Autor: Ante Bešlić
S obzirom na izbore iduće godine, jasno je i očekivano da čelnici političkih stranaka pokušavaju steći utjecaj i skupiti pokoji politički bod, što je jedan od razloga mnogobrojnih i čestih promjena kanadske imigracijske politike. Ona je ključna fokusna točka programa konzervativne stranke jer ima veliki utjecaj na kanadsku ekonomiju i njenu konkurentnost na globalnom tržištu; Jason Kenney i Chris Alexander ozbiljno pokušavaju progurati reforme do početka 2015. godine – u siječnju 2015. na snagu bi trebao stupiti novi Express Entry sustav, koji je mnogo toga ‘posudio’ od australskog Expression of Interest (EOI).
Prije nego se upletem u nove/buduće propise – recimo nešto o prethodnoj situaciji u usporedbi sa sadašnjom i odlukama koje su imale značajan utjecaj na kanadsko tržište rada.
Tema koja je podigla mnogo prašine, buke i kontroverzi je definitivno Temporary Foreign Worker (TFW) program. Što s njim ne štima? Sve, čini se, počevši s njegovim imenom.
I slažem se s tim – iako sam stranac.
Mnogo je legitimnih tvrdnji da je ovaj program u osnovi pogrešan i da izaziva druge ozbiljne probleme na društvenoj razini, od nezaposlenosti i plaća do rasta populacije i investicija. Naknadno krpanje i ishitrene odluke samo su pogoršale situaciju, i za lokalce i za potencijalne imigrante. Da pojasnim.
Gerard Otero, profesor sociologije na Sveučilištu Simon Fraser, sjajno je opisao osnovni problem TFW programa i općenito imigracije. Istaknuo je nešto što smatram izuzetno štetnim potezom i jasnom točkom razilaženja, indikatorom da program ne funkcionira kao što je trebao i da će iz njega proizaći još ozbiljniji problemi.
U travnju 2012. promjene pravila od strane kanadske ministrice ljudskih potencijala, Diane Finley, dozvolile su poslodavcima da privremene strane radnike plate 15 posto manje od prosječnih plaća. Ovo je bila najgora odluka u sklopu TFW programa i čavao u njegov lijes, koji još nije bio zatvoren. Ne samo da se nije postigao cilj, nego je ova promjena rezultirala kontraefektom na ekonomiju i postojeće probleme. Bilo je to zeleno svjetlo svakom škrtom poslodavcu da zaposli radnu snagu ‘za siću’ i indirektno podupre moderno ropstvo. Dovodeći ih u zrakoplovima umjesto na brodovima, plaćajući ih vrlo malo umjesto ništa. Povijest se ponavlja? Mislite da je to bilo loše? Ima toga još.
Nastavno na prethodni problem – plaće su ozbiljno smanjene ili u najboljem slučaju zamrznute. Možete i sami zamisliti kakav je pritisak na radnika koji zna da ga poslodavac već sutra može zamijeniti jeftinijom radnom snagom. Takav radnik će prihvatiti smanjenje plaće i/ili nepravedne uvjete rada. Da bi stvari bile gore, ovo je imalo najveći utjecaj na najranjivije, najslabije plaćene radnike.
‘Ako sada nazovete, besplatno ćete dobiti set noževa!’ Ili barem za 15 posto manju cijenu. Domino efekt se nastavlja – ekstreman rezultat prethodno navedenog bili su otkazi kanadskim radnicima i zamjena stranim radnicima. Skandal sa tvrtkama RBC i HD mining, koje su učinile upravo to, su samo medijski eksponirani vrhovi sante leda i definitivno nisu izolirani incidenti.
Srećom, ova dva slučaja upalila su sveopći alarm u Kanadi i pravilo 15 posto je u travnju 2013. ukinuto, zajedno sa suspenzijom procesa A-LMO. Da zaključimo, bacimo oko na ovaj lanac – potpora modernom ropstvu, smanjenje plaća, uvođenje nervoze na radna mjesta, zamjena domaćih radnika privremenom jeftinom radnom snagom, ukidanje domaćeg zapošljavanja (što je dovelo do povećane nezaposlenosti jer većina TFW odlazi iz zemlje). Zapravo, ako dobro promislite, vjerojatno ne postoji pravilo koje su mogli staviti na snagu koje bi moglo pogoršati situaciju. Apsolutno užasna odluka.
Mnogi od vas se pitaju – zašto on to piše, čovjek koji je stranac i živi u Kanadi? Ne, nisam lud.
Svaka vladina odluka koja je nepoštena, destabilizirajuća ili na bilo koji način pridonosi disbalansu, dugoročno jako otežava situaciju imigrantima poput mene, neovisno o činjenici što izgleda kao trenutačna dobit. Takva je bila i ova.
Kako svaka akcija vodi reakciji, ovi događaji pogoršali su tenzije, neznanje, ali i nasilno i ksenofobno ponašanje prema strancima. Pročitajte komentare u Calgary Sunu, Huffington Postu, CBC ili CTW novostima što se stranih radnika i imigracije tiče ako ne znate o čemu pričam. Nije neočekivano, ali vrlo je naglašeno.
Ne jednom prilikom, zbog mog, prije težeg istočnoeuropskog naglaska, rečeno mi je da se ‘vratim u svoju je*enu državu’ i bio sam nazivan ‘je*enim strancem’. Posljednji susret bio je nedavno na ulazu u Mac-ovu trgovinu u Chinook Centre CTrain u Calgaryu – mladić je ljutito izašao, psujući strance, ‘svugdje su, postajemo manjina u vlastitoj državi’. To se dogodilo nakon što ga je poslužio, ako se ne varam, blagajnik s Filipina. Prvo sam bio uvrijeđen ali onda sam se počeo smijati i mumljati ‘dey terk erh jerbs’ (‘uzimaju nam poslove’). Sve je to vrlo lijepo, prijateljski i srdačno.
