Autor: Gojko Borić

Ono što nije učinio HRT učinili su njemački novinari Philipp Grüll i Frank Hohmann (Radio Deutsche Welle i Bavarski radio , napravivši dokumentaciju duljine 45 minuta pod naslovom ‘Ubojstvo u Titovo ime – tajne kilerske skupine u Njemačkoj’ koju je emitirao Prvi program njemačke televizije 20 minuta poslije ponoći 1. listopada, ali koja će biti prikazana na Bavarskoj televiziji 15. listopada u 21 sat i preko Deutsche Wellea 16. listopada već prema svjetskim regijama u kojima se gledaju emisije te inozemne RTV postaje.

Po mišljenju autora, likvidacija oko 30 hrvatskih emigranata od strane jugoslavenske tajne službe UDB-e spada u ‘zasigurno najdužu nerazjašnjenu seriju ubojstava u poslijeratnoj Njemačkoj’. Unatoč užasnoj dimenziji ovih zločina, vele oni, njemačka javnost o njima gotovo ništa nije znala. No i ovaj TV dokumentarac uglavnom se bavi samo dvojicom ubijenih: Đurom Zagajskim i Stjepanom Đurekovićem, te Lukom Kraljevićem koji je preživio ali bez očinjeg vida, dok o mnogo spektakularnijim ubojstvima kao što je bila likvidacija obitelji Ševo, oca, majke i djevojčice od sedam godina u Italiji nije ništa rečeno.

Još nije napravljena cjelovita TV dokumentacija o ubojstvima jugoslavenske UDB-e u inozemstvu za koje netko mora odgovarati. To će se pružiti njemačkoj, hrvatskoj i svjetskoj javnosti kad bivši udbaši Josip Perković i Zdravko Mustač budu 17. listopada izvedeni pred lice pravde, ali u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj, čiji se vrhovništvo, po riječi autora ove TV emisije, naveliko odupiralo njihovu izručenju Njemačkoj, promjenivši tri dana prije ulaska Hrvatske u EU Zakon o pravnoj suradnji s inozemstvom kako bi zaštitilo organizatore ubojstava hrvatskih emigranata, čime je bila ‘pokvarena’ svečanost učlanjenja Hrvatske u Uniju, no za predsjednika Ivu Josipovića i vladu u Zagrebu očito su važniji neki drugi prioriteti. Njemačko pravosuđe radi na istraživanju još 13 udbaških ubojstava hrvatskih emigranata pa će vladajući u Zagrebu godinama biti suočeni sa zločinima svojih predhodnika kojima se dive i čijim imenima kite hrvatske trgove i ulice.

Za sudbinu svoga oca Đure Zagajskog posebno se zainteresirao njegov sin Robert koji je ostao siroče u 17 godini i kojemu je dan veliki prostor u ovoj emisiji. Njemački autori zaključuju: udbaška ubojstva hrvatskih emigranata bio je jugoslavenski državni teror na njemačkom teritoriju za koji su znali njemački političari, ali su se radi obzira prema Beogradu suzdržavali od prosvjeda. Bivši ministar unutarnji poslova Gerhart Baum (liberal) i negdašnji državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Klaus von Dohnanyi (socijaldemokrat) govorili su u ovom TV prilogu kako je Bonnu sedamdesetih godina bilo jasno da je jugoslavenska tajna služba počinila brojne zločine u Njemačkoj, ali da ta nedjela nisu bila javno tematizirana kako u hladnom ratu ne bi naljutili strategijski važnu Jugoslaviju. Drukčije rečeno: navodni vanjskopolitički interesi Njemačke bili su važniji od pravosuđa, što mnogo govori o demokratskoj kakvoći posthitlerovske Njemačke.

