Autor: CroExpress

Članak je u cijelosti prenesen s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.


Ne mogu vjerovati da je opet prijestupna godina, a kao da je zadnja jučer bila…

U ovih godinu dana sam primijetila i neke fizičke promjene na sebi. Prva su nagle varijacije težine. U Njemačku sam došla sa 53 kg. To je moja standardna težina koju imam negdje od 14. godine života, varirala je tijekom godina do -/+ 1 kg, te jednom ili dva puta sam pala za par kg nakon operacije krajnika i iz još ponekog zdravstvenog razloga, no uvijek bih se brzo vratila na svojih 53 kg.

U prva dva mjeseca u Njemačkoj sam dobila 2 kg, što zbog bakine dobre kuhinje, što zbog isprobavanja svega i svakakvih poslastica, slatkiša, bratwursta i općenito njemačke kuhinje. Onda je baka otišla za Hrvatsku i ostala sam sama. Iako sam redovito kuhala i dobro jela do sredine ljeta sam pala na 48 kg. To pripisujem stresu i depresiji jer sam stvarno psihički bila u komi. Do kraja godine sam došla do najviše 50 kg i tek nedavno se ponovno vratila na svoju normalnu težinu, ali s 1 kg manje. Mislim da dobro jedem ovdje, naravno nešto ne zdravije nego u Hrvatskoj jer često nemam vremena ili volje za kuhanjem, a bome ni nisam neka super kuharica, iako moram priznati da sam super naučila kuhati u ovih godinu dana. Nisam ni znala da sam toliko talentirana!

Ono što me više zabrinjava i što je nastalo gotovo od prvog dana čim sam sletjela na njemačko tlo su užasne promjene na koži lica, kao da mi se pubertet osvećuje jer sam bila pošteđena za vrijeme pravog pa me bacio u neki novi.
Lice mi nikada nije izgledalo gore, čim prođe jedan prišt u roku odmah izbija novi i to uvijek neki ogroman, a i na bradi mi je izbilo milijun malih sitnih prištića koje nikada prije nisam imala. Bacila sam se odmah u saniranje i nakupovala i krema i svakakvih preparata za čišćenje lica, ali do dana današnjeg ništa nije pomoglo niti malo nego se i dalje svakodnevno manualno borim protiv istih, tj. istiskivanjem. Valjda moja mediteranska koža loše podnosi toliku vlagu i tamu koja vlada na ovim prostorima. Uz to nakon njih ostaju ožiljci koji se zadržavaju i po par mjeseci.

Korektor mi je drugi najbolji prijatelj u Njemačkoj (poslije GPS-a) i nikada ga do sada nisam trošila u ovolikim količinama, te bez njega ne mogu izaći iz stana. Čitala sam da i Ella Dvornik ima isti problem u Londonu pa mi je malo lakše. Čim dođem u Hrvatsku prva stanica će mi biti kozmetički salon. Ili možda dermatolog.

Nedavno su se pojavile i prve borice i to na podočnjacima, ali još ne znam je su li od starenja (ne bi trebale biti!!!), privremene od umora kojem sam u zadnja dva mjeseca stalno izložena ili od previše plakanja tokom prošle godine. U svakom slučaju me zabrinjavaju i krećem u saniranje, prvo dužim spavanjem, a onda će doći red i na kreme ako ne odu lakšim putem. Javim tijek događaja!

Ono što sam na sebi najviše primijetila su psihičke promjene. O njima sam dosta pisala tokom prošle godine pa ću samo rezimirati.

Sindrom turista se zadržao do dana današnjeg. Navikla sam se na život u Njemačkoj, super uklopila, svi me dobro prihvaćaju i ja njih, vrlo brzo je nestao i strah od ljudi s Bliskog istoka s kojim sam došla u Njemačku, te mogu komotno reći da me Njemačka općenito prigrlila, a i ja nju, ali i dalje to nije moj dom i nisam sigurna da će ikada biti. Osjećam se konstantno kao da sam na nekom dužem putovanju u inozemstvo, poput maturalca ili dužeg ljetovanja i da ću se uskoro vratiti kući. Srce je ostalo na Plesu zadnji put kada sam ušla u avion i čeka da ga pokupim na povratku, da se vratim u svoju sobu u kući u Zagrebu i nastavim sa životom gdje sam stala.

Glava je negdje na pola puta. Svjesna da je ovdje financijski bolje, a vjerojatno i za moju budućnost, da idem u dobrom pravcu, ali opet s nekom nesigurnošću i konstantnim propitkivanjem odluke.

Oni koji su pratili blog znaju da sam tijekom prošle godine imala par težih razdoblja. Od kada sam se zaposlila psihički sam u puno boljem stanju. Prošlo je tek nešto više od dva mjeseca od kada imam posao na puno radno vrijeme, ali dovoljno da me stabilizira i da ojačam. Prvo i najvažnije što mi je užasno falilo tijekom prošle godine je kontakt s ljudima. Nisam baš imala neku ekipu pa sam rijetko izlazila i većinu vremena provodila sama u stanu što se pokazalo kao katastrofa. Sada provodim svaki dan 8 sati okružena ljudima, puno pričamo, smijemo se i družimo na poslu pa mi je i puno lakše izdržati razdvojenost od Hrvatske i ljudi koji su tamo ostali. A i osim posla se gotovo svaki vikend družim ili s našima ili s ostalim auslenderima i s te strane sam sada napokon zadovoljna.

Primijetila sam i da sam odrasla. Oduvijek sam odlično baratala novcem i financijama općenito (na kraju krajeva to sam i studirala) pa s te strane i nema nekim promjena, ali na sveukupnoj razini sam definitivno postala odgovornija i promišljenija. Znala sam da će taj dan jednom doći, ali nisam se nadala da će doći tako brzo. Sve bolje se snalazim po stanu s kućanskim poslovima, naučila sam kuhati i obavljati shopping namirnica, ali još sam prelijena obavljati sve to u hodu pa me svaki vikend redovito zahvati veliko čišćenje i pospremanje stana koje mi oduzme pola dana.

Od onog zadnjeg za Božić, napadaja nostalgije do danas nije bilo. Možda i zato što najvjerojatnije uskoro opet idem na kratko za Hrvatsku. Još nije sigurno, ali je vrlo vjerojatno!

I onda ću ponovo pokupiti svoje srce i nadam se, sljedeći put ga povesti sa sobom za Njemačku…

Datum objave: 29.02.2016.