Josip Jelinić, fizioterapeut iz Ljubuškog, u 33. je godini krenuo pješice na 1000 km dug put kroz Bosnu i Hercegovinu, noseći raspelo “kao znak pokore za iscjeljenje ratnih rana i zajedništvo Bosne i Hercegovine”.

Josip je i katolički evangelizator koji vodi evangelizacijsku stranicu “Istina” na društvenim mrežama poput Facebooka, Instagrama i TikToka. Upravo je vjera ono što ga gura naprijed na križnom putu koji je, simbolično, započeo na Pepelnicu i to iz Međugorja. Njegova ruta, između ostalog, obuhvaća mjesta poput Grabovice, Sarajeva, Srebrenice, Žepča, Ahmića i Banja Luke, a završna točka je Rama, tj. Šćit, gdje planira stići na Veliki petak.

S Josipom, čiji je pothvat pobudio veliki interes u Bosni i Hercegovini, razgovarali smo u ponedjeljak, šesti dan njegova hodočašća tijekom kojeg je došao u Konjic.

Josipe, što Vas je potaknulo na ovaj pothvat, zašto ste odlučili poći na križni put kroz Bosnu i Hercegovinu?

Poticaj sam dobio na “Konferenciji o očinstvu” koju je prošle godine u Zagrebu organizirala molitvena zajednica Nanovo rođeni. Na konferenciji je gostovao američki evangelizator i misionar Jim Murphy koji je u svom svjedočanstvu ispričao kako je prošao šest tisuća kilometara dug put kroz čitave Sjedinjene Američke Države, noseći križ.

Svjedočanstvo me dirnulo te sam osjetio poticaj da i sam napravim nešto slično za svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu. Isprva nisam bio siguran dolazi li poticaj od mene ili Boga te sam neko vrijeme u srcu promišljao o njemu. Na kraju sam odlučio ideju predstaviti svom mostarsko-duvanjskom biskupu Petru Paliću. Rekao sam: “Isuse, ako on odobri moj pothvat, smatrat ću da je to tvoja volja. Ako kaže da se radi o dobroj ideji, ali da ne idem, onda neću ići.” Biskup me primio i kad je čuo za moj prijedlog samo se ustao i otišao u drugu prostoriju. Vratio se nakon nekoliko minuta držeći krunicu u ruci. Rekao mi je: “Imam samo tri osobne krunice od pape Franje i jednu dajem tebi za tvoj križni put. Idi, imaš moj blagoslov.”

Čime ste se vodili kada ste određivali rutu, jeste li imali pomoć u planiranju?

Cilj mi je proći od juga do sjevera Bosne i Hercegovine te moliti za mir, oproštenje i iscjeljenje na onim mjestima gdje su stradale žrtve rata, kako Hrvata, tako i Bošnjaka i Srba. Vjerujem da je to važna stvar za koju je potrebna velika žrtva.

Svoj križni put započeo sam na Pepelnicu jer je korizma razdoblje kada se kao katolici želimo dublje približiti Isusu Kristu, a plan je da ga završim na Veliki petak, dolaskom u Ramu. Također, ušao sam u 33. godinu života, a upravo je Isus Krist, prema tradiciji, s 33 godine ponio svoj križ na Golgotu. Tu ne prestaje kraj simbolici, s obzirom na to da je prije točno deset godina počeo moj hod s Gospodinom. Obratio sam se 2015. u Godini milosrđa, a sada je 2025. kada kao Crkva ponovno slavimo Jubilej.

U planiranju puta pomogao mi je Bruno Penava iz zajednice Nanovo rođeni. Kako bih ispunio svoj cilj, svaki dan trebam proći između 20 i 25 kilometara. Uz njega, svakodnevno se čujem i surađujem s još jednim članom Nanovo rođenih Matijom Ricovom te svećenikom Banjolučke biskupije Davorom Klečinom.

Kako su Vaši bližnji reagirali kad ste im priopćili da planirate pješice proći 1000 km? Kako je reagirao duhovnik?

Duhovnik mi je poručio: “Josipe, podržavam te jer ti je otac biskup dao dozvolu, a smatram da u takvim pothvatima Gospodin djeluje preko pastira.” Jedino što je tražio jest da križ koji ću nositi ne bude viši od jednog metra. Poslušao sam ga jer bih inače, poznavajući sebe, tražio veći križ što bi mi poprilično otežalo zadatak.

