Autor: Vilim Karlović/Vilimbook.com
Članak je u cijelosti prenesen s bloga Vilima Karlovića, hrvatskog dragovoljca koji je preživio strahote Ovčare, Veleprometa i Srijemske Mitrovice.
Nakon što je izvedeni dječak pogubljen ubrzo dolazi red i na mene. Iz prostorije stolarije izvodi me grupa četnika koja toga popodneva nije dolazila na Velepromet. Slušajući i svjedočeći što se sve događalo izgubio sam svaku nadu u svoje preživljavanje. Ipak, danas je jasno da je Svevišnji Bog Jahve sa mnom imao drugi plan. U idućih nekoliko dana objavit ću cijelo osmo poglavlje ‘Moje spasenje i Srbin koji vjeruje u Boga’, jer su svaka riječ i svaki trenutak bitni zbog svjedočanstva živoga Boga.
Mnoge stvari zvuče nevjerojatne, a osobito u takvim okolnostima u kojima sam se zatekao. Nikada ovo svjedočanstvo ne bi imalo svoj smisao da se dobri Bog nije pobrinuo da ono bude u Njegovoj punini. U svojoj knjizi, u poglavljima iza ovoga, opisao sam susrete s neprijateljskim vojnicima nakon 15 godina iza rata u Vukovaru, a koji su mogli potvrditi da je moje svjedočanstvo potpuno i istinito. Ukoliko se želite detaljnije upoznati s knjigom koja je, ne mojom voljom, postala veliko duhovno svjedočanstvo, ali i povijesni dokument našega naroda i povijesti, pročitajte na ovoj stranici ‘O knjizi’ i ‘Poglavlja knjige’.
Dobivam mnoga vaša pitanja i rekacije, pa stoga obećavam da ću im se u skorije vrijeme posvetiti, kako na temu same knjige tako i mojega životnog puta koji je bio pun uspjeha i padova. Danas o svemu mogu govoriti jer se trudim kroz život koračati držeći čvrsto ruku Isusa Krista i svjedočiti da ne živim više ja nego Krist u meni, a za kojega vjerujem i znam da je jedini pravi i istiniti Spasitelj – Sin Božji.
Posvetimo se mojoj agoniji nakon što me izvode na Veleprometu…
Ulomak iz knjige ‘Preživio sam Vukovar i Ovčaru’
Hvata me groznica, drhti mi cijelo tijelo dok pogledom kroz prozor lovim posljednje zrake svjetla ovoga dana.
Krvnička pijanka i veselje u punom su zamahu kad čujemo kako netko dolazi po dvorištu i pozdravlja se sa svima. Njihov razgovor započinje odmah pričom kako nas ‘tamane’, a jedan od novopridošlih pita Duleta:
– Ima li koji lepi ustaša za mene?
– U’vatit ćemo nešto! – ubacuje se vodnik u razgovor.
Otvaraju se vrata naše prostorije, a visoki, jaki četnik s bradom stoji na vratima i gleda u nas. Ovoga nisam vidio prije, tek je došao i želi omastiti brk ubijajući Hrvate da se ima čime hvaliti kao njegov suborac Dule. Gledam u pod, kao i svi, ali ga vidim ispod oka ogrnut jaknom koju mi je Štuka dao na Ovčari. Nakon pretresa je nisam obukao nego samo ogrnuo preko ramena.
– Ti, lepi crni, ti! Dođi! – govori pa opet ponavlja: – Ti, u crnom kožnjaku! Šta si nab’o glavu u jaja!?
Dižem glavu, njegov pogled je uperen ravno u mene, znam da sam ja taj, ali čekam još jednu potvrdu.
– E, ti, ti! Izlaz’ napolje!
Ne ide mi se van, želim još biti bez boli. Polagano se dižem odijevajući jaknu, iako ne znam koliko to ima smisla. Odugovlačenje s odijevanjem jakne prekida četnik koji me izabrao:
– Neće ti trebat’! Ostavi je tu! Skini, bre, i cipele!
