Ovu priču o beskrajnoj hrabrosti, prožetoj vječnom težnjom hrvatskog naroda za slobodom, nastojimo urezati u srce svakog Hrvata, gdje god on bio, da je s ponosom nosi na buduće generacije.
Skupina hrabrih hrvatskih revolucionara, pripadnika tajne organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), u drugoj polovini lipnja 1972. godine pokušala je podići ustanak na planini Raduša (između Bugojna, Uskoplja i Rame) protiv jugoslavenskog komunističkog režima, s ciljem uspostave samostalne i demokratske hrvatske države.
Organizacija hrvatskih revolucionara u iseljeništvu
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do novih masovnih iseljavanja, posebice mladih, poslijeratnih naraštaja, na tzv. privremeni rad, koji je za većinu njih postao trajan zbog političkih razloga koji su onemogućavali povratak. To iseljavanje je pogodovalo Jugoslaviji, pa se nastavilo i u 70-ima XX. stoljeća, donoseći Hrvatima putovnice, rješavajući problem nezaposlenosti, dok su istovremeno u zemlju pristizale devize.
Hrvatski iseljenici su odmah počeli političko djelovanje kroz različite udruge i organizacije. U Buenos Airesu je odmah nakon rata, 1949. godine, pokrenuta Hrvatsko državotvorna stranka. Zatim su po Europi nikle udruge: Hrvatski narodni odbor (osnovan 1950. u Münchenu), Hrvatski narodni otpor (osnovan 1955. u Španjolskoj). U Buenos Airesu je osnovana i Hrvatska republikanska stranka 1951. godine, a 1956. je osnovan Hrvatski oslobodilački pokret kao krovna organizacija u iseljeništvu.
Skupina hrvatskih diverzanata ubačena je u Jugoslaviju 1967., ali su zbog loših informacija na terenu najčešće od samih Udbinih agenata vrlo brzo uhićeni.
U tim godinama bilo je ubojstava i odmazde s obje strane. UDBA je ubijala po svijetu instaknute revolucionare: Milu Rukavinu u Münchenu, Krešimira Tolja i Vida Maričića, Nahida Kulenovića, Mirka Ćurića, Stipu Mikulića u Švedskoj, Iliju Vučića u Njemačkoj, Stanka Nižića u Švicarskoj, obitelj Ševo (i kći staru 11 godina), te brojne druge. Bilo je i dosta neuspjelih pokušaja atentata više puta na iste osobe ili ranjavanja, npr. dr Branko Jelić, Nikola Štedul, Lukica Kraljević…
S druge strane, revolucionarni duh hrvatskih boraca za slobodu nije mirovao te su uzvraćali. Ubijeni su među poznatijima: jugo-konzul Savo Milovanović, ambasador Vladimir Rolović. Bio je to skoro pa otvoreni rat.
Stožer HRB-a u Viktoriji u Australiji je ojačao predvođen Adolfom Andrićem, te bratom mu Ambrozom i Pavom Vegarom. Tu su još bili Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Vejsil Keškić, Franjo Peričić i Marko Mudronja.
Već 1968. pokrenuli su zahtjev za odobrenjem nove diverzantsko-gerilske akcije.
Vodili su je pod imenom Planinske lisice, a ostala je poznata kao Bugojanska akcija ili Akcija Feniks 72. U arhivima UDBE i KOS-a zvali su je Akcija Raduša 72.
Kreće se u akciju
Završne pripreme su održane u kampu Garanas uz austrijsko-jugoslavensku granicu i tamo su se okupile 23 osobe. Franu Peričića i Stipu Crnogorca je uhvatila austrijska policija, Marko Logarušić je odustao od akcije, a Marko Mudronja nije bio predviđen za akciju, već im je bio logistička podrška. Još neki ljudi trebali su sudjelovati, ali su iz raznoraznih razloga bili spriječeni ili su sami odustali.