Što se tiče roditelja, oni su bili šokirani. Njih sam, zajedno sa starijom sestrom, okupio na molitvu krunice Božjeg milosrđa te im priopćio svoju odluku. Rekao sam im da to želim učiniti iz ljubavi prema Bogu i svom narodu, kao znak pokore za iscjeljenje ratnih rana i zajedništvo Bosne i Hercegovine. Mama je bila šokirana, tri dana je plakala i nije mogla ni jesti ni piti. Tata i sestra također su bili šokirani, ali nakon nekoliko dana, kad su vidjeli da imam i blagoslov biskupa, potvrdu duhovnika te da me mnogi ljudi podržavaju, njihova srca su omekšala.

Spomenuli ste križ, tj. raspelo, koje je zanimljivog izgleda. Kako je nastalo?

Ono ima posebnu priču. Napravio ga je Robert Tomić, čovjek koji je bio ovisnik o kocki sve dok jednom nije čuo Božji glas nakon čega se obratio i oslobodio ovisnosti. Tada je počeo izrađivati raspela te je jedno, visoko četiri metra, bilo postavljeno uz oltar na kojem je papa Franjo slavio misu u Sarajevu.

U srce mi je došao poticaj da ga zamolim da napravi raspelo za mene, a slično mi je predložio i prijatelj koji je isti poticaj dobio u molitvi. Robert je taj zadatak radosno prihvatio. Kasnije će mi reći da je ovo raspelo za njega posebno. Naime, kad traži pogodno drvo, obično ga nađe u krugu 500 metara od kuće, a ovog je puta prohodao sedam kilometara, napravivši i sam svojevrsno hodočašće. Također, kad je našao pogodno drvo, nazvao me i uzbuđeno rekao da izgleda kao da je krvavo. I doista, dio drveta – točno onaj od kojeg je istesao Kristovo tijelo – je tamniji te izgleda kao da je cijeli corpus preplavljen krvlju. S obzirom na to kakve su ratne rane u BiH, koliko je ljudi ubijeno, silovano, protjerano, ne čudi me da je Isus krvav, čak i u obliku drveta.

Na koji ste se način pripremali za ovaj križni put? 

Za put sam se duhovno pripremao četiri mjeseca. Nakon što mi je biskup udijelio blagoslov, odmah sam na YouTube kanalu pokrenuo molitvenu inicijativu svakodnevnog zagovora za oproštenje i zajedništvo Bošnjaka, Hrvata i Srba. Molili smo u rane jutarnje sate jer sam htio da molitvu natopimo žrtvom. Dapače, bolje sam se pripremio duhovno nego fizički, i drago mi je da je tako. Da sam utreniran, netko bi možda rekao da mi takvom nije problem hodati, ovako, kad vide da imam 10 kila viška, lakše će prepoznati Božje djelo.

Kako je do sada proteklo Vaše putovanje, kakve su reakcije ljudi koje srećete putem?

Kao što sam rekao, svaki dan prođem između 20-25 kilometara. Raspelo koje nosim ima osam kila, a ruksak pet.

Prvog dana okupilo nas se tridesetak na Križevcu u Međugorju gdje smo izmolili krunicu, nakon čega nas je u podnožju brda blagoslovio svećenik. Krenuo sam prema Mostaru, a sa mnom je pješačilo još sedmero ljudi. Idućeg dana me njih petero pratilo do Bijelog Polja. Treći dan pridružio mi se otac iz Ljubuškog te mi je pomogao nositi križ. Iduća tri dana, do Konjica, pješačio sam sam.

Fizički sam iscrpljen, ali duhovno svjež i radostan. Najviše mi snage daje ljubav od ljudi koji mi trube, mašu, pozdravljaju, neki su mi dali i po 20, 30 maraka za ručak, čokoladu… u ovih šest dana nisam platio čak ni kavu. Kroz ljude osjećam koliko me doista Bog ljubi te svaku večer plačem od radosti. Ljubav mog naroda daje mi veliku snagu da koračam korak po korak do Rame, dan po dan do Velikog petka.

Moram istaknuti muslimane, koji su stvarno pokazali veliko srce. U Jablanici su me dočekali kao da sam došao u Ljubuški, svi su me htjeli ugostiti i nahraniti. Susreo sam se i s navijačima nogometnog kluba Turbina, odigrali smo košarku, popili pivu, zajedno zapjevali navijačku himnu od Bosne i Hercegovine… Sve predrasude koje sam imao prema Bošnjacima, Srbima i bilo kome drugome, Bog je srušio te sad radosno hodam na susret sa svakom osobom. Jer koliko god ih ljubim, osjećam da me oni ljube još 10 puta više.

Poruka za kraj?

Zamolio bih sve da mole za mene kako bih izdržao napore putovanja te jedva čekam nakon Uskrsa posvjedočiti sve milosti koje će mi Gospodin udijeliti na ovom putu preko svakog čovjeka.

Izvor: bitno.net

Autor: CroExpress Datum objave: 16.03.2025.