Autor: Z.S./Facebook
U avanturu života uputio se Igor kada je krenuo na put iz Zagreba u Novi Zeland i svoje doživljaje opisao na Facebooku. Nakon što je u prvom dijelu opisao kako je stigao u München, u drugom dijelu opisuje svoje doživljaje iz Bangkoka.
>>> 1. dio: ‘Na aerodromu u Münchenu lupaju cajke kao na Balkanu’
‘Mrzim slijetanja. Kao i u Münchenu, tako sam i u Bangkoku izašao sa mučninom, drhtavim rukama i pogledom punim obećanja. Kako to već biva,dobiješ tri karte, po jednu za svaki let. Znam da zvuči blesavo, ali svakih nekoliko minuta provjeravaš imaš li sve karte.
Da ne bi bilo zafrkancije, već sam prije slijetanja prebacio sat na bangkočko (koji izraz…) vrijeme, da ne bih kao Tom Hanks zaglavio na ničijoj zemlji. Ljubazno sam upitao gospođicu na informacijama koji je moj Gate za Auckland. Veli ona – Gate 5C. Uto doletava neki Tajlanđanin i odvuče me sa reklamom u ruci do prvog restorana. Kao, imam 5 i pol sati čekanja pa nek se osvježim u restoranu. Ok,i tako su mi se usta osušila zbog Boeinga 747.
Fino se zicnem u stolac, dolazi zgodna kosooka i naručim ono što znaju valjda sve konobarice na svijetu, Heineken i to po mogućnosti veliki. Natoči ona meni kriglu,otpijem dva-tri gutljaja pomislim: ‘Pa ja sam na Tajlandu’, kad eto ti nje i nadotače mi… Zgodna gesta. Koja mi je digla živac jer mrzim kad mi netko dira pivu. Odlučim platiti i puf: 12 američkih baksi za jedan Heineken. Platim ja to a u sebi si mislim: ‘Ma 12 puta ti…’ Dobro,nema veze.
Smucanje po aerodromu je noćna mora jer je sve puno Duty free shopova po vrlo povoljnim cijenama. 300 kuna 12 kuglica onog Ferrero Rocher. Europljani nisu baš omiljene face ako putuju sami. Neki Arapin me okinuo ramenom i nacerio se, a ja sam si samo mislio: ‘Pusti, pusti’. A najradije bi mu prst gurnuo u sinuse. Nema veze, našao sam nekakav kiosk sa pivama po dolar i pol pa sam se s knjigom i par piva zabio u samicu za pušače i tamo proveo par sati do leta.
Tajlanđani su uglavnom svi neki mali i kržljavi i uglavnom gledaju u pod iz ne znam kojeg razloga. Gledao sam i ja ali ništa nisam našao. 18.45 moj let za Auckland. Napokon. Još jednom 11 sati leta, ali odlučio sam čvrsto preživjeti i to. Negdje na pola puta, negdje iznad Australije, mi je palo na pamet da avioni ponekad i padaju, ponekad se napune islamskim teroristima pa se zabiju u zgradu. Panika. Panika! Probaj spavati,probaj spavati…
Turbulencija… Želudac opet mijenja mjesto sa žuči, a ja opet derem po vodki. Kosooka stjuardesa me ljubazno moli da promijenim sjedalo jer, naravno, jedino moj LCD monitor u avionu krepao pa od filmova mogu pogledati samo onaj u mojoj glavi sa otmicom aviona i teroristima. Ljubazno sam odbio i samo pitao da li se piće plaća u avionu…Ne? Pa kaj nisi odmah rekla… 11 najduljih sati u mom životu. Sve sam teme ispresijecao, 36 puta se zapitao što mi je ovo trebalo u životu, a onda je komandant aviona zavrištao prvo na nekom azijskom jeziku, a onda na vrlo lošem engleskom: ‘Vežite se jer slijećemo u Auckland! (nastavak slijedi)’
Datum objave: 08.10.2014.
