U Srbiji već mjesecima traju masovni, uporni, sve žešći prosvjedi protiv autoritarnog i beskrupuloznog režima Aleksandra Vučića.
Prosvjedi su potaknuti tragičnim padom nadstrešnice u kojem je 15 ljudi izgubilo živote – nevinih, žrtvovanih na oltaru nebrige i korupcije.
Isprva je sve počelo kao niz manjih, stidljivih okupljanja mladih, svjesnih ljudi – onih koji još imaju hrabrosti pogledati istini u oči. Upozoravali su: korupcija ubija. I bili su u pravu. Vlast je, kao i uvijek, odgovorila brutalno – slanjem batinaša, bivših policajaca i sadašnjih kriminalaca – svih onih kojima je palica zamjena za dijalog.
Ali onda se probudilo nešto u srpskom društvu. Reakcija je bila lavina. Prosvjedi su se pretvorili u rijeku ljudi – gnjevnih i odlučnih. Prije desetak dana, stotine tisuća okupile su se u Beogradu. Prije toga bili su i u Nišu, Kragujevcu, Novom Sadu… Srbija je proključala.
Glavna poruka prosvjednika, ali i srpske oporbe, jasna je, snažna i krvava: „Ruke su vam krvave.“ To ponavljaju neumorno, u glas, svakoga dana.
To bi, ukratko, bio pregled tih dramatičnih, potresnih događaja u Srbiji.
Ali ono što je doista zapanjujuće – gotovo farsično – jest način na koji hrvatski mediji te iste prosvjednike prikazuju: gotovo romantično, naivno, simpatično. U teoriji, ideja je čista – borba protiv korupcije, pravedna i potrebna, svakako vrijedna pohvale. No Hrvatsku, kao i hrvatske medije, mora zanimati i drugo lice tih prosvjeda – ono ružno, mračno, povijesno zagađeno.
Jer među transparentima i povicima vijore se i četničke zastave, kokarde, kraljevske zastave… Pojavljuju se pripadnici zloglasnih brigada – onih koji su činili brutalne zločine po Hrvatskoj. I još gore – ti isti likovi prikazuju se, pa i u hrvatskim medijima, kao „ratni veterani“.
E to je ono što bi Hrvate trebalo stvarno zabrinuti. Jer ispada da je alternativa Vučiću – neki novi mali vučići. Mladi, ali opasno indoktrinirani, s istom ideologijom kao i on, istim pogledom na prošlost. Nitko od njih ne vidi ništa sporno u ranim devedesetima.
Iako su rođeni kasnije, uvjereni su u mitove: da su im Hrvati u Jasenovcu pobili milijune predaka, da su Srbi protjerani iz Hrvatske, da je VRO Oluja zločinačka akcija pokrenuta „iz čista mira“, da im je svijet jednostavno oteo Kosovo – bez razloga.
Zato želim jasno reći:
Srbijo, ruke su ti krvave.
Ruke su vam krvave dok ne priznate agresiju na Hrvatsku.
Ruke su vam krvave dok ne otvorite ratne arhive, dok se ne pronađu nestali, dok istina ne izađe iz rovova šutnje i poricanja.
Srbijo, ruke su ti krvave dok se ne ispričaš, dok ne procesuiraš zločince iz Vukovara, Škabrnje, Aljmaša, Borova Sela, Dalja, Gline, Graboštana, Stubla, Majura, Četekovca, Kusonja, Tovarnika, Erduta… i mogli bismo nabrajati stotine stratišta za koja se u srpskoj politici „ne zna“ – i koja se službeno „nisu dogodila“.
I tek tada možemo razgovarati o „primjerenom ponašanju prema nama“.
Dokle god veličate Veselina Šljivančanina, koji vam se stalno pojavljuje na televiziji kao nekakav autoritet – Srbi, ruke su vam krvave.
To jasno govori da ni danas ne vidite nikakvu krivnju u vlastitim redovima za sve ono što ste učinili – ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini, i na Kosovu.
Ako već želite napraviti duboki, iskreni, revolucionarni zaokret u društvu, onda se odrecite ubojica, pljačkaša i zločinaca iz devedesetih.
A ne da vam mladi danas mašu ne europskim, već četničkim zastavama – što iz hrvatske perspektive znači da se ništa suštinski nije promijenilo. Ni priče, ni ideje. Samo lica. Samo naslovne uloge.
Autor: CroExpress/Ivan Novokmet Datum objave: 25.03.2025.
