Po svemu izgleda da se hrvatski šport, a pogotovo udaranje prazne lopte nogama nazvano nogometom, ravna prema izreci Sve ili ništa. Nama se pričinja da  je tu više riječ  o nacionalnoj psihologiji nego vještini nogmetaša. Najprije se uz pomoć nekritičkih navijača širi prekomjerni optimizam, a onda kad dođe do situacije stani, pani postižu minusi iliti dobivaju golovi pa naši kukaju i obećavaju bolje dane. Kao da se u nogometu ponavlja vječita hrvatska politika velikih gubitnika i nešto manje dobitnika.

Sjetimo se samo nekih krucijalnih političkih zbivanja tijekom naše tisućuljetne povijesti kao ulaska u personalnu i kasnije stvarnu uniju s Mađarima, saveza s Mađarskom i Austrijom, stvaranja kraljevske Jugoslavije, proglašenja navodno neovisne Hrvatske što ona nije bila  i ponovnog ulaska u Jugoslaviju nazvanu federativnom i socijalističkom, a ni to nije bila u zbilji nego u maglovitim teorijama. 

Hrvati ipak postižu neke rezultate u svojoj hudoj sudbini da bi u konačnici ipak dobili šansu za izlazak, premda ratni, iz Titove satrapije stvorivši napokon svoju slobodnu, neovisnu i suverenu Republiku. Ali kako izgleda mnogi hrvatići kao da nisu zadovoljni i s njom pa tvrde kako između Beča, Budimpešte, Beograda i Bruxellesa nema razlike, a što ne će biti teško opovrgnuti.

Ulaskom u personalnu i kasnije stvarnu uniju s Mađarskom hrvatske zemlje postaju dio zapadne civilizacije i kulture, Srednje Europe i Mediterana, sve vrijedno dolazi sa Zapada. To  se potvrdilo priključenjem Hrvatsko-mađarske kraljevine Habsburškom carstvu što nas je djelomično obranilo od Osmanlija i Islama, postali smo prema papinim riječima Antimurale christianitatis, Predziđe kršćanstva, a da to nismo bili stoljećima danas bi bili dio bosanskoga i time balkanskog dijela Europe iliti tamni vilajet bez kulturnih i civilizcijskih tradicija.

Stvaranjem prve Jugoslavije vraćamo se dijelomično na Balkan što završava tragično za cijelu naciju u Drugom svjetskom ratu s njegovim golemim ljudskim i materijalnim žrtvama, dok je NDH bila samo kratka epizoda poludržavnosti u savezništvu s dvama najcrnijim režimima u Europi, fašističkom i nacističkom.

Pobjedom komunista u tom ratu ponovno se vraćamo na Balkan, ali usput jačamo veze sa zapadnom kulturom i civilizavijom i tako spremno dočekujemo raspad SFRJ-ota kojim napokon izvojevasmo slobodnu, suverenu i demokratsku Republiku Hrvatsku, okrnjenu teritorijalno i oslabljenu strašnim ljudskim i materijalnm gubitcima no sve u svemu, zahvaljujući hrabrosti hrvatskih branitelja i mudrosti Franje Tuđmana konačno postajemo europska zemlja sa članstvom u gotovo svim njezinim organizacijama kao NATO-u, Europskoj Uniji, Šengenskom prostoru, Eurozoni itd. Premda smo time odustali od dijelova nacionalnog suvereniteta, više dobivamo nego gubimo, i možemo biti zadovoljni postignutim internacionalnim članstvima, a to neki nijekaju oslanjajući se na oblike suvereniteta iz 19. i prve polovine 20. stoljeća.

Europu smo tražili i Europu smo dobili, a onda se dogodila naša nezahvalnost na posljednjim izborima za Europski parlament u kojima smo sudjelovali sa sramotnom najmanjom izlaznošću od 21,35 posto!

Nije nam jasno zašto se to dogodilo kad bi građani Republike Hrvatske trebali znati da oko 80 posto nacionalnih zakona najprije prolaze filtera izglasavanja u Europskom parlamentu. Za hrvatske je medije bilo važnije  pisati i govoriti kako europski parlamentarci dobivaju od 8 do 13 tisuća eura za svoj rad, dakle žive u izobilju dok se mi, obični ljudi, moramo oznojiti da bismo zarađivali mjesečno oko 1.400 eura prosječne hrvatske plaće. Isti mediji nisu objavili ni slovca da EU-zastupnici moraju od svoje plaće odvojiti više od tri črtvrtine za podmirivanje troškova života u preskupom Bruxellesu tako da o obogaćivanju u belgijskom zemaljskom raju ne može biti ni govora. Usto Europska Unija je više nego njezini fondovi iz kojih crpimo bogate iznose nepovratnih kredita, EU je istodobno uz NATO sigurnost da više nikad ne ćemo biti napadnuti, a da nas ne brane naši prijatelji iz europskih i natovskih struktura, da više nismo sami u svijetu u  kojemu tutnjaju dva rata u našoj blizini.

Pogledajmo samo što se moglo dogoditi da se nismo natjecali za kandidiranje u članstvo NATO-a i Europske Unije. Vjerojatno bi srpski ustanak u Hrvatskoj uz pomoć Srbije i posrbljene JNA trajao dulje i bio krvaviji za sve sudionike, Zapad bi čekao kraj ratovanja uz možebitnu intervenciju kao u ratu Srbije i Crne Gore protiv Kosovara, i to bi onda dugo trajalo. Premda Hrvatska nije bila članica prije navedenih dvaju državnih zajednica, neke njihove članice, primjerice Mađarska i Njemačka, ispod žita su dopuštale kriumčarenje oružja i vojne opreme za hrvatsku vojsku, a većina njih je primila na tisuća hrvatskih izbjeglica.

I nakon što bi Hrvatska bila oslobođena, njezin ekonomski i socijali oporavak išao bi puževim koracima. U samoj zemlji došlo bi do društvenih poremećaja tipičnih za postkomunističke situacije. Jednostavno rečeno: upali bismo u previranja i stagnaciju ne baš neslična sadašnjim prilikama u Srbiji. No Hrvatska se munjevito oslobodila srpske invazije i time stvorila preduvjete za članstvo u organizacijama slobodnoga svijeta što moramo zahvaliti ne samo prijateljskim zemljama nego i našoj privrženošću Europi, onoj Europi o kojoj smo sanjali dok smo još bili u socijalistočkom poretku: slobodnoj i  potpuno otvorenoj za sve koji žele postati Hrvati. I onda se toj EU-ropi zahvaljujemo izlaznošću na izbore za njezin i naš parlament s nešto više od 20  posto pospanih Rvata. Netko bi se toj EU-ropi trebao radi toga ispričati uz obećanje da ćemo na idućim izborima biti marljiviji.

Nama i Europi u korist!

Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 25.06.2024.