Ostavljam jaknu na paleti na kojoj sam sjedio između Đakovića i Juhasa, a tu ispred palete se i izuvam. Moj krvnik nije zadovoljan pa traži od mene još:
– ‘Ajde lepo i čarapice! – skidam i njih pa krećem polako bos prema četniku koji me već nestrpljivo čeka.
Sve dosad sam se bojao ovog trenutka, ali sad je taj strah nestao, znam da je došlo moje vrijeme te je vjerojatno i šok izazvao u meni određenu blokadu i ravnodušnost.
Izgovaram potiho:
Bože, pomozi! Bože, pomozi!
Dolazim do četnika koji me grabežljivo grli i povlači u prostoriju ispred sobe, gdje je cijeli dan pilo najmanje desetak četnika i teritorijalaca, četiri vojna policajca i vodnik. Četnik koji me drži u zagrljaju, a kojeg zovu Belgija, pita ostale:
– Jel’ dobar ujka? – pa odmah sam sebi odgovara:
– Ma to je pravi ujka! – a dok mi to govori daje mi poljubac u tjeme i jednom rukom me gladi po glavi.
Dok četnik Belgija izvodi svoj ritual iskazivanja ‘ljubavi’ prema meni, svi ostali se skupa s njim glasno smiju. U njihovoj prostoriji je jedna žarulja koja daje slabašnu svjetlost , a uklapa se u sumornost i turobnost situacije u kojoj se nalazim.
Pogled mi se susretne s Duletovim iz kojeg izbija neopisiva mržnja, gleda me s gađenjem i samo čekam kad će izvaditi nož i početi me rezati. Nikad u životu nisam vidio lice koje je više od njegovog ocrtano mržnjom. Belgija me i dalje čvrsto drži i pokazuje zadovoljstvo što je sebi izabrao dobru žrtvu. Viši je od mene desetak centimetara i ima više od sto kilograma, a uz njega je jedan oniži četnik kojeg zovu Čedo, s pumpericom, dok Belgija nema vatreno oružje nego za pasom ima oveći nož. Nitko me još ne udara, već međusobno izvode nekakvu samo njima razumljivu šalu. Očekujem svaki tren da me počnu tući i da mi kažu da se počnem skidati kao svi prije mene. U kutu, kod izlaznih vrata, stoji hrpica odjeće naših ubijenih mučenika. Pogled mi je usmjeren prema vratima na kojima je gužva jer na njima i ispred njih su vojni policajci i četnici. Ako mi kažu da se moram skidati, počet ću trčati prema vratima i pokušati se probiti kroz ovu četvoricu, petoricu ljudi, pa ih možda izazovem da zapucaju u mene. Znam da nakon skidanja slijedi rezanje i masakriranje, a to si ne želim dopustiti. Mozak mi radi punom parom. Ako se probijem kroz vrata, trčat ću odmah desno, prema ogradi uz koju su ubijali. Ako me pogode, dobro, a ako ne, još bolje. No ako me zaustave na vratima, mogli bi se posebno iživljavati na meni. Potpuno sam miran i staložen, siguran u svoj plan i spreman umrijeti. Stojim pred svim ovim ubojicama koji se dive Belgijinoj lovini i ne osjećam strah. Do maloprije sam drhtao, bio u očaju, potpuno obuzet strahom i svaki put odahnuo kad me ne bi izabrali.
Moj naum sprečava Belgija koji me još uvijek čvrsto drži u zagrljaju. Morat će me pustiti kada mi narede da se skinem, no Belgija govori:
– ‘Ajmo, ujko, idemo mi odavde! Idemo da se zabavljamo!
Govoreći to pozdravlja se sa svima i krećemo prema vratima, izlazimo u dvorište na kišu te skrećemo desno. Za nama ide Čedo s pumpericom i još jedan s ‘kalašnjikovim’ cijelo vrijeme držeći oružje upereno u mene. Kroz glavu mi prolaze strahote koje me čekaju, znam da je kraj blizu i da će me ubiti. Dozivam Majku Božju da mi da snage izdržati sve moje muke.
Mislim na krunicu i kako bih htio da mi je oko vrata!
