Pokrajinski izbori u trima istočnonjemačkim saveznim zemljama Saskoj, Tiringiji i Brandenburgu, prošli bi neopaženo u inozemstvu da u njima nije pobijedila stranka „Alternativa za Njemačku“, (AfD) koju je Savezni ured za obranu ustavnosti djelomično proglasio „krajnje desnom“, što birači nisu uzeli „novo za gotovo“ pa su u dvije pokrajine AfD-u dali najviše glasova, dok su u trećoj tu stranku smjestili odmah iza pobjedničke Socijaldemokratse partije Njemačke s tankom razlikom u glasovima od samo 2 posto.

Rezultati ovih izbora mogu biti odlučujući i za savezne izbore krajem iduće godine, tim više što u ispitivanju javnog mnijenja sadašnja tročlana koalicija Vlade u Berlinu stoji loše, a savezni kancelar Olaf Scholz dobija katastrofalnu ocjenu prema kojoj ga samo 3 posto birača želi vidjeti na čelu vlade jedne od najbogatijih i politički najutjecajnijih država u Europskoj Uniji.

Druga pobjednička stranka na ovim izborima, konzervativno-ljevičarski „Savez Sahre Wagenknecht“, (BSW) postigla je dvoznamenkaste postotke u sve tri pokrajine i nudi se kao koalicijski partner, ali uz uvjete koji druge stranke ne mogu prihvatiti, naime ograničenja prijama izbjeglica i obustavu svake vojne pomoći Ukrajini.

Činjenica da su socijaldemokrati u Brandenburgu uspjeli postati stranka s najviše glasova treba zahvaliti njezinu premijeru Dietmaru Woidkeu koji je išao na sve ili ništa riječima da ako pobjede „alternativci“ on napušta svoju pokrajinu. Tanka pobjeda stranke AfD ipak ne će biti odlučujuća za sličan scenario na saveznim izborima jer s njom zasada nitko ne želi koalirati, no u politici je ponekad moguće nešto što trenutno izgleda nemogućim.

U svakom slučaju njemačka se stranačka scena mijenja, možda na gore, pa su tako iz brandenburškog parlamenta ispale tri stranke, zeleni, ljevica i liberali što mijenja pluralizam njemačke parlamentarne demokracije. Tome nasuprot „alternativci“ su postigli tzv. zaprečnu manjinu, to jest bez njihovih parlamentaraca ne će biti moguće formirati dvotrećinske većine u tri pokrajinska parlamenta što je potrebo za biranje Sudaca ustavnga suda kao i promjenu njihovih ustava.

U Njemačkoj se na prošlim izborima dogodilo u minjaturi ono što se odavno zbivalo u nizu zapadnoeuropskih demokratskih zemalja, naime mrvljenje stranačke scene s mogučnošću sastavljanja tzv. neprincipjelnih koalicija, dakle spajanje vode i vatre, kakva je sad tročlana koalicija na saveznoj razini koja se polako raspada, primjerice liberali već pipkaju kako da je napuste, a to bi onda izazvalo nove izbore s pobjedom nekoć omražene dvojne koalicije, kršćanskih stranaka CDU i CSU s jedne i socijaldemokrata s druge strane, pa onda „jovo nanovo“ do novih sukoba, rastava koalicijskoga braka i ponavljanja izbora.

Sve rečeno u velikoj je oprečnosti sa sadašnjim stanjem u Europi i svijetu gdje se vode ratovi koji bi mogli biti uvertira Trećem svjetskome ratu. Barem bi Europska Unija i NATO trebali biti stožeri međusobnog sporazumijevanja i uzajamnog poštivanja „različitosti u cjelini“. 

No to nije tako: Rusija i dalje vodi rat protiv Ukrajine s krajnjim ciljem uništenja ukrajinske nacije, a Izrael je upravo otvorio treću frontu protiv palestinskih pobunjenika koji su za neke teroristi, a za druge borci za slobodu. U ovim tzv. lokalnim ratovima nitko nije posve nevin, možda samo Ukrajinci. Izrael je napravio veliku pogrješku kad je najavio da će potpuno uništiti Hamas, koji nije samo vojska nego i civilna organizacija s elementima paradržave.

Nažalost, u ovom sukobu izraelske i palestinske vojne sile ima previše koratelarnih žrtava, prije svega civila, žena, djece i staraca, za što nema nikakva opravdanja. Nitko ne zna kad će završiti ovi ratovi na Bliskom istoku i središtu Europe u kojima umiru na stotine tisuća ljudi, a troškovi tih okršaja nedostaju u fondovima za preživljavanje siromašnih naroda u Africi i Aziji kao i za njihov ekonomski razvoj koji bi okončao selidbu naroda iz Afroazije u Europu, selidbu koja je uzrokom popularnosti ekstremnih desnih stranaka u Europskoj Uniji.

Tek kad završe ovi ratovi EU, NATO i ostali slobodni  svijet moći će proraditi na uspostavljanju pravednoga mira koji će biti podlogom novom gospodarskom porastu svih u svijetu. Dok se to ne dogodi ratovi će uništavati ne samo životni standar zaraćenih nego i onih koji su indirektno povezani s tim okršajima, i to nakon svih negativnih iskustava s Prvim i Drugim svjetaskim ratom. Povijest kao da nije „učiteljica života.“


Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 26.09.2024.