Autor: Vilim Karlović/Vilimbook.com
Članak je u cijelosti prenesen s bloga Vilima Karlovića, hrvatskog dragovoljca koji je preživio strahote Ovčare, Veleprometa i Srijemske Mitrovice.
Prethodno objavljeni članci, obrnuto kronološkim redoslijedom:
IZGUBIO SAM SVAKU NADU Po mene je došao četnik Belgija: ‘Ajde ujko, idemo da se zabavljamo’
PREŽIVIO SAM OVČARU Ali prvi put sam gorko zaplakao na Veleprometu kad su sotonom obuzeti mučitelji odveli malenog heroja
Kako bih proslavio Boga svoga – Jahvu i jedinoga pravoga Spasitelja i Sina Božjega – Isusa Krista, nastavljam objavljivati u koliko velikoj agoniji i beznađu sam bio prije nego li ću biti na nevjerojatan i neočekivani način spašen. I danas, kada se sjetim tih trenutaka, pomislim da je to bio neki ružan san i da to nije mogla biti stvarnost. Zaista, tako nešto ne bih nikome i nikada poželio, niti najgorim neprijateljima, čak niti onima koji su mi to svo zlo radili u toj kući strave. Kada danas stanem uza nju obuzme me osjećaj koji me živo i detaljno može vratiti u tu večer moje muke.
Ulomak iz knjige ‘Preživio sam Vukovar i Ovčaru’
Spustio se već mrak.
Ostajem s ovom trojicom na ulici ispred širom otvorenih velikih vrata (‘kapije’) za ulaz vozila u dvorište. Kuća je prizemnica u obliku obrnutog slova ‘L’, smještena na desnoj strani dvorišta, a oko nje su susjedne kuće. Iz kuće dopire galama i vide se upaljena svjetla. Belgija mi više ne prilazi nego hoda ispred mene i govori mi da uđem u dvorište, a ova dvojica ostaju iza mene i drže me na nišanu. Ništa od ovoga mi ne sluti na dobro, no nešto mi ne dopušta da izigravam heroja i krenem na nekoga od njih. Svjestan sam da bi svi moji pokušaji propali. Nemam logičnog objašnjenja zašto nešto ne pokušam pa makar i poginuo. Vjerojatno zato što čovjek, kad osjeti da je smrtni čas blizu, želi još pokoju dodatnu minutu života.
Polako se svi krećemo dvorištem dugačkim desetak metara, koliko ima od ograde do verande i ulaza u kuću. Na ulazu se pojavljuje još nekoliko ljudi naguranih jedan do drugoga i viču:
– Evo Belgije i Čede, vode ustašu! – kao da to prenose nekome u kuću iz koje se još čuje galama. Na to nastaje još veća gužva na vratima. Belgija dolazi pred ulaz i tu me čeka. Hodam bos po dvorištu nimalo ne obraćajući pažnju na to da sam bez cipela i čarapa na kiši i hladnoći. Dolazim do njega, a on me ponovo grli i tako prolazimo pokraj svih natiskanih na ulazu. Svi su oni također četnici, odjeveni su u razne inačice uniformi, a svi imaju na glavama šubare s kokardama. Neobrijani su i neuredni.
Ušao sam u pravo četničko leglo!
Prolazimo kroz dugački centralni hodnik pun četnika koji vodi i u ostale dijelove ove prizemne kuće, a iz njega se ulazi lijevo u prostoriju također punu ljudi. Dok hodamo, izazivamo opće oduševljenje među četnicima, a erupcija nastaje u trenutku kada me Belgija dovodi do te prostorije.
– Evo mladog ustaše! Evo vam ga! – gura me s vrata prema toj prostoriji u kojoj je petnaestak četnika, a iza mene ih je ostalo barem još desetak.
– Sprem’te se, sprem’te se, četnici…! – nastavlja Belgija pjesmu a svi mu se oduševljeno pridružuju i pjevaju s njim.
Oko mene je više od dvadeset razularenih četnika sretnih što u rukama imaju mladog Hrvata iz Zagreba kojeg oni nazivaju ustašom. Svakom normalnom je jasno da nikakve veze ne mogu imati s ustašama, jedino što nas može povezivati je hrvatsko porijeklo.