Za Hrvate je bilo važno da je u emisiji nastupio bivši emigrantski javni djelatnik iz Stuttgarta Petar Hinić koji je otvoreno govorio o zločinačkom karakteru jugoslavenske države, ali je spomenuo da je u emigraciji postojala i mala skupina koja je zagovarala nasilje. Njemački gledatelji mogli su vidjeti dokument što ga je potpisao Tito, u kojemu piše da UDB-a ima pravo likvidirati neprijatelje SFRJ i u inozemstvu, bez obzira što time Beograd krši suverenitet nekih zemalja. Začuđuju riječi bivšeg ministra Bauma kako je Tito za vrijeme Drugog svjetskoga rata bio ‚traumatiziran’ pa se odlučio na prije napisano, pri čemu nije razlikovao između fašista i demokrata.

U emisiji je uklopljena mala scena o nastupu Pavelića i njegove svite u Hrvatskom državnom saboru, premda to nije imali nikakve veze s ubojstvima poslijeratnih emigranata koji u velikoj većini nisu bili ustaše. Zagajski je bio jedan od osnivača ‘Hrvatskog revolucionarnog bratstva, HRB’, organizacije s revolucionarnim vokabularom, ali bez konkretnih akcija te vrste. Navodno je HRB planirao terorističke akcije na hrvatskom Jadranu kako bi odvratio njemačke turiste da posjećuju Jugoslaviju, no to se nije događalo, baš obratno stalno se povećao njihov broj.
Robert Zagajski uporno je tražio ubojicu svoga oca, ali ga nije našao, no saznao je da je očev najbolji prijatelj s boravištem u njemačkom Führtu špijunirao u korist UDB-e, ali i njemačkih vlasti. U razgovoru s Robertom taj čovjek bez savjesti tvrdi kako ‘nije ubijen nitko nedužan’. U tome je bio posebno provokativan bivši srbijanski dužnosnik UDB-e specijaliziran za borbu protiv emigracije, Božidar Spasić, koji je u dugom monologu opravdavao zločine jer da se radilo o ‘teroristima’, ali i naveliko lagao kad je njemačka predbacivanja da su nađeni pištolji korišteni od UDB-e, odgovorio kako su bili ‘izgubljeni prigodom nemira na Kosovu.’ Srbijanci kao da ne mogu bez Kosova kad je riječ i o hrvatskim emigrantima.

Spasićev nastup radi njegova hvalisanja i laganja bio je posebno oduran. Užasna je i činjenica da njemačko pravosuđe uzalud traži još jednog osumnjičenika za ubojstvo emigranata, nekog Ivana Lasića, kojega su njemački novinari pronašli u Bosni živa i zdrava, ali mu se radi straha nisu smjeli približiti. Toliko o funkcioniranju Bosne i Hercegovine kao pravne države.

Ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj imala su i svoju političku stranu jer je njemačka vlada pod vodstvom socijaldemokrata Willyja Brandta htjela Jugoslaviju više povezati sa Zapadom. Navodno su Brandt i Tito bili povezani ‘muškim prijateljstvom’, ma što to značilo. Prigodom posjeta Njemačkoj Tito je dobio najveće njemačko odličje određeno za strane državnike. Pokušaj Hrvatskog svjetskog kongresa u Berlinu da Savezna njemačka vlada Titu posthumno oduzme to odličje dosad nije urodio uspjehom, premda je najutjecajniji njemački dnevnik ‘Bild Zeitung’ Broza uvrstio u deset najvećih zločinaca 20. stoljeća. Ministar Baum to politiku bonnske vlade ovako opravdava: ‘Jugoslaviju smo mogli kritizirati kao autoritarnu državu kao što smo kritizirali DDR, Poljsku ili sovjetske republike. Ali bili smo suzdržani. Na Jugoslaviju se pazilo, zato što nam je Jugoslavija trebala.’

