U Franjevačkom samostanu čuva se arhiva i kronika grada Vukovara od 1720. godine. U ratnim stradanjima i srpskoj agresiji 1991. godine velik dio umjetnina iz samostanskog muzeja je otuđen ili je oštećen, a samostan je razoren. Muzej je ponovo obnovljen i otvoren u svibnju 2019. godine.

Kronika Franjevačkog samostana iznimno je važno djelo za vukovarsku, ali i širu zajednicu jer predstavlja svjedočanstvo djelovanja Katoličke crkve na ovim prostorima. U nastavku vam donosimo svjedočanstvo zapisano u Kronici 1. studenog 1991. godine:

“Danas je blagdan Svih Svetih i spomen mrtvih. Nešto je mirnije do podne nego jučer. Ima puškaranja i detonacija, a oko podne su nadlijetali grad avioni, ali nismo čuli da su negdje istresli svoj smrtonosni teret. Odjekivali su od detonacija Mitnica i središte grada. U radio-vijestima smo čuli, da su se vodile velike borbe oko Bogdanovaca i Mitnice.

Misu smo imali u 7,00 sati u podrumu; bilo je šestero vjernika. U 8,00 je gvardijan fra Branimir kod križa u ulici M. Gorkog molio za pokojne i zazvao opće odrješenje za sve pokojne. Tu molitvu smo obavljali redovito na groblju, ali nemoguće je onamo poći, jer je ondje neprijatelj. Ljudi su okitili križ; bilo je i svijeća lampiona, a sakupilo se oko 20 molitelja iz te ulice. U 9,00 sati gvardijan je opet imao sv. misu u skloništu u Radićevoj ulici. Sudjelovalo je oko 200 vjernika, a oko 100 je primilo pričest. Branimir je opet podijelio zajedničko odrješenje, jer je bilo nemoguće ispovijediti sav taj svijet. Nekim je podijelio i bolesničko pomazanje. Na misi je bilo i više vojnika koji toga časa nisu bili na bojišnici.

Poslije podne je Zdravko Šeremet, direktor Radija Vukovar, odvezao fra Branimira i fra Ivana u skriveni studio, koji je bio u podrumu vinarije, preko puta dvorca. Radio je zatim prenosio misu, koju su oni slavili u tom podrumu. Branimir je izrekao i propovijed i u njoj priznao da sve građane opkoljenog grada muči pitanje neizvjesne budućnosti. Kršćani ni u takvom stanju ne smiju gubiti nade, jer vjeruju da je Bog gospodar povijesti. Stoga je pozvao na molitvu, i to ne samo osobnu nego i zajedničku po skloništima. Otada se doista u nekim skloništima po dvaput dnevno molila krunica. Založio se i za poštovanje općenito poznatih uredbi i tako podržao odluke javnih vlasti. Tako pozvao je ljude da ne napuštaju neodgovorno skloništa, jer su već mnogi zbog toga smrtno stradali. Prekorio je one koji skupljaju velike zalihe hrane i pozvao na povjerenje u one koji vode brigu o obrani grada i o potrebama građana. Branimir, a također Ante, Ivan i Slavko, i u drugim su prigodama priopćavali preko radija poruke vjernicima i građanima. Branimir je još na početku listopada, mjeseca pobožnosti Majci Božjoj, poticao na moljenje krunice.

Borovski pak je župnik fra Ante Perković bio u glavnom skloništu u Borovu, smještenom u Komercu. Ondje je slavio misu za oko 400 ljudi; inače je ondje sklonjeno oko 600 ljudi. Došli su po njega gardisti Goran Edelinski i Ivan Uskok i navečer ga vratili. Tek se kasno navečer Ante vratio u samostanski podrum. Bili smo već zabrinuti što ga nema. Pažljivo smo slušali njegov izvještaj, a on je govorio mirno, premda vidljivo potresen. Kad je sjeo u auto na polasku, gardisti su mu rekli: ‘Tamo ste sigurni, a putem kako nama tako vama’.

‘Vozili su me u ‘lađi’ koja je imala samo vjetrobransko staklo. Gardisti su vozili ludom brzinom izbjegavajući rupe, prepreke na cesti i snajperiste. Kritično je bilo na mostovima Vuke i preko pruge. Ispraznila se i guma ali nismo stali. U Komercu je bilo žena, djece, staraca i ranjenika. Ispred jednog stola, koji bi trebao biti oltar, ljudi su prije mog dolaska od dvije daščica učinili križ i zapalili nekoliko svijeća. Bio sam duboko ganut.” Uspio je potisnuti osjećaje da bi mogao misiti i reći nekoliko ohrabrujućih riječi. Zbog pucnjave po Vukovaru pričekali su s povratkom.’

Ante je upisao 90 misa za poginule. Obišao je također nepokretne, starce, teško bolesne i ranjene. Dali su mu večeru i onda smo krenuli. Vani je već bio mrkli mrak pa šofer, protivno naredbi, pali farove. Kod silosa jedan gardista je mahnuo da ugase svjetla. Kako šofer nije mogao odmah to i učiniti, jer ne rade sklopke već je sve spojeno žicama, gardist je potegao pištolj da na taj način ugasi farove. No, ipak je prošlo bez pucnjave.

Dalje su vozili bez svjetla. Ante je spomenuo da je mogao i ostati u skloništu i vozač je nakanio okrenuti auto, ali je Ante ocijenio da je ipak bolje vratiti se u Vukovar, gdje ga tjeskobno očekuju njegova franjevačka braća. Vožnja je uistinu bila opasna. Na jednom zavoju umalo su naletili na kamion koji se također kretao bez svjetla. I kod bolnice se netko kretao cestom. Sretno su prešli most na Vuki i prošli središtem grada, gdje je jedna zgrada bila u plamenu, a s nje su padali na cestu užareni ostaci krova i zidova. Na početku ulice koja vodi prema samostanu, stražar je prepoznao Antu i dao znak da nastave put sve do ulaza u samostansko dvorište. Kad je Ante izišao iz auta, netko je pucao iz gimnazijske zgrade, ali ne u pravcu auta. Gardistima je poželio sreću, blagoslovio ih i trkom stigao do ulaza u samostan. Jedan od gardista je imao nadimak Giga, drugi je imao 16 godina, a spomenuo je da mu je i sestra u gardi. Ante je zaključio svoj izvještaj riječima: “Za mene je ovo nezaboravan doživljaj. Samo zbog tog susreta s tim ljudima valjalo je ostati u Vukovaru.”

Autor: CroExpress, Kronika Franjevačkog samostana u Vukovaru Datum objave: 01.11.2023.