Soba u koju ulazim je zadimljena, na sredini se nalazi veliki stol na kojemu su upaljene svijeće uz boce alkohola i tanjure s ostacima hrane. Stol je jako neuredan, a postavljen je za slavlje i vjerojatno su cijeli dan slavili pobjedu u bitki za Vukovar. Uz slabašnu svjetlost svijeća sve izgleda zastrašujuće.
Nakon što me gurnuo u sobu, Belgija me ponovo pljuska i pljuje mi u lice govoreći:
– Šta je, pičko!? Mamicu ti jebem!! Sad ćeš videti šta četnici znaju! – totalno izbezumljeno govori pa nastavlja u istom tonu:
– Jesam te zajeb’o, pičko ustaška! – pa mi opet pljuje u lice i ‘šamara’ me, uz odobravanje i smijeh ostalih.
Nekoliko puta mi ponavlja kako me ‘zajeb’o’ uz neizostavno ‘šamaranje’ i pljuvanje. Četnici sjede za tim stolom, nekolicina ih sjedi na stolcima uza zid, odmaknuti od stola, a neki stoje u sobi i hodniku. Glavnu riječ vodi Belgija uz odobravanja većine. Od mene se ne odvaja ni Čedo koji i dalje drži uperenu pumpericu u mene, te me njome dotiče malo u leđa, malo u glavu.
Ne razumijem zašto mi Belgija uporno ponavlja da me ‘zajebo’?
Zar zaista misli da sam mu povjerovao kako me vodi na ispitivanje kod majora!?
Vjerojatno ga zbunjuje moja smirenost pa misli kako ja uopće ne razmišljam o smrti.
Dok tako stojim metar od vrata, pod utjecajem adrenalina ne osjećam strah nego se ne mogu načuditi kako me svi ovi ljudi toliko mrze i žele ubiti.
Svi se redaju u pljuvanju i pljuskanju tako da mi se niz cijelo lice slijeva njihova pljuvačka. Belgija me vodi oko stola i posjeda na sredinu, nasuprot vratima. Sjeda meni slijeva, a zdesna -stari četnik koji ima zacijelo više od sedamdeset godina, mršav i koščat, sijede kose i brade sa šubarom svijetle boje na kojoj je kokarda. Njegovo staračko lice još više poružnjuje izraz mržnje koja mu isijava iz mutnih očiju. Nasuprot meni sjedi nekolicina četnika, a među njima i jedina žena u sobi, odebljeg lica, sa šajkačom i kokardom na glavi. Iza mene stoji Čedo koji mi cijev puške drži prislonjenu na glavu.
Počinje ispitivanje. Postavljaju mi najrazličitija pitanja, a glavni u tome je opet Belgija.
– Ruke na naslon stavi! Ne dao ti Bog da ih makneš! – govori mi, a onda se obraća njima:
– E, znate odakle nam je ujka? – odmah i odgovara:
– Ujka nam je purger!
– Pa šta radi purger u Vukovaru, kaži ti nama lepo! – ponovo se meni obraća.
Očekuje moj odgovor, a ja šutim. Ne znam što bih mu odgovorio jer ne bi imalo nikakvu važnost što god rekao, sve je ovo dio rituala prije nego što me odluče ubiti. Moja šutnja još više izaziva Belgiju koji me opet pljuska i ponavlja pitanje te još dodaje:
– Je li, bre, ‘oćeš ti da pričaš s nama!? Ili ću da ti sečem jezik! Vidim da ti ionako ne treba!
Nakon toga znam da moram nešto reći jer mu apsolutno vjerujem da bih mogao ostati bez jezika. No, što god da kažem ili učinim, mogao bih proći jednako. Belgija nastavlja:
– Jesi se borio, purgeru?
Opet pitanje na koje me bilo koji odgovor može skupo koštati! Moram početi pričati bilo što jer nemam neki izbor, ali ignoriram pitanje pa počnem govoriti:
– Ja znam de ćete vi mene ubiti…i da me mrzite…i ja vam to ne zamjeram, tako mora biti, ali vas molim samo jedno.
Bez obzira na prekide, uspio sam izgovoriti cijelu rečenicu i malo sam i njih iznenadio. Belgija i dalje inzistira:
– Gde si se borio? U meni se nešto prelama i odgovaram mu iskreno:
– Po cijelom Vukovaru, najviše na Prvomajskoj!
– Pa tako reci! Šta se bojiš? – Belgija se diže, prima me za glavu i nabija o stol.
