Autor: CroExpress
Članak je prenesen s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.
Dok je prošla bila godina stranaca, ova je za mene definitivno godina Nijemaca. U cijeloj prošloj godini ih nisam upoznala više od 10, a sada upoznajem par na svakodnevnoj bazi. Vrlo mi je zanimljivo proučavati njihove radne navike, način komunikacije s kolegama i prijateljima, slušati o čemu razgovaraju kada vode neobavezne razgovore, gledati ih kako se snalaze u iznenadnim situacijama, izraze lica nakon raznih događaja i promatrati reakcije.
Znam da zvučim kao da promatram pokusne kuniće u laboratoriju, ali zaista su vrlo interesantni! Pogotovo kada ih uspoređujem s nama. Tako da će (i) ovaj post biti o Nijemcima!
Vjerojatno je svaki doseljenik primijetio jednu zanimljivu karakteristiku koju posjeduje većina Nijemaca, možda čak i svi. A to je da im je u glavu usađen pojam za… ne znam kako bih to točno nazvala, ali recimo pojam za – dobro i loše. Ne mogu reći moral jer ono što je njima moral mnogima drugima nije. Ali imaju to nešto… Stvarno je teško za objasniti.
Uglavnom, jako se trude živjeti po nekim ‘moralnim pravilima’ i ako netko na bilo koji način odstupa od istih, neće se ni malo ustručavati dati mu to do znanja, naprotiv, nego će ga pokušati ‘preodgojiti’ iliti naučiti lekciju.
Nebrojeno puta sam svjedočila takvim događajima.
Kada netko npr. u vlaku/autobusu stavi noge na sjedalo, uvijek će se bez iznimke naći jedan Nijemac koji će mu očitati bukvicu i neće odustati dok dotični ne makne noge sa sjedala. Počela sam i sama reagirati na isto tako da sada namjerno sjednem na stolicu na kojoj netko drži noge. Ne znam ni sama zašto, prije mi je bilo svejedno, a sada mi tlak skoči kada vidim noge na sjedalu. Možda sam se napokon germanizirala?
Ili ako netko pokuša ući u autobus dok njemačka bakica istovremeno izlazi iz njega, ona se stane nasred vrata i NE DA unutra. Nema šanse. Još ako imaju kakve vrećice izguraju ih van samo tako uz razne moralne prodike. Urnebesan prizor!
Ima i vozača koji neće krenuti s vožnjom ako je netko slučajno ušao u autobus bez da je pokazao kartu.
Imam i priču od prije neki dan. Ušao stariji čovjek u S-Bahn s biciklom i kako je bila velika gužva, a vozio se samo jednu stanicu, sparkirao je bicikl pred vrata. Svi su već ušli, vlak je bio spreman za polazak, a onda je jednom kontroloru zapeo za oko. Iako se vozio samo jednu stanicu, nije se stao na ‘mjesto za bicikle’ i ovaj ga nije pustio na miru dok se nije jadan preko 10 ljudi jedva nekako probio do tamo. Jer ipak je to mjesto za bicikle. Ako se mene pita, to je već pretjerivanje, ali Nijemca baš briga, red se mora poštovati pa čak i ako poštivanje tog istog reda vodi do još veće gužve i nereda! Slično sam još par puta doživjela kada su ušli na srednja vrata biciklom pa morali ići na prva pokazati da imaju kartu za bicikle.
Zatim redovi na blagajnama. Legenda kaže da se nitko nikada nije uspio progurati preko reda u Njemačkoj. Tko se samo slučajno fizički približi blagajni i baci pogled na nju neće izbjeći osuđujuće poglede nezadovoljne horde spremne za verbalni napad.
Prelaženje ceste dok je crveno za pješake često će biti popraćeno neodobravajućim pomicanjem glava lijevo-desno ostalih pješaka koji čekaju zeleno na semaforu. Osobno sam isto više puta bila ‘osuđivana’ jer nikada ne čekam zeleno ako je prazna cesta (shame on me). No onda sam jednom vidjela kako ulični redar zaustavlja teenagera i piše mu kaznu pa sam se zamislila. Sada prolazim na crveno samo izvan centra gdje nema zločestih redara.
Ali zato je prelaženje ceste na zebri bez semafora prava uživancija. Dovoljno je baciti jedan kratki pogled prema zebri, pa čak i ako nemate namjeru prelaziti cestu, osjećat ćete se kao na crvenom tepihu prostranom samo za vas. To se odmah staje i to barem metar prije zebre!
Ono što mi je predivno iz njihovog morala jest to što Nijemci ne zatvaraju oči kao mi. Svi smo mi ‘uvijek spremni pomoći osobi u nevolji’, ali za razliku od nas Hrvata, Nijemci to uistinu i čine! Pa koliko su mi samo puta nepozvani priskočili u pomoć dok sam zbunjeno s GPS-om u ruci bauljala ulicama gradova ili se nisam mogla sjetiti kako se kaže neka riječ na njemačkom…
Ono što nikada ili vrlo rijetko rade je davanje sitniša prosjecima. Oni su uvjereni da svatko tko želi, i može raditi (što u Njemačkoj i nije daleko od istine) i da prosjaci prosjače zato što im se ne da raditi. Jako rijetko vidim da itko ikome daje sitniš na cesti. Češće ga presjeku osuđujućim pogledom.
…
Datum objave: 01.09.2016.