Nakon pedesetak koraka približavamo se onom prolazu kroz vrata visoke ograde koja su ujedno i stražnji izlaz iz dvorišta. Zaklani starac još je uvijek na istome mjestu, a nedaleko od njegova tijela leži još nekoliko golih leševa. Prolazimo pored njih i izlazimo na put koji se spaja s cestom što prati prugu udaljenu od nje petnaestak metara. Na travi, između ceste i pruge, leži petnaestak uglavnom golih beživotnih tijela. U sumrak ovoga mučnog dana, dok prolazimo kraj leševa, pretpostavljam da traže mjesto za moje sakaćenje. Čitav život mi prolazi pred očima, od mog najranijeg djetinjstva, kad sam kao dijete uživao u igrama, a posebno u odlascima na praznike u Bosnu kod bake Kate. Prolaze mi kroz misli sve dobre i drage osobe koje su mi dale svoju ljubav, oni lijepi školski dani i događaji kao i dobri prijatelji, a prisjećam se i svih svojih sportskih uspjeha. Posebno mjesto u razmišljanjima na sretne trenutke zauzima moja obitelj s kojom želim živjeti ove svoje posljednje trenutke.
Belgija mi počinje postavljati pitanja još uvijek čvrsto me držeći:
– Šta kažeš na ove?
Pokazuje mi na mrtve ljude vjerojatno ne razmišljajući kako je glupo i besmisleno to pitanje. Šutim jer ono što bih htio reći ne smijem. Znam ionako da mi je kraj blizu, ali ipak se nadam nekakvom čudu pa se suzdržavam da mu kažem koliko je jadno i bolesno postavljati takva pitanja, a volio bih da ga mogu izvrijeđati i reći mu koliko je glup i primitivan. Pitao bih ga najradije bi li mu majka bila ponosna da vidi svog sina u takvom ‘junačkom’ djelu, dok kolje i ubija nemoćne ljude koji mu ne pružaju nikakav otpor.
Dok kišica lagano pada i dok bos hodam ne osjećajući svu hladnoću zbog straha od onog što me čeka, zaustavljamo se kraj jednog mrtvog tijela, a on me, još uvijek u zagrljaju, okreće prema njemu pa me opet pita:
– Je li, bre, šta kažeš na ovo? Pogledaj ga dobro! Jel’ se bojiš ujko, ha?
Gledam u nago tijelo okrenuto na trbuh i prekriveno krvlju koja je već razvodnjena kišom. Dok mi pogled zastaje na izbodenim i izrezanim leđima mrtvog čovjeka opet me pita je li me strah, pa mu moram nešto odgovoriti:
– Bojim se!
– Pa čega se bojiš, ujko?
– Ovoga, da me ne ubijete! – odgovaram mu iskreno dok glavom pokazujem na beživotno tijelo ispred nas.
– Ma jesi lud, pa vodim te tu u kuću, kod majora na ispitivanje! – odgovara mi smijući se i držeći me u zagrljaju.
Mrtvo tijelo nad kojim razgovaramo posljednje je u nizu. Ne trudim se više gledati u tijelo, već u prazan prostor na travi gdje ću uskoro i ja ležati.
– Ne idem ja na ispitivanje, vi ćete mene ubiti!
– Ma nećemo, koji ti je kurac, jel’ tako, Čedo? – okreće se prema Čedi koji to potvrđuje.
– Vodim te tu u jednu kuću na ispitivanje i kad lepo sve ispričaš što znaš i koliko ste Srba pobili, vraćamo te nazad! – smijući se govori.