Udaram nosom koji odmah prokrvari, a iz usnice mi također curi krv jer je rasječena od zadnje Belgijine pljuske. U tom trenutku ruke nagonski stavljam na nos, što izazove novi bijes:
– Ruke iza, pičko purgerska! Nemoj da ih mičeš, ruke iza! – dere se i opet me pljuska.
Njegovi postupci kod svih izazivaju navalu oduševljenja. Osjećam cijev puške i dalje na glavi, a uz Čedu stoje još dvojica mlađih četnika. Jedan od njih viče Belgiji:
– ‘Ajde, Belgija, da vidimo kako je purger građen! ‘Ajde!
– Skidaj se ujko! – viče mi Belgija.
On i taj mlađi četnik divljački mi skidaju vestu ispod koje imam crnu majicu kratkih rukava. To je dovoljan razlog da me proglase ‘crnokošuljašem’. Za njih je to pojam posebno ekstremnog, opasnog i krvoločnog Hrvata koji uživa samo u ubijanju Srba. Uvjeren sam da i mnogi od njih imaju neku crnu majicu i da sigurno nisu ‘crnokošuljaši’.
Brzo sam svučen, a moja crna majica se nalazi u rukama mladog četnika koji njome trijumfalno maše.
Sjedim totalno poniženo, raskrvavljenog nosa i usnice, gol do pasa, brojeći posljednje trenutke svog života. Počinjem se pripremati za susret s Gospodom. Kroz glavu mi prolaze iskrice iz mog života, žalim što neću odgojiti svoju djecu. U ovim trenucima oni su mi u mislima i to mi daje snagu da mogu ponosno otići s ovog svijeta jer ipak ostavljam trag iza sebe, svoju djecu.
– Nego, reci ti nama koliko si Srba ubio? – nastavlja Belgija.
– Niti jednog! – odgovaram i odmah dobijem udarac od starog četnika šakom u lice.
Trznuo sam se od udarca pa me i Čedo udara s cijevi puške iznad čela. Razbija mi glavu i iz rane poteče krv, slijeva se niz oči i lice, miješa se s krvlju iz nosa i usta.
– Kako, bre, nisi nikoga ubio? Kako, bre, pička ti materina!?
Belgija me opet nabija glavom o stol, a netko me udara iza po glavi. Uspravljam se na stolici, stavljam ruke iza leđa na naslon, a Belgija viče Čedi:
– Ako sad ne kaže, pucaj mu u glavu! Raznesi je k’o lubenicu!
Nije ni svjestan da bi mi time učinio uslugu jer sada sam spreman umrijeti na takav način. No siguran sam da se to neće još dogoditi, nisu se oni dovoljno izdovoljili na meni!
Znam da će moj odgovor biti isti kao prije, ali riskiram i ponovo odgovaram da nisam ubio ni jednog Srbina. Dok odgovaram, žena preko puta mene, od straha da Čedo ne opali, počinje vikati:
– Nemoj, Čedo, pucat’! Nemoj da me poprska ustaški mozak!
Izgovara to zaklanjajući lice rukama i hihoćući se, očigledno uživajući u svemu tome.
– Vidi pičku ustašku, ni metka se ne boji! – opet će Belgija.
Javlja se i stari četnik:
– Slušaj ti, đubre jedno! – počinje on, a ja okrećem pogled prema njemu.
– Ja sam Čiča! Bio sam četnik u prošlom ratu! Po Bosni sam sa dvadeset godina klao Hrvate i ustaše! Nemoj se pravit lud! Rezat ću te komad po komad, mamu ti jebem! – kaže i pljusne me po krvavom licu.
Odgovaram mu na tu njegovu prijetnju ni sam ne znam zašto:
– Ja znam da ćete vi mene ubiti i nemam razloga lagati. Da sam nekoga ubio, rekao bih vam. – pa odmah nastavljam:
– Molim vas, dajte mi samo vode prije nego umrem, samo to vas molim!
– Sa četnicima se pije rakija, nema vode! – govori Belgija te sa stola uzima bocu rakije i pruža mi je.
Ja upravo dajem najnevjerojatniji i najgluplji odgovor koji sam ikada dao nekome:
– Hvala, ali ja ne pijem alkohol!
