Autor: Ina Vukić, Sydney

Uzimajući u obzir prevladavajuće raspoloženje, problemi koji su oko mene kružili u Hrvatskoj kroz zadnja tri tjedna tijekom moje posjete ukazuju na alarmantnu i zabrinjavajuću situaciju iz koje se zaključuje da se Hrvatska vrti u jednom destruktivnom krugu čiju je putanju neophodno zaustaviti čim prije, te povratiti Hrvatsku na ona načela i smjerove koje je sebi Hrvatska zacrtala na svom putu u neovisnost prije 27 godina.

Ljudi su u Hrvatskoj danas zamoreni od velike demokracije, koje u suštini nema, kakva je na Zapadu, a korijeni ovog očajanja su u lošoj privatizaciji čije je provođenje obilježeno neobrazovanim i novca gladnim političkim elitama – od ureda na Pantovčaku, preko Markova trga, do Sabora te do lokalnih razina. U Hrvatskoj postoje velike mogućnosti, ali narod je zaplašen zbog osobne egzistencije ispred još uvijek umreženog komunističkog mentaliteta koji, čini se, očekuje da kao i u socijalizmu drugi riješe njihove probleme, od osobnog života, do radnih mjesta.

Građani sve više pate u apatiji ili depresiji misleći da ništa ne mogu promijeniti, a upravo je to opasno za ovu mladu demokraciju. Postoje pojedinci koji imaju volju i trude se, ali ih brzo onemogući ili pregazi umrežena mašinerija sa rođačkim, stranačkim i partikularnim osobnim interesima.

I kad se pojavi određena nada ili, kao prije dvije godine, promjena na Pantovčaku ili nedavno u Vladi, brzo se shvati da i njih iste destruktivne strukture onemoguće, zaustave u ciljevima koje su obećavali narodu tijekom izbornih kampanja. Političko-ekonomsko ozračje je puno velikih riječi posuđenih iz zapadnih demokracija, ali bez odgovarajućih rezultata. I tako se vrtimo u krugu, a osjetnog napretka nema.

Ni dugo iščekivan ulazak u EU nije pokrenuo Hrvatsku jer se narodu plasirao kao Trumanova jaja pa se pokazalo da smo nespremni za ravnopravne partnere i u toj organizaciji.

Što je činiti? 
Više puta sam (kao i drugi) ponavljala da nisu dovoljne samo investicije odnosno kapital, nego i demografska obnova s kojom neminovno dolazi i duhovna, odnosno svježe ideje i više onih koji su naučili kako se vodi država i narod čini zadovoljnijim. Jer i nakon 27 godina hrvatsko iseljeništvo nema ulogu u Hrvatskoj poput sličnih struktura naroda, kao što to biva npr. u Izraelu, Irskoj, te u relativno novijim naporima Indije, itd. Iseljeništvo nije samo demografska obnova Hrvatske, nego su važnije od samog kapitala ideje i ‘knowhow’, a usuđujem se reći da je najvrednije to što oni nemaju straha – tj., samostalni su i nemaju straha od onih koji zaustavljaju procese u Hrvatskoj kako bi sačuvali svoje pozicije u toj zemlji.

Uz potrebu lustracije koja dobrano kasni, u Hrvatskoj je potrebno stvoriti klimu za prestanak autocenzure, jer ljudi se boje iskazati svoje ideje i htijenja, a takvi građani su pogodni manipulacijama i nisu aktivni članovi u stvaranju bolje Hrvatske, koju smo željeli krenuvši u borbu za neovisnost.

Kroz razgovore s mnogim ljudima raznih intelektualnih, poslovnih i političkih skupina shvatila sam da je situacija ozbiljnija nego ju vide u Bruxellesu i drugim centrima moći, jer oni ništa neće pomoći ako sami ne pokrenemo promjene.

Primjećujem zapostavljanje rada s mladima kojima uzor postaju tribuni kao što je Ivan Pernar, a to je kratkog daha ili neprimjereno potencijalu koji se očekuje od mladih ljudi u razvijenim demokracijama. Političke elite upravo zbog svojih interesa ne dopuštaju smjenu generacija niti pripremaju mlade i razne druge ljude da preuzmu pozicije u društvu pa imamo 20 godina iste gradonačelnike, sabornike, župane, direktore javnih poduzeća… što dodatno destimulira pa nam obrazovani i mladi odlaze iz zemlje. Opasnijim držim to što osjećaju da nisu potrebni i ne mogu mijenjati stvari nego to što nemaju radna mjesta.

Da se trese država zbog jednog privatnog poduzeća poput Agrokora, koji ucjenjuje Vladu radnim mjestima, a sam je bez traženja pomoći doveo do opasnosti ta radna mjesta i opstanak tvrke, rastući na državnim jamstvima i poticajima i ne dopuštajući da mu se itko miješa u vođenje tvrtke, a kad je došao pred zid vuče državu za nos – gotovo je nezamislivo u zapadnim demokracijama.

Alarmantna upozorenja o umirućoj naciji ne shvaćaju se ozbiljno, a nema adekvatne useljeničke politike niti dugoročne vizije, nego svaka nova Vlada ide svojim putem gurajući zemlju sve dublje u krizu i beznadnost.

Svijetla točka moje posjete Hrvatskoj je rasprostranjena spoznaja što bi trebalo napraviti i stoga držim i mislim da iseljeništvo upravo kao i devedesetih godina može biti zamašnjak promjena, ako se okupimo kao i ranije i tako snažni nađemo ulaz u ovu za dijasporu i njene zamisli i duh gotovo zatvorenu Hrvatsku. Da je tako dokazuje i činjenica da su u Saboru samo tri zastupnika za dijasporu (od kojih se uporna odlučnost glede promjene statusa i uloge dijaspore čuje samo od jednog, nezavisnog zastupnika umirovljenog generala Željka Glasnovića) što je nedovoljno da bi se čuo naš glas. Uvjerena sam da bi oni koji zastupaju dijasporu trebali biti izvanstranački, kako ne bi prijetila opasnost utjecaja stranačkih i interesnih skupina.

Živi bili i ustrajali.

Datum objave: 28.03.2017.