Autor: CroExpress

Članak je u cijelosti preuzet s bloga ‘Zagreb-Dublin / Malo drugačiji Dublin’.

Da, kada odeš živjeti u Irsku, pečeni piceki padaju s neba. Servirani na pozlaćene tanjure.
Poslovi se nalaze sami, svi imaju ogromne plaće, ništa ne moraju raditi. Stalno putuju po uzbudljivim destinacijama i kako bi rekao Mile ‘cere se kameri ko oni glupi Ameri…’

Da, tako izgleda život gastarbajtera.
U glavama onih (nekih) koji su ostali.

Čini se da zadnjih mjeseci većina Hrvata barem na neki način vrlo aktivno sudjeluje u zgodama gastarbajtera – jedni kao rodbina i prijatelji koji ostaju, a drugi kao oni koji planiraju otići.

Čini se da na obje strane, većina ljudi misli isto – lako onima koji su otišli van, svi imaju puno novaca, voze dobre aute, uživaju u životu i općenito kao u bajci ( ili Alan Fordu možda) – žive sretno dok ne umru.

Jedino što ljudi, koji nisu otišli, zaboravljaju da ovo nije Utopija.

Neki pogledaju emisiju kako je u Irskoj divno, pročitaju par članaka na webu i nakon vrlo malo promišljanja i planiranja krenu na put u nepoznato. Tada ih naravno dočeka realnost – dođeš u novu zemlju, izađeš sa stvarima nasred ceste i kuda sad? Prvo treba naći smještaj. Rijetki su sretnici koji uspiju naći stan iz Hrvatske. Najčešće ljudi dolaze bez smještaja, nađu hostel, tamo žive dok ne nađu posao. Kad shvatiš da moraš van iz hostela, sad si vjerojatno već sretnik koji je našao posao i misliš da ćeš lako naći stan, no stan je nemoguće unajmiti jer za svaki stan u redu čeka dvadeset ljudi da uleti u njega i svi imaju gotovinu za polog, reference od prijašnjih najmodavaca unazad sve do stoljeća sedmog.

Obilaženje od vrata do vrata kod traženja poslova, maraton. Mnogi su uvjereni da će u roku par dana dobiti fenomenalno lagan i fantastično plaćen posao, jer je to jednostavno tako. Onda opet realnost zakuca na vrata i shvatiš da prije nego dobiješ posao moraš imati dovoljno novaca sa sobom da izdržiš sve troškove. Na kraju krajeva, kad dobiješ posao, plaća ne stiže odmah.
Ispada da je lakše naći posao nego stan.

Kada se nađe posao, krene se u potragu za stanom: potražnja je tolika da vlasnici traže preporuke i biraju između hrpe najmoprimaca. Konačno, nađu neku sobu, dijele sobu sa strancima mjesecima. Nakon nekog vremena unajme i stan. Troškovi su na početku ogromni. Osim smještaja, hrane, prijevoza, moraš platiti mobitel na koji će te poslodavci zvati, moraš isprintati bezbroj CV-a, a printanje CV-a u centru grada može koštati i do jedan euro po stranici. Sve to više nije skupo kad nađeš posao, ali do tada treba izdržati.

Otvoriti PPS broj, račun u banci, trenutak kad si ko malo dijete sretan jer konačno imaš ‘valid proof of address’ je trenutak za pamćenje. Kod mene je to bilo toliko uzbudljivo da sam o tome pisala čak dva posta.

Svatko tko je došao, imao bi bezbroj ovakvih primjera, svatko je na svoj način proživio i preživio težak početak.

Oni koji su došli nepripremljeni žive u katastrofalnim uvjetima, bez novaca, bez igdje ikoga i onda se vrate pljujući po ‘onima koji lažu da je vani dobro’.

Ostatak članka pročitajte OVDJE. 

Datum objave: 08.04.2016.