Vrijeme je da počnem pisati nešto za odjavu. Smatram da bi bilo nepošteno od mene da dvije godine na Novom Zelandu sabijem u par šturih rečenica pa ću razvući štivo u tri dijela u iduća tri tjedna koliko je ostalo do leta za doma.
Jesam. Učinio sam to. Bacio sam se u provaliju u Hrvatskoj, a isplivao na Novom Zelandu. Solo. Bez poznatog lica koje bi me dočekalo na aerodromu, bez veze za posao i s taman dovoljno novca da ostanem bez njega prije prve plaće. Kad su me pozvali da se u firmi pridružim njihovom ‘malom timu’, nisam bio svjestan da je taj mali tim bio samo vlasnik firme. Danas je to kompanija koja radi isključivo elitne poslove i koja u ovim trenucima kotira kao najbolja podopolagačka firma na Novom Zelandu. Ako kuća vrijedi ispod dvije milje, ne zovete mene da vam dođem napraviti drveni pod. Dao sam sve od sebe.
Zanimljivo je to što, kad odeš negdje gdje te nitko ne poznaje i ne zna ništa o tebi, možeš projicirati sliku o sebi kakvu god želiš. Nešto poput ponovnog rođenja. Imaš dvije opcije: biti ono što doista jesi ili biti ono što bi volio biti. Ja sam odlučio upoznati sebe ovdje i dao sam si šansu koju sam iskoristio na najbolji mogući način,vratio sam se sebi. Najveći problem uspjeha svih nas je to što, dok se ne makneš od apsolutno svih, ne znaš tko si jer živiš u šabloni poznatog okruženja i pretpostavljenih okvirnih slika o sebi pa se, nažalost, ponašaš onako kako te drugi doživljavaju. To je pogrešno, ali i neizbježno. Mogao sam ostati kraj klupice u kvartu i dan danas pričati kako sam jednom imao priliku otići, ali znaš, ostao sam zbog bla, bla, bla….
Došao sam ovdje solo, bez veze za posao, bez ičega, s malim koferom. Zavrnuo sam rukave i razvalio posao. Danas, nakon ovih dvije godine, svatko tko iole nešto ovdje znači u poslovima koji se tiču unutarnjih interijera zna moje ime. Klijenti i dizajneri me obožavaju, konkurencija mrzi, a daju mi lovu koju poželim da prijeđem u njihove redove. Sladak je okus uspjeha na usnama. Kad spoznaš činjenicu da si u stanju otići na drugi kraj planete, onda je uspjeh u poslu samo pitanje zareza. Uspio sam. Na poslovnom planu sam uspio u dimenziji gdje me neki zovu maestro. Jednom sam odlučio otići i postati najbolji. Nisam niti znao da to već jesam dok nisam stigao tamo i sreo sebe na autobusnoj stanici. Ja sam trostruki škorpion. Najjači sam kad je sve protiv mene. Najbolji sam kad nitko ne vjeruje u mene.
Vraćam se doma za tri tjedna. Sretan poput malog djeteta. Ovo je za mene iskustvo života. Gdje god da se nađeš solo, sada to znam, zapališ pljugu, otvoriš pivu, postaviš misli na pravo mjesto i primiš se posla. Kuknjavu si ostavio 20000 km negdje prema sjeverozapadu. Sve je moguće ako vjeruješ sebi i vjeruješ u sebe, živi sam dokaz za to. Na poslovnom planu sam uspio 140%. Čemu biti lažno skromni, jedina granica je nebo.
Sad se vraćam doma. Svi su sretni. Svatko zbog nekog svog razloga, jedan manji dio, a meni najvažniji, su ljudi kojima nešto značim. Moja draga, moj braco, moja baka i par frendova koji su uprli da mi pomognu pri odlasku. I ovi drugi. Ovi koji su sretni što se vraćam jer ću im dati priliku da mi opet pričaju iza leđa o povratku kako su mi pričali iza leđa po odlasku. No to je život, to su ljudi koji okružuju i vas, da ne biste rekli da niste upozoreni.
Super. Poslovni dio smo riješili. Znači, zaključak: ‘Ako si već odlučio odje*at od okvira života, ne dozvoli da postaneš sjena u ogledalu.’ (citiram samog sebe). Ovo razumiju oni probrani.
Autor: Igor Štanfel Datum objave: 02.08.2016.