To je zaista istina, jer u svojih dvadeset jednu godinu života nisam ni jednom okusio kap alkohola. No u ovoj situaciji to je najmanje bitno, a može samo izazvati bijes svih prisutnih. Alkohol ne pijem isključivo zbog zdravlja, što mi trenutačno nije prioritet. Ovo je samo znak da moja duboka podsvijest, moja nutrina, još ne vjeruje da su mi zadnji trenuci života. No izostala je očekivana reakcija Belgije. Prinosi bocu ustima i ispija gutljaj, dva rakije pa je odlaže na stol. Potom uzima drugu bocu s vodom i kaže:
– ‘Ajde zini! Isplazi jezik, ‘ajde ujko!
Belgija mi nudi vodu iz svojih ruku. Kako god ustima i jezikom želim doći do vode, on mi izmiče bocu i prolijeva vodu u krilo.
Ipak mi ne da da prije smrti popijem vode!
Nakon tri, četiri pokušaja odustajem, a on me polijeva vodom po glavi.
– Nema vode! Nema, ujko, nemaaa! – galami Belgija unoseći mi se u lice i opet pljuje po meni.
Svi se oduševljeno smiju uživajući u predstavi, a Čiča traži od Belgije tu bocu u kojoj je voda i njome me udara po tjemenu. Boca puca kao i moja glava iz koje je opet potekla krv. Čiča u ruci drži vrat boce s ostatkom oštrih vrhova, a meni kroz misao proleti slika zaklanog starca. Primjećujem u desnom kutu sobe nekoliko mlađih četnika koji sjede uza zid udaljeni od stola dva do tri metra. Jedan od njih me pita:
– Koliko ti je godina?
– Dvadeset jedna.
– Jesi oženjen? – odgovaram kratko, a to i svi ostali slušaju.
– Imaš li dece?
– Imam jedno i žena mi je trudna! – odgovaram i u tom trenutku osjećam užasnu bol na lijevoj ruci u visini ramena.
Bol je toliko jaka da se trzam i odskačem sa stolice. Okrećem se prema Belgiji, ali mi Čedo ponovo nabija cijev puške u glavu i zakucava mi je o stol. Belgija mi opet pokušava upaljačem paliti kožu na ruci. Tako priljubljen uz stol, slušajući Čedine riječi kako će me propucati ako se pomaknem, gledam u Belgiju kako mi upaljačem nanosi opekline. Ne mičem se, trpim potiho jaučući i sreća mi pomaže da mu se gasi upaljač. Vraćaju me do naslona, ponovo mi govore da stavim ruke iza leđa i opet dobivam pljusku od Belgije. Iznenada se iz onog kuta čuje:
– Ljudi, šta to radite? Izvedite ga i ubijte k’o čoveka, metkom! Šta ga mučite!? To je isti onaj koji me je ispitivao za godine, ženu i djecu. Moram priznati da je to osvježenje, bez obzira na to što i on predlaže smrt. Činjenica je u ovim trenucima da bi me to zaista spasilo. Na to mu Belgija odgovara poprilično ljutito i spreman na svađu:
– Šta ti, bre, glumiš?! Šta glumiš?! Ako ti ne paše, beži, bre, odavde!! Nemoj mudrovat’!
Momak se diže iz tog kuta i odlazi iz prostorije. Izgubio sam i zadnju nadu da mogu proći bez muka, zaista želim taj metak i opet mi je u mislima da trebam nešto isprovocirati da me ubiju. Siguran sam da nešto moram učiniti, koliko god Čedo i ovaj drugi s ‘kalašnjikovim’ paze na mene. Čine mi se prilično opušteni i trenutačno me zbog mog jadnog stanja podcjenjuju. Dok razmišljam sjedeći naslonjen na stolicu s rukama iza leđa, Belgija ne odustaje od svojih ideja kako me mučiti. Uzima svijeću sa stola i ponovo me počinje paliti govoreći mi:
– Ja pržim, ti miruješ! Ako pomakneš ruke s naslona, gubiš deo tela, ujko! – opet će on, a svi u smijeh.
Stavlja mi plamen svijeće na isto mjesto lijeve ruke i drži ga. Trpim, ali znam da ne mogu dugo. Iako sam već poprilično izdržao, trzam se i mičem ruke. Isti čas me Belgija udara u krvavu glavu i govori:
– Ode uvo, ujko! ‘Ko će seć’ uvo, ha?
Javlja se jedan od njih, a Belgija viče:
– Prodano!
Mislio sam da će se to odmah dogoditi, ali Belgija viče:
– Idemo dalje, posle ćemo seć’! Da vidimo koliko ujka može izdržat’! – opet smijeh i svi se slažu s tom idejom.
