Mali je broj stranih zvaničnika i intelektualaca koji su se zauzimali za Hrvatsku kad je to bilo najpotrebije, prije i tijekom Domovinskoga rata. 

Među suprotne iznimke spada veliki francuski političar, pravnik, profesor na Sorbonnei i predsjednik Komisije Europske Ekonomske Zajednice (EEZ) za posredovanje u postjugoslavenskom ratu Robert Badinter, koji je preminuo u 95. godini života 9. veljače u Parizu, a ostat će u vječnoj uspomeni u svojoj Francuskoj kao uspješan borac za ukidanje smrtne kazne, te u Hrvatskoj i Sloveniji radi toga jer je kao prvi član spomenute komisije formulirao odredbu da se ‘Jugoslavija nalazi u stanju raspadanja’ pa se njezin Ustav ne može uzeti kao podloga za njezino okončanje, pri čemu će „sadašnje republičke granice ostat granicama budućih neovisnih država.“  

Poslijje toga EEZ je preporučio svojim državama članicama da priznaju sve bivše jugoslavenske republike koje to žele, a među prvima su to bile Hrvatska, Slovenija te Bosna i Hercegovina. U Srbiji je ova odluka Badinterove komisije dočekana na nož tvrdnjom da je „pravo na samoodređnje do odcjepljenja“ jugoslavenskih naroda, zapisano u Ustavu SFRJ od 1974. već „konzumirano“ u  plebiscitu o uvođenju republike odmah poslije završetka Drugog svjetskoga rata. 

No, to nije pilo vodu jer zašto je onda ta odrednica ostala u svim jugoslavenskim i republičkim ustavima sve do ukidanja komunističke Jugoslavije.

Zanimljivo je da je sam Badinter u intervjuu riječkom Novom listu ne samo odbacio Ustav SFRJ kao podlogu ra raspuštanje Jugoslavije nego je naveo Ustav Republike Hrvatske u kojemu se nalazilo dosta odrednica  s kojima se jamče načela vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Autori hrvatskoga Ustava očito su marljivo kopirali francuski Ustav, no da li je to u praksi bilo slično ili isto drugo je pitanje.

Robert Badinter je svojim zalaganjem za ukidanje smrtne kazne navukao bijes francuske desnice koja je odrubljivanja glave uz pomoć giljotine valjda smatrala proizvodom francuske civilizacije, pa je neko vrijeme bio najnepopularniji ministar u Parizu, ali to se tijekom vremena promijenilo nabolje jer su se  Francuzi uvjerili da brojke teških kriminalnih delikata u zemljama sa smrtnom i bez smrtne kazne uglavom drže ravnotežu.

Tragično je za njega bilo da je ukidanje te najgore kazne dobro došlo njemačkom ratnom zločincu Klausu Barbieu koji je bio sukrivac za smrt njegova oca u koncentracijskom logoru Sabibor, no, Badinter je uvijek imao pred očima načela humanosti, naime da čovjek ne smije uništiti ono što je stvorio Bog, a to je ljudski život bez obzira što neki individui počine u svojoj zloći.

Za svoju ljudskost Badinter je dobio počasni doktorat zagrebačkoga Sveučilišta.

Možda će neki primjetiti kako nije bilo pravedno da se granice socijalističkih republika, određene povijesnim i etničkim činjenicama, proglase kao buduće granice novih neovisnih država. Da je određeno suprotno izazvalo bi niz lokalnih vojnih skoba koji bi možda trajali desetljećima. Naime jugoslavenski komunisti nisu bili dosljedni pri ustvrđivanju republičkih granica pa su Republici Hrvatskoj oduzeti istočni Srijem, Boka Kotorska i Neum premda su u prva dva slučaja pripadali kraljevinama Hrvatskoj-Slavoniji i Dalmaciji, a u trećem slučaju, Neum je bio dio Dubrovačke Republike i etnički oko 90 posto hrvatski.

No, Hrvati su izgubili većinu u istočnom Srijemu i Boki, i to je za komunističke određivače granica bilo dovoljno da ih pripoje srpskoj Vojvodini, odnosno Crnoj Gori. Mislimo da je barem Neum trebao pripasti Narodnoj/Socijalističkoj Republici Hrvatskoj jer je etnički i povijesno bio dio hrvatske Dubrovačke Republike.

Crnogorski komunisti bili su veći patrioti od hrvatskih kominista pa su jednostavno prisvojili drugi b-h izlaz na Jadran, Sutorinu u zamjenu za neke nepoznate planine u zaleđu Boke Kotorske.

Da je Neum pripao Hrvatskoj, ne bi trebalo izgraditi skupi Pelješki most o kojemu se pričalo odmah  poslije Drugog svjetskoga rata. Sve u svemu Hrvatska ipak treba biti zadovoljna jugo-republičkim i sadašnjim granicama jer je dobila Istru, Rijeku, Zadar, Međimurje, Baranju i četiri jadranska otoka, sve zahvaljujući hrvatskim svećenicima u tim krajevima koji su bilježili rađanja i kršćenja hrvatske djece u svojim župama dokazavši da su one etnički dio hrvatskoga nacionalnog korpusa.

Trag koji će Roberet Bandier ostaviti u novijoj francuskoj povijesti dubok je i neizbrisiv.

Osim što je uspio ukinuti smrtnu kaznu govoreći dva sata o tome u Narodnoj skupštini, izborio je druge povlastice za zatvorenike sve do televizora u tamničkim ćelijama. On dugo vremena nije bio svjestan svoga židovskoga podrijetla dok ga nacisti nisu uvjerli u to, progonima svake vrste, a on se spasio sakrivajući se u provinciji gdje ga nitko nije poznavao. Naime njemački okupatori imali su gustu mrežu svojih doušnika u Francuskoj, možda njih više nego što je bilo pripadnika Pokreta otpora s kojim se Francuzi danas diče.

Tijekom svoga javnog života Robert Badinter postao je moralna vertikala i pravedni komentator franuske i svjetske politike. Hrvatska mu treba mnogo zahvaliti i to s nekom pravničkom nagradom za slične hrvatske borce za istinu i slobodu.


Foto / Izvor: Wikipedia / CC BY-SA 3.0


Autor: CroExpress, Gojk Borić - Köln Datum objave: 12.02.2024.