Državni tajnik von Dohnanyi govori u svezi ubojstava hrvatskih egzilanata kako je glavni cilj vlade u Bonnu bio ‘poticati popuštanje napetosti sa Sovjetskim Savezom’, kao da to ima bilo kakve veze s jugoslavenskim likvidacijama na njemačkom teritoriju, pri čemu se nameće sumnja da su ta ubojstva bila i u interesu Moskve. Von Dohnanyi nadmašuje sam sebe u cinizmu kad veli: ‘Ljudi imaju pravo na svoju bol. Ali u politici postoje stvari onakve kakve jesu.’ Toliko o shvaćanju ljudskih prava njemačkih socijaldemokrata kad se radi o političkim emigrantima koje bi država egzila trebala čuvati, a ne prepuštati komunističkim kilerima.

Njemačka TV dokumentacija o nekim jugoslavenskim ubojstvima na teritoriju suverene Njemačke ima svrhu da senzibilizira njemačku javnost za predstojeći proces optuženim bivšim udbašima Perkoviću i Mustaču u Münchenu, koji bi mogao trajati do sredine iduće godine.

Po riječima autora ove dokumentacije ‘Nijemci jako malo znaju o zločinima Udbe’, što i ne začuđuje jer nisu bili baš previše upućeni i u zločine ‘svoje’ tajne organizacije ‘Nacionalsocijalističko podzemlje’ koja je usmrtila deset Turaka i jednu njemačku policajku, a organi sigurnosti su dugo vjerovali da se tu radi o međusobnim obračunima turskih mafijaša.
Slične laži širila je i jugoslavenska propaganda nakon udbaških likvidacija hrvatskih emigranata u inozemstvu. Nijemci su se naveliko ispričali Turcima pa bi bio red da to isto učine i Hrvatima nakon procesa Perkoviću i Mustaču.

Autor dokumentacije Frank Hoffmann rekao je u interviewu ‘Deutsche Welleu’ govoreći o mogućim posljedicama procesa Perkoviću i Mustaču za sudsko gonjenje bivših udbaša u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: ‘To nije naša zadaća kao novinara, mi ne određujemo nekome kako da djeluje. Nama je puno važnije pokretanje moralne debate o tim vremenima. Svakim dosadašnjim pokušajem vođenja takve debate dominirao je nacionalistički diskurs s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina.

Te diskusije nije bilo na području bivše Jugoslavije, za razliku od drugih zemalja poput Poljske, Slovačke i Češke, gdje smo vidjeli sasvim otvorenu debatu o tome što su ti komunistički aparati tajnih službi doista napravili… I ona ne će biti moguća bez otvaranja starih dosijea u istoj mjeri u kojoj se to dogodilo npr. u Njemačkoj ili Poljskoj. I to ne s ciljem vođenja ideoloških debata već s ciljem povijesnog rasvjetljavanja onoga što se dogodilo.’ (DW. 30.09.)

Ovdje je pala važna natuknica: rasvjetljavanje koje se naziva i lustracijom. Dok u Hrvatskoj ne bude izvršena temeljita lustracija, znači osvjetljavanje njezine komunističke prošlosti s ideološkim i političkim zločinima, naša Republika ne će biti demokratska zemlja u punom značenju te riječi. U Njemačkoj postoji posebna institucija nazvana ‘Ured saveznog povjerenika za spise sigurnosne službe bivše Njemačke Demokratske Republike’ kojom upravlja negdašnji stanovnik DDR-a Roland Jahn koji u interviewu Radiju ‘Deutsche Welle’ kaže kako nije dovoljno tragati samo za bivšim agentima Službe državne sigurnosti Stasija, nego isto tako valja potaknuti sve one koji su bili u službi totalitalne države da se pokaju i kažu zašto su činili ono što su činili. (DW, 11.04.)

To u Hrvatskoj ni izdaleka nije ni pokušano, a kamo li učinjeno, jer simpatizeri bivšeg jugokomuinističkoga režima i njihovi potomci još uvijek dirigiraju hrvatskom politikom, premda se većina Hrvata u domovini i dijaspori nalazi na drugoj strani.

http://www.daserste.de/information/reportage-dokumentation/dokus/videos/mord-in-titos-namen-geheime-killerkommandos-in-deutschland-100.html

Datum objave: 02.10.2014.