Nisam doktor, nisam travar, nisam bioenergetičar, nisam psiholog… Ali sam onaj koji je prošao pakao sa ovom bolešću na sebi, proučavajući dugi niz godina sve moguće metode, a nisam ni jedini, u kontaktu sam sa svojim brojnim prijateljima iz našega vremena liječenja koji će iznijeti i svoja iskustv
Srdačan pozdrav
Saša Vondra’
Datum objave: 13.10.2014.
