Autor: CroExpress
Članak je u cijelosti prenesen s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.
Ujutro sam puna energije, ali pomalo depresivna krenula na posao. Nisam znala da su trenutno školski praznici u NRW-u pa je malo bila strka kada nije došao autobus. Ubrzanim hodom i s povremenim trčanjem sam ipak u zadnjoj minuti uhvatila vlak i stigla po planu. Na poslu je bilo opušteno, dočekali su me uvijek veseli i dragi kolege i toliko zanimljivi radni zadaci da sam danas odradila 1 sat prekovremeno.
Ovo klizno radno vrijeme je nešto predobro! Dođeš kada hoćeš, odeš kada hoćeš, jedan dan odradiš više pa drugi dan odeš sat-dva ranije doma, a ne gubiš niti sate niti plaću. Kako bi Nijemci rekli, Wunderbar!
Nakon dugog vikenda došlo je vrijeme za shopping. I opet (naravno) nisam imala kovanicu od 1 €, a ni od 2 pa sam morala tegliti stvari u rukama po Aldiju i onda natrag do stana. Vrijeme je za kupnju auta čini mi se, za sada imam za tehnički i osiguranje, još samo treba skupiti za pristojan auto. I ne jesti par mjeseci. Kao i za internet. Mislim da je vrijeme da susjedov router ostavim na miru, iako imam sasvim pristojan signal na jednoj strani stana! Nekako mi je mrsko potpisivati ugovore ovdje, a i izbjegavam sve što bi me moglo na duže vrijeme ‘zavezati’ za Njemačku. Slušam prijedloge za providera!
Tek sada sam svjesna da je prošlo više od godinu dana od kada sam ovdje jer cijelo vrijeme imam osjećaj da sam tek došla prije par tjedana. Mozak još misli da je na privremenom boravku u inozemstvu, a to sam shvatila po nekim malim znakovima na koje prije nisam obraćala pažnju.
Recimo kofer i nakon godinu dana stoji pored kreveta i čeka da ga se spakira za povratak. I da hoću ne bi mogla jer sada imam previše odjeće ovdje. Vjerojatno mi je iz istog razloga trebalo više od godinu dana da se s luft-madraca preselim na krevet.
Osim toga u kroničnom sam nedostatku ladica i do prije koji tjedan imala sam milijun papira po svim ćoškovima stana jer jednostavno ih nisam imala gdje pospremiti pošto nemam niti pisači stol niti ikakve ladice. Izbjegavala sam i još uvijek izbjegavam kupnju bilo čega dugotrajnijeg jer opet – mozak misli da svaki čas idem doma. Zato i stalno selim odjeću po sezonama. Ne želim imati puno stvari ovdje u slučaju da jednoga dana odlučim dati petama vjetra. No možda je tako i bolje, ipak je još rano za potpunu selidbu jer sam tek nedavno počela raditi.
No barem sam riješila problem gladi na poslu i to pecivima, slatkišima, voćem i salatama iz Aldija i Lidla. U Lidlu kupim pakiranje od 10 peciva za 1,60 – 2 € i jedem ih tijekom dana na poslu kada osjetim veću glad. Pogotovo su kritična jutra pa od 9 do pauze u 13 pojedem 1-2 komada, 1-2 čokoladice ili voće.
Btw. ne preporučam mandarine u Njemačkoj. Potrgala sam si sve nokte na njima koliko se teško gule, a i kada uspiješ to toliko štrca na sve strane da sam jednom otišla s posla kao s paintballa.
A na pauzi za ručak, kada već moram jesti brzu hranu, odlučila sam jesti što je moguće više zdravo pa jedem te salate iz Aldija ili Lidla. Super su velike i zasitne, koštaju od 1,60 do 2,50 € po pakiranju, a unutra se dobije svašta, puuuuno raznog povrća, u nekima i tijesto, zatim dodaci koji se moraju pomiješati poput šunke, svakakvih vrsta sira, tune, gljiva… i uz to slasni dressing! Nikada prije nisam jela salate s dressingom nego samo one tipične ‘naše’ sa maslinovim uljem, soli i octom, pa su mi dressinzi pravo otkriće!
Osim toga već mjesec dana se mučim s knjigom na njemačkom. Ogroman dio je napisan u preteritu, pluskvamperfektu i sličnim vremenskim oblicima koji se u svakidašnjem govoru ne koriste, ali oni sami po sebi nisu problematični za razumjeti, nego riječi. Toliko novih riječi! Na početku mi se činilo kao super lagano štivo, ali kroz čitanje sam shvatila koliko ustvari još ne znam njemački. Svaku 10. riječ moram tražiti u rječniku pa mi je postalo naporno i odgodila sam čitanje na koji tjedan. Danas sam ponovno počela. Čitam samo u vlaku kada se smjestim, znači ca. 20-30 minuta po smjeru. Borim se s njom, ali mislim da ću uspjeti, vjerojatno za koji mjesec kako je krenulo.
Tu knjigu sam besplatno dobila prošlo ljeto u jednoj knjižari nakon što sam kupila neke materijale za njemački. Ako koga zanima zove se ‘Küssen gut, alles gut’ od Rachel Gibson. Nekakav je ljubavni roman, ali interesantna (barem dijelovi koje sam razumjela). Kada (i ako) je pročitam napokon do kraja budem vam prepričala fabulu. Kao da čitam lektiru u školi!
Kad smo već kod mog (ne)znanja njemačkog, prije koji tjedan sam imala probne sate na B2 kursu. U prvoj grupi su mi rekli da sam prenapredna i da probam u drugu, a onda su samo ponovili to isto u drugoj. Svašta, pa nisam ni blizu C1 stupnja! Nijemci su na C1 stupnju.
Ali mislim da je do škole jer me, iako su profesori super dragi i simpatični, kao i polaznici, jedna stvar jako zasmetala, a to je da profesori ne ispravljaju učenike. Došlo mi je da ih ja počnem ispravljati jer su prestrašne greške radili i to konstantno, a profesori nisu reagirali. Mislim da je to jako loše jer kako drugačije naučiti nego kada te netko ispravlja u govoru? Tako da tražim dalje. Znala sam je prejeftino da bi bilo dobro…
Šteta jer je ekipa bila iz snova. Svi mladi, do cca. 35 godina starosti. Sramežljivi Britanac koji studira jedan semestar (ili godinu?) u Njemačkoj, cura iz Litve koja radi u kafiću kao konobarica, a naviše je nervira kada ljudi plaćaju odvojeno, Argentinac, po zanimanju inženjer strojarstva koliko sam shvatila kojega je posao doveo u Njemačku, Španjolac koji je došao pred kraj predavanja i o kojem ustvari ne znam ništa i Finac, lijep k’o slika, doslovno kao da je ispao iz nekog filma, od ponašanja do govora.
Fun fact: U ovih godinu i tri mjeseca vidjela sam samo dvojicu baš zgodnih frajera u Njemačkoj i oboje su Skandinavci!
Datum objave: 30.03.2016.