Dok mi to govori, opet me okreće u smjeru ceste i stvarno se udaljavamo od ovih leševa koji će tu ostati tko zna dokle. Uza sve misli koje mi se roje u glavi, razmišljam kako ostati živ ili barem izbjeći sakaćenje i mrcvarenje. Nalazim se s Belgijine desne strane, a on na lijevoj ima okačen nož i nema drugog oružja. Nisam u poziciji da mu otmem taj nož, a čak da to i uspijem, nemam neke šanse, jer sam na nišanu dviju pušaka, ali ako ga Belgija izvadi da me reže, pokušat ću mu ga oteti pa što bude, možda odmah dobijem metak. Razmišljam i o tome da pokušam oteti oružje nekom od ove dvojice iza nas jer mi se čini po jetkom vonju da su sva trojica alkoholizirani. Nadam se da ih zbog toga mogu uhvatiti nespremne, ali nijedan od te dvojice ne približava se na manje od tri metra od nas. Sve te varijante neizbježno vode u moju smrt, ali bih se barem riješio muka. Dok ovako prebirem po mislima tražeći najbolje rješenje, Belgija ne prestaje govoriti, a sada traži i da pjevam. S desne strane ulice po kojoj hodamo je trava, malo dalje je pruga, a s lijeve su neoštećene kuće iz kojih se vide prigušena svjetla, najvjerojatnije od svijeća. Ispred svake druge ili treće kuće stoji vojnik i parkirana su vojna vozila pa pretpostavljam da su u njima smješteni vojnici. Područje oko Veleprometa je cijelo vrijeme bilo pod njihovom kontrolom.
– Jel’ znaš ti onu našu ‘Vojvoda Sinđeliću’? – pita me Belgija.
– Ne znam! – odgovaram mu, jer zaista nemam pojma niti sam je ikada čuo. – A onu ‘Straže đenerala Draže’?
– Ne znam ni tu! – odgovaram mu misleći kako sam ga se riješio, ali uporan je u želji da me čuje kako pjevam četničke pjesme.
Započne pjevati i govori mi da ponavljam za njim. Hodajući cestom pjevamo jer mi ne pada na pamet da ga odbijem. Naučio sam jedan dio i on traži da pjevam sam i to što glasnije:
– ‘Od Topole, od Topole pa do Bačke Gore Sve su straže, sve su straže đenerala Draže…’
Dok mi se sitna kiša sve više slijeva niz lice, pjevam iz svega glasa i čim završim, Belgija viče:
– Jače, ujko, jače!
Da nas netko može čuti ne bi pomislio da proživljavam zadnje trenutke svog života. Iako pjevam, netko bi rekao iz srca, uopće ne razmišljam o riječima pjesme nego samo o tome da ne isprovociram koga od njih pa da me ne odluče odmah ubiti. Premda znam da je to neizbježno, želim što više produljiti svoj život iako ni sam ne znam zašto. Svejedno je ubiju li me sad ili za pola sata. Nešto me ipak tjera da ne učinim ništa čime bih ubrzao okončanje svog života.
Dok tako razmišljam, a sve pjevajući, Belgija zove Čedu:
– Dođi, bre, dođi da pevamo zajedno s našim ujkom!
U stotinki sekunde smišljam novi plan: čim se približi, povući ću ga za cijev i oteti pumpericu, pucat ću prvo u ovog s kalašnjikovim, a onda u ostalu dvojicu. Neće se snaći jer to sigurno ne očekuju. Pokušat ću tako pa što bude. Ako i uspijem ostvariti svoj plan, problem su vojnici koji stoje uz kuće, no oni će vjerojatno odmah pucati u mene, neće me klati. Plan mi se potpuno iskristalizirao u glavi i nemam nedoumica. Bolje metak nego nož! Obuzet sam unutarnjim previranjima i dvojbom da li poginuti od metka i ne dopustiti da me kolju i iživljavaju se na meni ili ipak biti strpljiv i izdržati uz Božju pomoć do krajnjih granica pa se možda dogodi i kakvo čudo te preživim. Samo da Čedo dođe što prije do nas.
– ‘Ajde, dođi Čedo! Zagrli ujku da pevamo! – opet će Belgija.
– Neka, samo vi pevajte. Ja ću odavde!
