Obitelj Ivanke i Miroslava Bartolovića bila je među prvima koje su se vratile u Hrvatsku Tišinu. Najmlađa je to povratnička obitelj i jedina s dvoje djece školske dobi.

Dva posavska mjesta u Republici Srpskoj jedno uz drugo, Hrvatska i Srpska Tišina. Dvije strane, dvije sudbine, dvije istine. Ona hrvatska nekako je sve tiša. Nema pošte, škole, doma zdravlja, ne čuje se dječji smijeh na ulicama. Pet sela župe Tišina djeluju tužno i pusto, sa samo 170 povratnika od nekadašnjih oko 5.000. Oni koji su ostali, ne žale se previše, sretni su na svojim ognjištima, prenosi Glas Hrvatske.

Bila je to svojedobno glavna medijska vijest kada je rođeno prvo dijete u ovoj povratničkoj župi. Posjet toj vedroj i radosnoj obitelji potvrdio je da je za istinsku sreću potrebno malo.

– Povratnici smo u naše rodno mjesto. Vratili smo se 2003. godine. Muž se želio vratiti kući. Dobili smo ovdje i dvoje djece i jako nam je lijepo. Ipak, jako je izazovno, ali na kraju ispadne jako lijepo. Kuću smo obnovili uz pomoć Vlade Republike Hrvatske  jer nismo koristili program za stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj, nego smo tu donaciju ovdje dobili i tako smo obnovili svoju obiteljsku kuću, priča nam Ivanka Bartolović.

Tijekom godina života u Hrvatskoj Tišini Ivanka i Miroslav dobili su i dvoje djece, Ivana i Katju

– Ivan je dijete 9. razreda, Katja pohađa 8. razred u Federaciji, u Domaljevcu po hrvatskom programu. Ivan ima i asistenta u nastavi jer ima poteškoća u razvoju. Djeca su jednostavno tako naučila živjeti. Prihvatila su život  u Hrvatskoj Tišini, da putuju svaki dan u jednom smjeru 11 kilometara, isto tako pri povratku. Ali evo oni su zadovoljni, sretni su i najviše vole biti u Hrvatskoj Tišini. Nažalost, njih dvoje su sada jedina djeca u Župi, ali mi smo navikli na taj mir. Kad odemo negdje gdje je više naseljeno, u neko veći grad, nama je neobično. Mi uvijek želimo kući, hoćemo u Tišinu, hoćemo svoj mir, smireno će Ivanka Bartolović.

Ivanka je svjesna da njihovo selo pruža malo sadržaja za djecu.

– Zapravo nema nekog sadržaja, gotovo ništa nema. Ima škola koju pohađaju djeca na srpskom programu. Nema škole, nema doma zdravlja. Za sve se mora ići u Šamac. Nemamo pošte, ničega nema ovdje, ali imamo ljubav, naravno prema djeci, prema obitelji, prema svojoj rodnoj grudi.

Nije mi teško, ja sam navikla na taj život i ja svoju djecu od njihove treće godine, bilo nam je treće godine svaki dan u ovome … vrtiću, do škole, uz to išao je na individualne terapije. Stalno smo u pokretu ali mi smo tako naučili, skromno će Ivanka.

U raspodjeli obiteljskih obveza Miroslav se brine da prehrani obitelj i, kaže, sretan je.

– Ja jesam. Ne znam kako je njima ali ja jesam definitivno. Ma, zadovoljan sam zasigurno da sam zadovoljan. Neću sad reći da je lagano, teško je. Ali, svi se mi borimo na neki način. Malo poljoprivreda, malo i neki posao koji radim i tako. Sigurnost je za mene dobra. Nitko nas ne dira. Živi se, radi se, surađuje i odvija se  dobro i  nitko ne sili ni na što. Lagano i sa što manje problema. Što nam više treba u životu? –  pita se Miroslav Bartolović.

Katja i Ivan ovih su dana primili i sakrament krizme. Potporu su im dali osobito iz škole, prijatelji, razrednici, čak i načelnik općine.

Bilo je dosta ljudi, imali smo zbor, naše društvo je došlo i baš je bilo lijepo. Meni je ovdje stvarno lijepo, samo što nema djece. Volim biti u prirodi. Imamo psa, volim se voziti biciklom. Imam razne hobije, volim da čitam stripove, knjige i tako, veselo će Katja Bartolović.

Ivan zagrljajem iskazuje privrženost, kaže kako je sretan u svojoj Tišini i u svojemu svijetu gdje ljubav caruje.

– Lijepo radim s tatom  puno toga u svojoj Tišini  i nitko mi ne smeta. Imam psa. Imam i … i boli me briga, zadovoljno  će Ivan Bartolović.

Provjerili smo i u župnom uredu kako živi ova posavska župa.

– Nije lagano,  ali ovaj svijet ovdje živi sa jednim radosnim gledanjem. Sve je to stariji svijet. Nitko ih ne dira, bogu se mole, pomalo rade u svojoj bašćici, oni koji mogu, oni koji mogu malo i više privrijediti, odu na njive, posijeku i drva i tako dalje. Uglavnom, živi se, kaže fra Blaž Marković, župnik Župe Tišina.

Nije u Tišini sretna samo obitelj Bartolović. Zadovoljni su i ostali župljani

– Meni je lijepo. Ja se nisam ovdje rodila , ali to je moje mjesto. Život je borba. Evo, ovi se dvoje bore svim silama. Nema nitko mlađi …. Oni jedini bračni par, mlađi bračni par, nema nikog. Nema ni starih, nema. Kad smo se tek vratili 2002. bilo nas je dosta, ali danas nema, stari umiru, mladi se ne rađaju, sjetno nam kazuje Luja Jelečević.

Istina, nema mladih u ovoj posavskoj župi, ali dok je primjera kao što je obitelj Bartolović, ima nade da će i Tišinom jednoga dana odjekivati dječja cika.


Autor: CroExpress Datum objave: 22.06.2023.