Shvatljivo je da se državni poglavar jedne zemlje u ratu najviše zadržava u njoj što je predsjednik Ukrajine Voldomir Zelenski i činio, ali ipak je prekršio to pravilo nekoliko puta, posebno intezivno u prvom tjednu mjeseca svibnja kad je išao u državne posjete Njemačkoj, Italiji, Vatikanu i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Svuda je mladi predsjednik junačke Ukrajine primljen s najvećim počastima i s odgovarajućim obećanjima glede vojne i političke pomoći. Da ta pomoć stiže polako bolna je točka u ukrajinskoj vanjskoj politici no rezultati najnovijih posjeta zapadnim zemljama ipak su zadovoljavajući. Usporedno s navedenim svijet očekuje dugo najavljivanju ukrajinsku proljetnu ofenzivu pred kojom Kijev kao da oklijeva radi klimatskih i vojnih razloga, primjerice radi blatnih terena i manjka streljiva što bi se moglo promijeniti u korist ukrajinske vojske ali kad to zasada nitko ne zna reći.
Ruska invazija na Ukrajinu rezultirala je velikim porastom izjava raznih stručnjaka od kojih mnogi to nisu nego samo gataju temeljem mutnih izvora i nedokazanih podataka. Predsjednik Zelenski je više puta istakao kako Ukrajina namjerava osloboditi sva svoja po Rusima zaposjednuta područja pa i Krim, koji je prije fatalnog datuma 24. veljače 2022. već bio u rukama Putinovih imperijalističkih postrojba. A onda je jednom rekao da će osloboditi cijeli teritorij svoje zemlje koji su Rusi okupirali poslije toga datuma.
Ne zna se je li to bila neka misaona ili jezična pogrješka, u svakom slučaju uzbrzala je maštanje nekih eksperata koji predlažu pregovore između Kijeva i Moskve s rezultatom win-win, dakle da jedna i druga strana budu pobjednice. No to praktički nije moguće jer Zelenski ne može prihvatiti da agresor bude nagrađen ne samo poradi interesa svoje zemlje nego i uopće susjednih država od kojih se barem tri baltičke, premda su članice NATO-a, boje nezasićenih ruskih apetita glede tih bivših sovjetskih republika koje Vladimir Veliki želi prisajediniti jednoj budućoj Velikoj Rusiji što su njegovi trbuhozborci više puta isticali.
Pri spominjanju okončanja rata brojni zapadni analitičari govore kako se svi ratovi završavaju pregovorima, što jednostavno nije istina jer nakon pobjede antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu nitko nije htio pregovarati s Italijom, Njemačkom i Japanom, a još manje s njihovim satelitima, nego su na konferencijama velike trojice Roosevelta, Staljina i Churchilla donašane odluke o bezuvjetnoj kapitulaciji i kasnijem državnopravnom položaju pobjeđenih nacifašističkih država. Na mirovnoj konferenciji u Parizu poslije završetka rata odlučivalo se samo o detaljima kako podijeliti plijen i nagrađivati države pobjednice reparacijama i teritorijima.
Na tom skupu nije bilo predstavnika pobjeđenih zemalja!
Zasada nitko ne zna kako okončati ruski rat protiv Ukrajine osim sa zapadnog gledišta porazom Rusije, a kako bi to izgledalo u detaljima da na njih pristanu obje strane, ukrajinska i ruska, zapisano je u zvijezdama.
Opravdano je i shvatljivo da Ukrajina traži uspostavljanje statusa quo ante, dakle prije ruskog osvajanja poluotoka Krima, ali veliko je pitanje da li bi na to mogla pristati Rusija. Ukrajina bi mogla prihvatiti gubitak poluotoka samo ako bi Zelenski stao pred naciju i svečano izjavio kako njegova zemlja nikad ne će odustati od Krima i da je rješenje u korist Rusije privremeno, ali da svome narodu nudi alternativu: i dalje se boriti za povratak u naručje Ukrajine svih okupiranih teritorija što bi bilo plaćeno s usmrćenjem stotina tisuća mladih ljudi i još većim brojem osakaćenih, dok bi privremeni pristanak na otuđenje Krima znčio povratak tih junačkih vojnika živih i zdravih svojim obiteljima, svojim djevojkama i suprugama, svojoj djeci. Pa neka narod onda bira između gubitka Krima i završetka rata s povratkom mladih ljudi svojim obiteljima. Mislim da bi odluka naroda putem ispitivanja javnog mnijenja bila u korist povratka vojnika u naručja svojih bližnih i dragih.
A što bi moglo biti sa samoproglašenim narodnim republikama na istoku Ukrajina stvar bi morala biti jasna: one bi bile ukinute u korist Ukrajine s autonomijom za one koji govore samo ruski. To bi jedna demokratska Ukrajina mogla podnijeti. No ostaje pitanje učlanjenja Ukrajine u NATO i Europsku Uniju. Mnogi stručnjaci tvrde da bi Kijev u interesu završetka rata i uspostavljanja mira trebao odustati od svojih natovskih ambicija, dok bi učlanjenje u EU bio dugoročni cilj.
Pitamo se zašto se obje ambicije ne bi jednako tretirale jer su zabilježene u ukrajinskom Ustavu koji nije moguće mijenjati bez dvotrećinske većine. Nitko ne smije Ukrajinu prisiliti da krši ili nasilno mijenja vlastiti Ustav. Ona mora biti suverena država kao sve ostale zemlje u Europi. A onda je stvar na NATO-u da s Rusijom sklopi sporazum o nenapadanju i prijateljskim odnosima s kojim će biti utanačen mir sa svim potrebnim jamstvima. To bi sigurno bio jedan dugotrajan proces za razliku od ukrajinskog učlanjenja u EU koje bi bilo ubrzano, pogotovo što bi Unija i njezine države članice bili vrlo intezivno angažirani u gospodarskoj i političkoj obnovi do temelja porušene Ukrajine.
Pitanje ruskog plaćanja ratne odštete moguće je povezati sa zapadnom obnovom Ukrajine jer i Rusija mora snositi dio financiranja koje će EU i Ukrajina uložiti da bi Ukrajina ponovno postala ono što je bila prije ruske invazije. Premda ova razmišljanja izgledaju kao znanstvena fantastika ona su realna ako službena Moskva shvati da bi i Rusija u slučaju da rat potraje još nekoliko godina ili čak desetljeća mogla spasti na kameno doba, kako stručnjaci nazivaju golemu ratnu opustošenost nekog područja, pogotovo ako bi bila prepuštena samoj sebi, a ne pomoći ostalih zemalja. To bi mogla doživjeti Rusija ako bi nastavila rat do Pirove pobjede, do pobjede koja bi bila poraz.
Autor: CroExpress Datum objave: 22.05.2023.