Kao što je brzo nastao, tako se brzo i srušio moj savršeni plan. Kao da je osujetio moju namjeru, Čedo ostaje tri, četiri metara iza nas. Prohodali smo u tom zagrljaju sigurno sto pedeset metara i tako pjevajući dolazimo do nekog križanja pa skrećemo desno. Prestajemo pjevati taj refren koji je vjerojatno i njemu dosadio. Hodamo po ulici široj od one prethodne. U ovoj su kuće malo uvučenije, pa se dobiva dojam širine. I šutimo, napokon. Belgijin zagrljaj ne popušta nimalo dok su cijevi i dalje uperene u mene. Osjećam kao da znaju da se želim dočepati oružja iako ostavljam dojam jadnog i preplašenog dečkića, pa su oprezni i puni nepovjerenja. U ovom trenutku tišine misli mi vrludaju bespućima neizvjesnosti. Ne mogu si dati odgovore o tome što me čeka. Da su me htjeli ubiti oružjem već bi to učinili, a teoriju o ispitivanju kod majora ne smatram vrijednom razmišljanja. Očito je da će me ubiti, samo je pitanje na koji način. Polako mi kopni ideja o pružanju nekakvog otpora i otimanju oružja, jer usprkos mojoj vojničkoj spremnosti i poznavanju borilačkih vještina, šanse su mi nikakve. Ipak ovo nije film nego okrutna stvarnost. Moje misli i tišinu oko nas prekida zvuk auta.
– Čedo, zaustavi ta kola! – govori Belgija.
Čedo zaustavlja bijeli opel karavan u kojem sjede dvojica muškaraca od kojih Belgija traži da nas odvezu do njihove kuće, na što ovi pristaju. Gurnuo me na zadnje sjedalo i rekao onom s ‘kalašnjikovim’ da me kroz otvorena vrata drži na nišanu. Čedo odlazi kroz stražnji dio u prostor za teret, gdje sjeda i cijev pumperice mi odmah stavlja na potiljak. Belgija odlazi na druga vrata i sjeda meni s lijeve strane te me opet zagrli. S desne strane sjeda četnik s kalašnjikovim. Obojica su me stisnula, tako da se ne mogu pomaknuti, a cijev mi se urezala u glavu. Četnik s kalašnjikovim mi izgleda isprepadano, kao da mu nije sve to po volji, ali eto, tu je s njima, drži pušku uperenu u mene i mora se ponašati kao oni.
– Ujko, ruke među noge! Da se nisi pomak’o ni malo! – govori mi Belgija.
Činim kako mi kaže, a četnik zdesna je uspravio oružje i obuhvatio ga objema rukama. Belgija daje upute Čedi:
– Ako se i mrvicu pomakne, odmah da si mu razneo glavu!
Čedo potvrđuje da je razumio, ali ja više ne razmišljam o otimanju oružja nekome iako je kalašnjikov dvadeset centimetara od mene. Svjestan sam da je to iluzija i da su mi šanse još manje nego na cesti. Predajem se sudbini, u svoje misli dozivam Boga i Majku Božju, koji su zapravo cijelo vrijeme i bili uz mene. Molim ih da me ne napuštaju i da bdiju nada mnom.
– Odakle si momak? – upita me čovjek sa suvozačkog mjesta.
Upitavši me to, nije podizao glas nego je najnormalnije započeo razgovor. Nisam želio da me baš to pita jer znam kakve to reakcije izaziva, ali nemam snage lagati pa odgovaram:
– Iz Zagreba.
– Iz Zagreba, mamicu ti jebem ustašku! – očekivana reakcija Belgije koji me pljusne i pritom nabija na cijev pumperice.
Iako je bila teška i bolna, pljuska nije ni upola problem koliko je problem da Čedo ne opali. Možda bi to i bilo najbolje rješenje, ali ipak, ni sam ne znam zašto, ne želim da se to još dogodi.
– Iz Zagreba, ha!? – galami Belgija pa me još jednom udara i nastavlja:
– E, jebat’ ću ti mamu, ujko, napit’ ću ti se krvi!
– Šta ćeš s njim? – pita vozač dok se vozimo.
– Idemo da slavimo pobedu, ujka će biti glavni na žurki! – odgovara Belgija pa će dalje:
– ‘Ajdete s nama pa ćete videt’, bit’ će dobra zabava, imam lepa iznenađenja za ujku!
Nakon kratke vožnje zaustavljamo se pored jedne kuće, a ova dvojica odbijaju ići s nama nakon što ih Belgija još jednom zove, pravdajući se da moraju nekamo ići. U autu sam dobio potvrdu mojih zebnji da me čekaju teški trenuci. Izlazimo iz auta obrnutim redom ulaska – ja izlazim zadnji. Pozdravljaju se s dvojicom u autu i oni odlaze.
Datum objave: 01.12.2016.