Nekoliko puta me tako pali po ruci i već su mi ‘rasprodana’ oba uha, jezik i oči. Nije moguće izdržati tu bol od paljenja. Nakon svega toga Belgija ne odustaje, ali mu se u tom ritualu pridružuje i stari četnik Čiča.
– E sad, ujko, da vidim koliko si voljan jaja sačuvat!
Stavlja mi plamen svijeće na bradavicu prsa, a dok me Belgija prži, u isti tren mi Čiča u desnu ruku iznad bicepsa, malo prema ramenu, zabija onaj ostatak boce. Okrećem se i trzam od boli, a paljenje je trenutno prestalo. Pogled mi je uperen ravno u Čičine oči koji drži grkljan boce zabijen u mojoj ruci. Stisnuo je zube i s izrazom mržnje i gađenja polako povlači to staklo po mojoj ruci. Svi gledaju polagano rezanje mog mišića, čak sam i ja miran i trpim to rezanje. Gledam te stare krvoločne oči i staro koščato lice prekriveno sijedom bradom, a zatim gledam rez i kako me reže polako. Rana je duboka, osjećam svaki milimetar rezanja kao i struganje stakla po kosti. Siječe me oko cijelog bicepsa i zatim vadi staklo iz ruke. Boli me, ali ipak u navali adrenalina i straha što ga slijedi tu bol toliko i ne osjećam. Rana je i široka, dio mišića se otvorio dva centimetra, a iz nje teče krv niz ruku. Belgija mi ponovo stavlja plamen svijeće, ali ovaj put na lijevo uho, i galami da se ne mičem. Jedina žena među njima ima svoje prijedloge i govori:
– ‘Ajde ga silujte, ‘ajde! Belgija, silujte lepotana!
– Dobra ideja! Ha? Hoćemo da karamo ujku? – pita Belgija ostale i opet se svi odvaljuju od smijeha.
Ali tu nije kraj. Dok Belgija pali moje uho i dogovara što dalje sa mnom, to žensko biće ima i svoju želju kako dati doprinos njihovoj zabavi.
– ‘Ajde, kad ga silujete, ja ću mu jaja odrezat’! Jel’ može,ha? Jel’ može?
– Dogovoreno! – potvrđuje Belgija i nastavlja:
– Ja ću da ga prikoljem vani, kao svinjče!
I kroz njihov razgovor Belgija mi nekoliko puta naslanja plamen na uho, a kako ne mogu izdržati tu bol, izmičem se i počinju me tući.
Udara me Belgija, Čedo, Čiča i onaj s kalašnjikovim. Uza sve to ne prestaje nagovaranje žene da me siluju. Krv mi curi na sve strane, iz usta, nosa, čela, glave, ruka mi je razderana i krvava.
– Polako, bre! Pa kud žurba? Cela noć je pred nama! – govori Belgija.
Objašnjava i da poslije silovanja ide rezanje onih dijelova tijela koji su ‘rasprodani’, a nakon toga idu jaja i grkljan. Pomalo sam se pomirio sa sudbinom koja me čeka i shvaćam da ne mogu ništa učiniti kako bih spriječio daljnja mučenja do smrti. Sam sam i nemoćan, previše ih je i ne mogu ih nikako isprovocirati da me ubiju rafalom ili metkom u glavu. Nevjerojatno je koliko u ovim trenucima nemoći i patnje želim smrt i koliko ta smrt može biti poželjna. U sekundama razmišljanja o tome da ću umrijeti u mukama računam koliko što može trajati: rezanje ušiju tridesetak sekundi, jezika desetak, vađenje očiju, rezanje genitalija i grkljana može biti brzo i sve može biti gotovo za dvije, tri minute. Ali ono što mi je najgore jest silovanje, a to će trajati puno dulje.
Pomisao na silovanje me ubija!
Bože moj, budi uz mene! Budi uz mene sada. Trebam Te, Gospode!
Oprosti mi moje grijehe, oprosti mi!
Toliko Te sada trebam!
Ako i ne mogu dobiti Tvoje smilovanje, pomozi mi da sve ovo što brže završi!
Pomozi mi da ne patim, pomozi da što prije dođem pred Tvoj vječni sud!
Molim Te, dobri Gospode, smiluj mi se!
Datum objave: 02.12.2016.