Vratimo se na Oterovu izjavu – da je kanadska radna snaga podijeljena u dva reda. To je potpuno istinito. Svi Kanađani s kojima sam razgovarao su ponosni i glasni kad govore o kulturnoj raznolikosti, ljudskim pravima i nediskriminaciji, ali okreću glavu, uzdišu i sliježu ramenima kad ih se suoči s ovim problemom.
Ljudi koji dolaze u Kanadu raditi obično imaju dva glavna cilja – jedan je pokušati zastalno ostati u Kanadi, a drugi je prikupiti što više novca mogu tijekom vremena provedenog ovdje i vratiti se u domovinu. U većini slučajeva jedno isključuje drugo. Druga grupa objašnjava sama sebe, neću trošiti vrijeme pišući o njima. Što se tiče onih koji žele ostati, njima je puno teže.
Zato sam rekao da problem TFW-a počinje s njegovim imenom. Imigracija u Kanadu traje dugo i stresna je za sve pridošlice, a praćenje stalnih promjena pravila ne pomaže. Mnogi tvrde da program ne bi trebao biti put ka stalnom boravku i da je osmišljen da popuni manjke radnika – privremeno. Tako da imate stranca koji će četiri godine raditi posao za kojeg kvalificirani Kanađani nisu dostupni – ili poslove koje oni ne žele raditi; često fizički vrlo zahtjevne, u ekstremnim uvjetima ili bilo što što iziskuje (previše?) žrtve. Mnogo toga se može dogoditi u četiri godine. Plaćaju se porezi, pronalaze domovi, kupuje namještaj, automobil, ulaže se u edukaciju, možda se rađaju i djeca. I onda im kažete da se moraju vratiti odakle su došli? Dajte, je li to pravedno? Ima li to smisla? Kako znate da negdje želite živjeti/imigrirati ako niste ni bili tamo?
Bez prethodnog radnog iskustva ili obrazovanja u Kanadi, šanse za stalan status ovdje su vam vrlo tanke. Očigledno, nećete imati to radno iskustvo ako prvo niste imali privremenu radnu dozvolu. Što se profesija tiče, većina diploma izvan Commonwealtha se ne priznaju, samo neke zemlje imaju takav sporazum s Kanadom. To je druga tema o kojoj bih mogao puno napisati, objašnjavajući kako je isprepletena sa dvostrukim standardima i utjecajnim lobijima – ali zasad ću je preskočiti.
Dakle, što vam je činiti? Ili ispunite prijavu za Federal Skilled Worker program (koji je, usput rečeno, izuzetno teško iskustvo), platite mnogobrojne pristojbe i potrošite novac na potrebne dokumente i što već ne. Zatim čekajte jako, jako dugo vremena prije nego dobijete ikakav odgovor (i to ako ne odete u zastaru) ILI – dođite kroz jedan od programa koji vam omogućuju privremeni rad, obično vizno vezan za jednog poslodavca.
Naposljetku, odradite nekoliko godine, nadajući se da ćete se moći prijaviti za stalni boravak kroz program provincije ili ekonomski razred. Ovo se događa samo ako ste pronašli jako tražen posao, posao koji je odobrila vlada ili ste na poziciji koju HRSDC smatra kvalificiranom određeno vrijeme, uglavnom dulje od godine dana.
Ako zapnete sa škrtim ili poslodavcem koji vas iskorištava – niste imali sreće. Ništa vas ne štiti. Možete dati otkaz ili ga prijaviti, ali vaša radna dozvola je vezana za njega i nemate drugih izbora prihoda osim ako pronađete drugog poslodavca koji je s vama voljan ući u LMIA (bivši LMO) proces – a šanse su prilično male.
Naravno, postoji velik broj prohtjeva koje morate ispuniti – a najveća prepreka je plaća. Zašto? Jer poslodavci pokušavaju uštedjeti na vama? Neki da.
>>> ‘U Kanadi svi imaju posao osim onih koji ne žele raditi’
Ali i zato što su minimalni/medijan zahtijevani brojevi apsurdno visoki, posebice za Albertu. Evo informacija o nekim medijan plaćama u regiji Calgary kako bi mogli i sami prosuditi.
(Medijan plaća je vrijednost koja dijeli zbroj svih radnika napola, što znači da mora postojati jednak broj radnika iznad i ispod te vrijednosti).
Medijan plaća u Alberti: 24,23$/h
Helpdesk 29,23$/h
Uredski administrator 22,34$/h
Masažer 23,38$/h
Knjižnički asistent 25,46$/h
Zanimljivo bi bilo vidjeti medijan plaću svih pridošlica koji su ovdje manje od dvije ili tri godine, općenito i po zanimanjima. Iz razgovora s drugim ljudima, imam osjećaj da ne bi bila ni blizu ovim brojevima. Ako netko negdje iskopa ovu informaciju, javite mi. Osim toga, kada sam upitao domaće radnike i uputio ih u ove brojeve – bili su šokirani i počeli preispitivati što sam im rekao. Razumljivo, počeli su pitati sami sebe zašto rade za toliko manje i tko to uopće zarađuje toliko (osim javnih službenika i vladinih zaposlenika).
Tekst u cijelosti preuzet sa LinkedIn profila Ante Bešlića.
Datum objave: 22.08.2014.