U zoru, 20. lipnja, krenuli su prema jugoslavenskoj granici hrvatski revolucionari i domoljubi:
Adolf Andrić (rođ. 1942. u Kreki, Tuzla), Ambroz Andrić (1939. u Kreki, Tuzla), Nikola Antunac (1950. u Karlovcu), Petar Bakula (1947. u Rastovači, Posušje), Filip Bešlić (1936. u Rastovači, Posušje), Vidak Buntić (1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk), Vili Eršeg (1939. u Žigrovcu, Varaždin), Ilija Glavaš (1939. u Lužanima, Uskoplje), Đuro Horvat (1942. u Palinovcu, Čakovec), Vejsil Keškić (1939. u Maloj Peći, Bihać), Vinko Knez (1953. u Kuzmici, Požega), Viktor Kancijanić (1945. u Tinjanu, Pazin), Ilija Lovrić (1945. u Varvarama, Prozor), Stipe Ljubas (1951. u Đakovu), Vlatko Miletić (1946. u Velikom Ograđeniku, Čitluk), Ludvig Pavlović (1951. u Vitini, Ljubuški), Ivan Prlić (1951. u Sovićima, Grude), Pavo Vegar (1939. u Vašarovićima, Ljubuški), Mirko Vlasnović (1932. u Gornjem Zemuniku, Zadar).
Za njihov upad saznaje se 24. lipnja, i o tome su obaviještene sve službe i podignute u stanje pripravnosti.
Na područje Bugojna tijekom 25. i 26. lipnja pristiglo je 350 vojnika, od toga 150 vojnih policajaca, 300 milicionara, te teritorijalaca oko 3.400.
Na planini Raduša došli su u prvi kontakt 26. lipnja 1972., te je bilo poginulih na obje strane. Tada je poginuo Adolf Andrić i pokopan je na groblju u Zenici. Tada su se od grupe odvojili Ivan Prlić, Nikola Antunac i Vinko Knez i uhvaćeni su, najvjerojatnije živi, a potom likvidirani.
Vili Eršeg živ je zarobljen 27. lipnja, pokraj Ramskog jezera, a zarobio ga je jedan seljak, pripadnik teritorijalne obrane, Tomo Jozić iz Prozora, koji je za taj čin odlikovan. Vojni sud iz Sarajeva obavijestio je Vilijeve roditelje da je on poginuo 26. lipnja, iako je tek dan kasnije živ zarobljen!
Feniksovci su u dvije skupine krenuli prema Blidinju i Rakitnu.
U jednoj skupini su bili Andrić, Vegar, Buntić, Vlasnović, a u drugoj Glavaš, Bešlić, Miletić, Pavlović, Ljubas, Bakula i Lovrić. Raspršeni Keškić, Horvat i Kancijanić pokušali su se pojedinačno izvući.
Vejsil Keškić zarobljen je 29. lipnja u Rumbocima, a 21. prosinca 1972. osuđen je na Vojnom sudu u Sarajevu na kaznu smrti.
Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja kraj tunela kod Jablaničkog jezera i tada je teško ranjen. Bio je u Mostaru u bolnici, a zatim helikopterom prebačen u Bugojno na ispitivanje, pa u Sarajevo gdje je 21. prosinca osuđen na smrt. Viktor Kancijanić ubijen je 2. srpnja uz Ramsko jezero. Ilija Lovrić lakše je ranjen i uhvaćen 1. srpnja u selu Omolje. Nakon dva dana helikopterom je odvezen i ubijen bez suđenja.
Vlatko Miletić ubijen je 13. srpnja na obroncima Kamešnice iznad sela Tribić, a tom prilikom zarobljen je Ludvig Pavlović. Pavlović je bio jedini koji je na Vojnom sudu u Sarajevu dobio pomilovanje i osuđen na 20 godina zatvora, iako je prethodno bio osuđen na smrt. Vojni sud je matičnom uredu u Čitluku poslao izvještaj da je Vlatko poginuo 28. lipnja, iako je zapravo ubijen 15 dana kasnije!
