Hrvati nisu bili dobre sreće s biranjem svojih predsjednika republike, osim onda kad su dva puta izabrali Franju Tuđmana, a i on nije bio baš idealan državni poglavar, no sigurno najbolji dosada, ali ovdje nije riječ samo o osobnosti izabranih nego u istoj mjeri o političkoj konstrukciji tzv. polupredsjedničkoga sustava vrhovnog državnog poglavara koji i onda kad djeluje u najboljoj namjeri nije mogao uvijek biti na visini svoga zadatka pa je dolazilo do sukoba između njega i premijera i ponekad ostalih vrhovnika.
To se u najdrastičnijem obliku vidi u sadašnjim odnosima nositelja dvaju najvažnijih funkcija u državi Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića koji podsjećaju na bajku o dvama ovnovima na brvnu nad nabujalim potokom gdje ni jedan ne dopušta drugom prijelaz na obalu dok obadva ne padnu u mrzlu vodu .
A sad evo nekoliko prijedloga.
Što se tiče dužnosti državnog poglavara kao vrhovnog zapovjednika Hrvatskih oružanih snaga tu bi funkciju trebalo prebaciti na ministra obrane u mirnodopskom razdoblju, te na Vrhovno obrambeno vijeće u vrijeme rata, koje bi se sastojalo od triju najviših funkcija u državi, predsjednika republike, predsjednika Hrvatskog Sabora i predsjednika Vlade plus od zapovjednika triju rodova vojske i ravnatelja vojne obavještajne službe koji bi kolektivno donosili odluke običnom većimom glasova.
Ovo je, dakako, samo moj skromni prijedlog, a ako ih ima boljih neka se jave za riječ. U svakom slučaju sadašnje paradirianje vrhovnog vojnog zapovjednika u osobi Zorana Milanovića, (sjećate se crvenog tepiha i drugih luksusarija pri Milanovićevu dolasku u Ministarstvo obrane) je ne samo smiješno nego i opasno za sigurnost države jer se tu sukobljavaju vrhunski državni službenici dok se Europa i svijet nalaze pred ponorom novog Svjetskoga rata.
Ova nezgrapnost u dvovlašću u izvršnoj vlasti vidi se i pri imenovanju veleposlanika u važnijim inozemnim institucijama kad se Milanović i Plenković natežu oko imena tih predstavnika mlade hrvatske države prema onoj izreci „ti meni jednoga, a ja tebi isto toliko“, pri čemu se ne mogu složiti i nakon nekoliko mjeseci, ako ne i godina gdje će djelovati jedan, a gdje drugi veleposlanik pa vlade tih država to tumače kao hrvatsko neslaganje s njihovim politikama.
To si jedna država ne bi smjela dopustiti ako želi da je svijet shvaća ozbiljno.
To je i jedan od razloga zašto vlade velikih država više ne šalju pozive Milanoviću da ih posjeti. Bilo je govora i o tome da se naša diplomacija profesionalizira, to jest da važnije diplomatske dužnosti preuzmu stariji diplomati s iskustvom, no to još ne funkcionira pa se događa da neki nediplomati samo zbog svojih veza s Milanovićem ili Plenkovićem preuzimaju visoke vanjskopolitičke dužnosti radi svoje ideologije, a ne diplomatske vještine. Tu je karakterističan slučaj Ive Goldsteina, bivšeg ambasadora u Parizu sa slikom mrašala Tita u svojoj radnoj sobi koji od prije nekoliko mjeseci čeka da ga Milanović proturi kao veleposlanika u Grčkoj samo radi toga, a ne zbog svoje diplomatske kakvoće.
U Hrvatskoj je odavno vladalo mišljenje da bi dvovlašće u izvršnoj vlasti trebalo skratiti na najmanju mjeru, to su puke želje, ali ne stvarnost jer Milanović udara po Plenkoviću grubim polemičkim toljagama kad mu se za to pokaže prilika, a premijer kao da gubi živce pa se u posljednje vrijeme brani istim ili sličnim injurijama što je sramota za hrvatsku politiku uopće. To smo vidjeli u prepirici oko odašiljanja četvorice hrvatskih časnika u Njemačku, a što je spriječio Milanović.
Sve to Hrvatskoj ne treba jer se odavno pozicionirala kao prijateljica životno ugrožene Ukrajine. I pitanje rusko-ukrajinskoga rata, naime, nije od samog njegova početka vojnog ili političkoga karaktera nego morala, jer ako Rusija pobijedi Ukrajinu posljedice će biti katastrofalne za sav Zapad pa i Hrvatsku, pogotovo ako se u tu zavrzlamu uplete novi američki predsjednik Trump i Putinu prepusti sve što je osvojio i još mnogo toga više kao prolongiranje ukrajinskog učlanjenja u NATO za 20 i više godine, a to bi onda značilo da će Kijiv postati moskovski satelit kao socijalističke zemlje za vrijeme komunizma prema Brežnjevljevoj doktrini o njihovom „ograničenom suverenitetu“.
Zar to službenom Zagrebu nije jasno?
Sve rečeno trebao bi imati pred očima novi hrvatski predsjednik (predsjednica) kao sukreator vanjske politike, a ako tu ne zauzme jasne zapadne pozicije ne će trebati dugo čekati na ruske ucjene sve do srozavanje Hrvatske na razinu Srbije Aleksandra Vučića koji igra na tri karte tako da će jednoga dana kljusnuti dupetom o tvrdu stvarnost Trećeg svjetskoga rata u koji nas ne će ugurati Ukrajina kao žrtva ruskoga imperijalizma, nego Putinov režim koji već davno ratuje „podzemnim sredstvima“ kako bi omekšao Zapad na bezuvjetnu kapitulaciju kakvu su u svibnju 1945. potpisali Hitlerovi generali pod pritiskom maršala antifašističke koalicije.
Povijest bi se tu mogla ponoviti s jednom iznimkom, naime žrtve slobodnih i demokratskih zemalja bile bi mnogo veće od žrtava nacističke satrapije
Novi hrvatski predsjednik (predsjednica) moraju znati da ako svoje natjecanje za tu dužnost shvate kao utrku za zadovoljavanje niskih ambicija da će im se to osvetiti na dosad neviđeni način, naime da će izgubiti ne samo tek stećenu vlast nego možda i vlastitu slobodu.
Autor: CroExpress/Gojko Borić, Köln Datum objave: 11.12.2024.