Grupa Glavaš, Bešlić, Ljubas i Bakula prešli su 14. srpnja rijeku Cetinu na brani Peruča, a tada je Petar Bakula ranjen u nogu. U akciji u selu Gornje Ogorje na Svilaji 24. srpnja poginula su sva četiri Feniksovca prema službenom izvješću, ali zapravo su tri poginula, dok je Petar Bakula, koji je prethodno bio lakše ranjen, zarobljen i vidjelo ga je više svjedoka.
Uvečer 21. srpnja u selu Trnbusi, Blato na Cetini, ubijeni su vođe skupine Pavo Vegar i Ambroz Andrić. Vegar je bio vojni zapovjednik Akcije Feniks 72 i završio je obuku za komandosa u australskoj vojsci. On je također obučavao druge pripadnike HRB-a. Vidak Buntić je uhvaćen živ 25. srpnja kraj Zagvozda, iako je službeno objavljeno da je likvidiran, no svjedoci su ga vidjeli u zatvoru u Mostaru.
Mirko Vlasnović predao se pred obiteljskom kućom 27. srpnja 1972. pred brojnom rodbinom, a sutradan je TANJUG objavio da je likvidiran! On je bio posljednji od četvorice kojima je suđeno u Sarajevu i koji su 21. prosinca osuđeni na smrt. Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović su pogubljeni 17. ožujka 1973.
Jedini koji je uspio preživjeti i izaći iz zatvora nakon 20 godina bio je Ludvig Pavlović, ali on je uskoro nakon izlaska, 18. rujna 1991. godine, stradao. Sudeći po neobičnim okolnostima pogibije, tamo gdje rata uopće nije bilo, ruka UDB-e ga je stigla! Akcija Feniks bila je najveća diverzantska akcija koja je izvedena na području bivše Jugoslavije i prodrmala je temelje tog zloglasnog komunističkog sustava.
Njihova vjera u ideale slobode i samostalnosti Hrvatske bila je snažnija od straha i prepreka koje su im se nalazile pred njima.
Iako su hrabri revolucionari bili suočeni s teškim uvjetima i nadmoćnim protivnikom, nisu odustali od svoje misije. Ova akcija je bila inspiracija za mnoge buduće generacije Hrvata koje su nastavile boriti se za svoje pravo na slobodu.
Važno je naglasiti da Akcija Feniks nije bila izolirani događaj, već je bila dio šireg pokreta hrvatske emigracije i borbe za neovisnost. Hrvatski iseljenici diljem svijeta aktivno su se organizirali i zalagali za svoju domovinu, što je bilo od iznimne važnosti u održavanju plamena slobode među Hrvatima.
Unatoč tragičnom ishodu akcije, hrabri revolucionari ostavili su neizbrisiv trag u povijesti Hrvatske. Njihova hrabrost, predanost i žrtva trebaju biti trajni podsjetnik na snagu duha hrvatskog naroda i njihovu odlučnost u borbi za slobodu.
Danas, 51 godinu nakon Akcije Feniks, Hrvatska je neovisna i samostalna država. To je rezultat hrabrosti i žrtve mnogih ljudi koji su se upravo ovako neumorno borili, umirali i prolijevali svoju krv za svoju domovinu. Ova akcija treba biti trajni podsjetnik na važnost slobode, demokracije i borbe za pravednost.
Sjećanje na hrabre hrvatske revolucionare i njihovu Akciju Feniks treba biti dio nacionalne svijesti i identiteta.
Njihov duh hrabrosti i odlučnosti treba biti nadahnuće za sve nas da se borimo za naše tradicionalne vrijednosti, a samim tim i za bolju i svjetliju budućnost naše Hrvatske.
(Izvor informacija za tekst: hkv.hr)
Autor: CroExpress/Ivan Novokmet Datum objave: 20.06.2023.
